Ako zatajim sjaj zvijezda i punog Mjeseca
Miljenko Kosijer, Karlovac
Od kada sam čvrsto odlučio prestati pušiti, nisam popio kavu. Nije mi bio gušt. Nisam ćutio ništa od onog tako primamljivog, poticajnog užitka nezdravog suživota sa porokom. Bio sam, nepodnošljivo nesretan. A i probava je štekala. Zato sam se vratio na staro. Odmah mi je bilo lakše. Odmah sam postao podnošljivo nesretan.
Taj dan bila je subota. Neradna. Probudio sam se točno u pet sati. Bez budilice. Ili nekog drugog pomagala. Dugogodišnja navika buđenja radi rada u prvoj smjeni. Na poslovima skladištara.
Nakon petominutnog, bezvoljnog buljenja u plafon, ustao sam i otšepesao u zahod. Sa raznim bolovima u raznim dijelovima tijela. U glavi, misli su mi jedna drugu klale. Uobičajeni jutarnji masakr koji sam pokušavao ublažiti pljuskanjem lica hladnom vodom. I sa pola tuceta raznih tableta.
Zapalio sam cigaretu i pristavio vodu za kavu. Iščekujući da voda proključa, sjeo sam za stol i stao zbrajati neplačene račune režija. Danas to treba platit', razmišljao sam dok je u meni eksponencijalno rasla tjeskoba. Matematika me oduvijek bacala u očaj. Redovno na popravni. Zapalio sam drugu cigaretu. Barem do dva brojati znam, promumljao sam si u bradu, usput započevši ružno iskašljavati pluća. Gušeći se u kašlju, ustao sam, suznih očiju i izobličenog lica, panično se boreći za svaki udah. Paralelno, parodirajućim stavom, uzavrela voda grgljala je svojim mreškavim basom.
Dugo mi je trebalo da dođem do daha. Dok sam se gušio kašljem, osjećao sam se ranjivo. Osjećao sam se bespomoćno. Slutio strah. Strah od samoće. I fakta da mi nije imao tko priteći u pomoć. Zanemario sam kolege, prijatelje, poznanike. Ignorirao susjede. Odrekao se rodbine. One još živuće.
Od živućih, imam dvije sestre. Stariju i mlađu. Iako živimo u istom gradu, niti sa jednom od njih, već cijelo desetljeće nisam u kontaktu. Ne razgovaram. Starija mi je strašno zamjerila što sam joj nalupao gada od muža, a nakon što je on više puta nalupao nju. Sa mlađom sam se razišao oko nekih životnih principa. Osim toga, nisam mogao nikako prihvatiti činjenicu da, nakon što je pročitala tonu knjiga i završila fakultet, ubrzo nakon udaje za glupana, sama postala glupa, zatucana, nazadna koza. To sam joj i rekao. To joj je bilo dovoljno da me etiketira izrodom, pijanicom, ološem, prokletom komunjarom i da me istjera iz stana. Uz svesrdno odobravanje muža kretena, koji ju je, uzgred budi rečeno, varao kad mu se god pružila prilika za to. Oba dvije, čujem od ljudi, još su uvijek u braku. Pravo im budi.
Imam i kćer, jedinicu. Ona je nedavno postala majka. Od tada puno radi, kuha, brine za bebu i muža, stalno je umorna, često je boli glava i nema vremena za mene. Shvaćam ju. Ne ljutim se. Ne zamjeram. Osim što ju zbog svega toga rijetko viđam. Kao i unuka. To joj zamjeram. Ali joj još nisam rekao. U međuvremenu, iskipjela mi je kava po štednjaku. Opsovao sam samo postojanje kao takvo.
Tek što sam opekao usta i jezik, oglasila su se crijeva. U žurbi, dohvatio sam mobitel i dislocirao se u zahod. Mirno sjedeći na napukloj dasci, bojeći se da me opet ne ugrize za rit, po portalima sam prebirao friške vijesti. Nakon ravnodušnog, brzog preleta po stranicama koje su izvještavale o ratu u Ukrajini, novom žestokom bombardiranju Gaze ili, o još jednom u nizu uredno odrađenog domaćeg femicida, pažnju mi je privukla informacija kako Sveta stolica, svojom novom poslanicom, sugerira mogućnost blagoslova istospolnih brakova. Razmišljajući o tome, sjetio sam se Loleka i Boleka. Biti će sretni. Dobro, neka budu. Nemam ništa protiv. Samo neka budu sretni što dalje od mojih očiju. I dupeta. Završio sam. Ne osvrčući se za minulim razmišljanjem, pustio sam vodu.
