Bračna nevjera s malo bosiljka
Tihana Petrac Matijević, Sisak
I što još hoćeš? Druga bi te ubila i za upola manje. Sve te godine ignoriranja, svi ti dani i sati kada me nisi vidio. Na kraju više nisam ni samu sebe vidjela. U brak sam ušla otvorena srca dok si ti ušetao s osjećajem da si odradio nešto što se moralo i stavio kvačicu „obavljeno”. Čim si to odradio, brak je postao nešto u što više ne trebaš ulagati ni vrijeme ni trud. Pažnja se odmah mogla preusmjeriti na sve drugo u blizini što nosi suknju. Ubrzo se više nisi ni trudio sakriti sve te nijanse ruževa na svojim košuljama.
Bila sam jedva punoljetna kad sam ostala trudna; ti si bio puno stariji. Željela sam sve ono što imaju u filmovima; zajedničko biranje detalja za našu kuću, zajedničke ručkove, razgovore o tome kako je tko proveo dan. Kako je moguće da je to bilo previše kad je jedino što sam ikad željela bilo tvoje vrijeme? Oženio se jesi i sad si želio svoj mir. Želio si jesti kad si gladan a ne kad je ručak na stolu, želio si biti vani do kad ti se hoće i ustati kad ti se hoće. Nakon posla želio si igrati video-igrice i biti ostavljen na miru.
Znaš li ti uopće što je ljubav? Trepni jednom za da dvaput za ne. Tako. Gle, možda ne znam ni ja, ali barem znam što nije. Ovo nije. Ovo naše, kako god se zvalo - nije. Živimo u tom tužnom braku bez ljubavi i ne glumimo više ni pred sinom kad nas posjeti. Sve smo izgubili. Nakon braka kao da si stisnuo neku tipku kojom si pokrenuo proces mog nestajanja. Tvoja ravnodušnost me ubila. Toliko me anulirala da si nikad neću oprostiti što sam tako kukavno nestala kao kap vode na staklu. Ali sada, nakon što si njega pokušao ubiti, zbilja si prešao sve granice. Danas će ti sve doći na naplatu. Još se samo malo strpi.
Dugo me boljelo što našem braku nema spasa, što je sve otišlo predaleko da bi se moglo popraviti - kao kod nekog starog stroja čiji je vlasnik ignorirao alarme za uzbunu sve dok nije bilo prekasno. Nisam se željela suočiti s time. Nisam mogla podnijeti taj intenzitet tuge. Mogla sam se praviti još neko vrijeme da je sve u redu. Zažmiriti i pretvarati se pa kad još malo ljubavi nestane, možda će manje i boljeti. Kad si kod kuće, mi smo kao dvije sipe zatvorene u tijesnoj boci u koju ispuštamo svaka svoje crnilo zakužujući vodu i trujući se do međusobnog uništenja.
Kad sad o tome razmišljam nije ni čudo što je on uletio. Samo sam čekala da me netko vidi i čuje. Igrom slučaja on je bio taj, još uvijek pun ideala i tako predivno mlad. Neiskvaren godinama i mačizmom tvoje generacije. Njegova je zaljubljenost bila nešto stvarno, nešto za što sam se mogla uhvatiti. Oborio me s nogu način na koji me gledao i kako je zvučao njegov glas dok mi se obraćao. I kako misliš da ne bih pala na to kad sam s druge strane imala tebe i dosadu koju sam kod tebe pobuđivala?
Svoj glas na našim starim snimkama sada slušam s gađenjem, zvuči tako jadno - željno tvoje potvrde i odobravanja. Njegov je glas pun žudnje. Vidio bi da ga gledam i plamen u mojim očima, ali kad bi otišao kući više ne bi bio siguran. Ni u što više ne bi bio siguran jer se bojao nadati. Bojao se jer je to bilo sve što je želio. Ja sam bila sve što je želio. Sve ono što tebi nikad nije trebalo netko je želio i to jako. Rekao je, onim svojim tihim, promuklim glasom da me toliko želi da to više ne može podnijeti. Ti me samo više nisi mogao podnijeti.
Prišao mi je bez uvoda i pomogao mi tovariti vrećice iz kolica za kupnju u prtljažnik našeg karavana.Tog je jutra pala prva domina i pokrenula nešto što se više nije dalo zaustaviti.
„Ja sam Max, a ti?“ rekao je.