Vratio sam se u kuhinju i sjeo uz otvoren prozor. Sa petog kata, posljednje zgrade u nizu na kraju grada, pucao je lijep pogled. Jedino što je iole vrijedilo u rupčagi od stana. Zapalio sam novu cigaretu i srknuo gutljaj kave. Otpuhujući od sebe dim i tjeskobu, pustio sam pogledu da luta po modrom nebu bez oblaka, žutim maslačcima, bijelim tratinčicama, ljubičastim šiljorepima, zazelenjelim krošnjama lipa, vrba, breza, kestenova i... I histeričnim psima neodgovornih vlasnika koja su, svako toliko, pišala i kenjkala u travu. U trenutku tog otkrivenja, palo mi je na pamet kako će se, malo kasnije, po toj travi valjati zaigrana djeca. Stresao sam glavom i opsovao. Puno sam psovao od kada sam negdje pročitao da inteligentni ljudi puno psuju.
Još dok sam tresao glavom i psovao, zazvonio mi je mobitel.
„Nisi uplatio stanarinu “, bez pozdrava i minimalnog poštovanja, upozorio me je bahati kenjac koji se još nije ni rodio kada sam sjedio za bubnjevima Paola Sfecija, u prepunoj dvorani Mladosti.
„ Dobro jutro i vama… Evo, upravo se spremam i … jučer mi je tek popodne sjela plaća, pa nisam…“
„ Ne zanima me… Idi odmah uplatiti i nemoj da se to više ponovi, inače…“
Kenjac je prekinuo vezu. Poslao sam ga u tri materine. Opsovao mu rođenu majku. Iako sam ženu znao kao dobru osobu. Nekoliko puta sa njom i razgovarao. Radila je u bolnici. Na odjelu psihijatrije.
Pomalo razočaran vlastitom, neurotičnom reakcijom na kenjca, otišao sam do hladnjaka. Dohvatio bocu sa votkom i otpio snažan gutljaj. Moram što prije pronaći drugi smještaj, rezonirao sam svoju situaciju, potaknut brzim djelovanjem alkohola. Kao glazbena podloga scene, srcem grada odzvanjala su crkvena zvona. Osluškivao sam ih. Da, i dobro ih čuo. No svejedno, tjeskoba nije popuštala. Akmoli razočarenje. Ponovno sam posegnuo za votkom. Ponovno sam posegnuo za svojim bogom.
„ Krumpiraaa, zeljaa, lukaaa, jabukeee…“, iznebuha, prodorni vokal neostvarenog pjevača, parao je sve što je činilo stvarnost. Dizao mi se želudac pri pomisli na hranu.
Brzo sam se spremio. Na izlasku iz stana, počupanih, tankih obrva i masne kose svezane u rep, dočekala me je susjeda Neda. Nešto je čeprkala oko cvijeća poslaganog uz prozore u hodniku.
„ Dobro jutro “, pozdravio sam zaključavajući vrata.
„ Susjed, nema potrebe da mi kradeš cvijeće… Samo me pitaj, dala bum ti sama “, obratila mi se je, potpuno kompromitirajući značenje svog imena.
„ Hvala, ali nisam nimalo zainteresiran “, odgovorio sam joj u prolazu.
Pola sata kasnije, možda je prošlo i manje, nevažno, iza kvartovskog dućana, zajedno sa nekoliko nabubrenih autsajdera, meandrima nosnih žilica narušenog digniteta, pojio sam žeđ za bilo kakvim društvom. Mlakom pivom. Većinu tih pomodrijelih, tupih, neobrijanih lica, poznavao sam iz viđenja. Začahuren u ruho asocijalnog samca, odsutno sam slušao nepresušne ratne priče i nastojao ostati neprimjećen. To mi je uspijevalo, sve dok me jedan od iritantnijih, nakon stanke za pražnjenje mjehura kod obližnjeg stabla, ne znam od kuda i kako informiran o mojoj pasiji, nije prozvao:
„ Ej pjesnik, zakaj samo šutiš?... 'aj nam izrecitiraj nekaj… platimo ti pivu.“
„ Govori u svoje ime “, dobacio mu je netko.
Crvenog u licu, zatečenog i posve nespremnog za pola ure, zapravo, pola minute kulture, začudno me je lako motivirala ponuđena piva. Glasnim rzanjem pročistio sam grlo. Zatim, trenutak, dva potražio nadahnuće, malo ga dotjerao, pa ga spustio u usta i van potjerao: „ Lagano kopnimo sjedeći na novinama/po prljavim, odbačenim sirovinama/ispred nekog malenog dućana/moji drugovi i ja/s bocom mlakog piva/u drhtavim, požutjelim prstima/iscijeđeni i prezreni/ustajali i užegli/ukalupljeni i beskorisni/opsjednuti mišlju kako živimo/u nekom teškom vremenu/i kako će već sutra biti puno bolje/postajemo uobičajena slika/ružnog lica ovih dana.“
„ Nije loše, nije loše… A je li, to ti, kakti, o nama?“
„ Daj ne davi čovjeka nego mu odi po pivo.“
„ Odi ti. “
„ Ja mu nisam obećal. “
„ 'ko bi to rek'o… ne djeluje mi baš…“
„ Pjesnik, jel' imaš novaca za posudit'?“
„ Zakaj si mu obečal ak' nemaš love?“
„ Ne seri, tebe ni'ko nije nikaj pit'o… onda, jel' imaš za posudit'?“
„ Imam.“
„ 'ko bi to rek'o…“
Osjećao sam se dobro. Nakon dugo vremena bio sam primjećen. Bio sam, nakratko, u centru pažnje. Osječao se živ. Da, baš sam se dobro osjećao. Taj mi je osjećaj nasušno trebao. Da ne ubijem. Da se ne ubijem. Tako raspoložen, nekoliko sam puta odšepesao po pive za sve.