„Ja sam mama dečku koji je vjerojatno stariji od tebe.“
„Sranje. Jebeš me?“
„Ne, to bi bilo protuzakonito.“
Nakon toga sam se osjećala toliko dobro i krivom u isto vrijeme. Krivom što se osjećam dobro. Sretna zbog dobivene pažnje i tužna što sam shvatila koliko mi je značila. Čak i onaj najneugledniji stvor u galaksiji s mog posla - ljigavi Ivica, kad bi slinio za mnom ne bih bila zgađena, bilo bi mi drago. Da, dobro si čuo, drago, jer je to bila jedina pažnja koju sam dobivala. Beggers can't be choosers. zar ne?A on se nudio cijeli, taj prekrasan mladić nudio mi se besramno i uporno i nazovi to odurnim, nazovi me kako hoćeš, ja to, u ovoj fazi života nisam mogla izbjeći da sam baš i htjela. Bio je uporan i bilo je to nešto najbolje što mi se dogodilo u zadnjih dvadeset godina.
Poslao mi je sms da je skuhao previše špageta s bosiljkom i želim li pomoći u misiji protiv bacanja hrane. Nitko nikada za mene nije učinio takvo što. Htjela sam ga otpiliti, reći mu da nemam vremena, da ne jedem gluten, da ne volim bosiljak. Tražeći razlog da ga opet odbijem, pogledala sam zaslon mobitela i shvatila da sam već poslala odgovor. „Želim!”, pisalo je i nakon toga više nije bilo natrag.
Nikada se nisam osjećala usamljenije nego s tobom u braku, nikad otuđenije. Svi vikendi rezervirani za utakmice, ljubavnice i roštilje s kompićima. Tvojim kompićima. Ja, naravno, nisam bila pozvana. Ti ionako nisi htjela ići, rekao bi da me ušutkaš.
Kad sam rekla da mi je dosta i da želim razvod sjećaš li se što si mi odgovorio? Rekao si da si samo čekao. Što si čekao? Da me gurneš preko ruba? Pa tko to radi? Netko tko te voli sigurno ne. Čudna je ta ljubav u koju vjeruješ. Čudna i okrutna. Razvod nisi želio potpisati. Nije važno, opraštam ti. Da si mogao i znao drugačije, valjda bi tako i učinio. Znam da žališ sada kada je prekasno i kad vidiš što si učinio. Ili barem zato što si ovako završio, ako ništa. Ali to što si njemu učinio, požalit ćeš. Moli boga da se probudi, inače ćeš biti osuđen za ubojstvo s predumišljajem.
Možda ti se čini pomalo ekstremno što sam ti zalijepila usta i cijelog tebe za fotelju u kojoj si zaspao, ali vjeruj mi, bio je to jedini način. Kad ti odlijepim usta sve ćeš priznati. Pokušaš li nešto glupo, vraćam traku. Jasno? Da? Samo kimni. Tako. Nadam se da se osjećaš barem približno onako kako sam se ja osjećala u našem braku - ušutkano. Bila sam ušutkana i prije negoli bi išta rekla svim onim što sam znala da će uslijediti. Onim pogledom i tonom. Stezanjem vilice. Sad malo vidi kako je na drugoj strani.
Prvo ću ti odlijepiti ruku pa ćeš konačno potpisati razvod. Zatim ću uključiti diktafon a ti ćeš lijepo, svojim riječima, reći što, gdje, kada i kako si učinio. Odgovor na zašto vjerujem da nemaš. Ah, da, usta su ti zalijepljena, jadno malo. Učinio si to ne zato što me voliš, jer ti nemaš pojma što je ljubav, nego zato što me svojataš. Svojataš me od moje osamnaeste i nikad nisam nikom drugom pripadala osim tebi. Uzeo si me kao svježu glinu koju ćeš oblikovati po svome.
Otišao je na trčanje. Svi misle da je pao, ali ja znam kao što i ti znaš da nije. Bio je strastveni alpinist, zna što su stijene i kako se ponašati na strmini. Gurnuo si ga i sad leži na traumatologiji. Njegov život zaustavio si tako ležerno kao da stišćeš pauzu na daljinskom. Sad ćeš sve to lijepo priznati inače ću izvesti da ovo izgleda kao samoubojstvo. Objesit ću te, riješiti se fotelje, očistiti ljepilo od trake s tvoje kože; vjeruj mi, pročitala sam dovoljno krimića da znam na što sve trebam paziti. Ili ću te jednostavno predozirati tabletama, to je kudikamo manje zahtjevno obzirom da si se, oprosti što ti to ovako govorim, prilično udebljao u zadnje vrijeme.
Svaka promjena bolja je od ovoga, jasno ti je sada ili te još treba uvjeravati? Ovako iz dana u dan polako prodajemo dušu vragu, a ako sve uzmemo u obzir – čini se da smo ju već i prodali. Ovo je zadnja prilika za učiniti pravu stvar. A sad potpiši, pička ti materina.