U banku sam ušao radosno odzdravljajući zaštitarki na ulazu. Bez obzira što će mi uskoro isprazniti džepove, život mi se činio lijep. Na valu tog uvjerenja i opijen pivama, stao sam u red. Ispred mene stajao je umirovljenik. Češao se po stražnjici. Čuo na češnjak. I Pitralon. Ubrzo, u banku je ušla jedna vrlo privlačna dama. Malo je razgledala, pa, samopouzdano napravila nekoliko odvažnih koraka i zalijepila se za moja leđa. Dolce Gabbana, osjetio sam profinjenim njuhom. Pogledao je. Dama je bila bijele puti, bujna i plava. Plave kose, da budem jasniji, ne prebijena. Svakako, mlađa od mene. Nasmiješio sam joj se. Uzvratila mi je istom mjerom, rukom mičući pramen nestašne kose koji joj se prolio po lijevoj strani lijepog lica. Nije nosila vjenčani prsten. Da si bolje razjasnim situaciju, odmaknuo sam korak jedan. Dama me je popratila. Da se posve osiguram u budućim mogućnostima koje su mi punile glavu lascivnim slikama, odmaknuo sam još korak jedan. Dama me je popratila. Dakle, to je to, zapištao sam unutarnjim glasom. Draga moja prostato, postu je došao kraj. Došlo je vrijeme da se malo proveselimo, ti i ja. Okrenuo sam se i smiono pogledao damu u oči. Namignula mi je, pritom jezikom nadižući obraz. O bože…
Odjednom, sve se je počelo odvijati filmskom brzinom. Prvo se prolomio vrisak. Zatim je odjeknuo tup, prigušeni zvuk udarca zatiljka o mramorni pod. Oborena zaštitarka se ispružila koliko je duga i široka. Nad njom je stajao maskirani tip, k'o od Velebita odvaljen. Oteo joj je pištolj iz futrole i izderao se:
„ Svi na pod! Ako ne'ko i malim prstom mrdne, sprašit' ću mu metak!“
Umirovljenik je odmah zalegao pod šalter. I stao moliti Oče naš. Dama, pogurana šokom, obgrlila me je rukama i grčevito se privila uz mene. Zaštitarka je, već u sjedećem položaju, stenjući stiskala prstima krvavi nos i zbunjeno gledala ispred sebe. Ostale dionike nisam primjećivao.
Ne znam kako i zašto, nakon dugo, dugo vremena, u tom sam dramatičnom trenutku osjetio micanje u trapericama. Osjetio sam da mi se diže… hrabrost. Da nisam kukavica. Ne razmišljajući pametno i previše, odlučio sam to pokazati.
„ E nečeš, razbojniče!“, kriknuo sam iz sveg glasa, povukao damu iza svojih leđa i skočio prema maskiranom tipu kao Sandokan na razjarenog tigra. Maskirani mi je tip bez imalo kolebanja sprašio metak u grudi.
Ležao sam na podu. Jadan i krvav. U kratkom međuvremenu, maskirani tip je nestao sa scene.
Zaštitarka se pridigla, opipavajući si korijen nosa. Sa tužnom grimasom na licu, dama je čučala nadamnom. Opazivši da joj se rastvorila haljina, pustio sam pogled među njene noge. Imala je crvene, ćipkaste gaćice. I crne, samostojeće čarape. O bože… Počeo sam gubiti svijest.
Dama me je tresla, nešto mi govoreći. Nisam ju razumio. Nije me ništa boljelo. Nisam vidio ni čuo nikakvu zasljepljujuću, misterioznu svjetlost da me sebi zove. Jedino čega sam bio donekle svjestan, bila je zvonjava crkvenih zvona, koja su najavljivala skori fajrunt. Ili objavljivala podne. Zaklopio sam oči. I sjetio se da nisam stigao platiti stanarinu. To me je toliko uznemirilo da sam glasno opsovao i… Trgnuo se i otvorio oči, uskrsnuvši sa brutalnom mučninom i glavoboljom. Uneređen. Demolirane svijesti. Tijela pomazanog hladnim, ljepljivim znojem. Sa dahom truleži u suhim ustima. Na mrzlom betonu. Iza nekog malog dućana. Bez drugova. Prožet klicom srama… Ako zatajim sjaj zvijezda i punog mjeseca, u vrlo mračnoj noći realnog vremena.