Žetva
Josip Živčić, Gorinci Generalski Stol
„Umro sam.“
„Već me odavno nema među hodačima ovog izgubljenog svijeta. Njemu sam ipak ostavio tebe. Tebe, tebe, tebe,... i tako u beskraj.“
Moj je otac u naslijeđe ovome svijetu ostavio mene. Meni je ostavio upravo taj isti svijet. Svijet nešto manji od uobičajenog, ali dovoljno prostran da se u njemu napune baterije moga srca. Ja sam lovac. Zapravo, ja sam lovkinja. Posljednji sam stanovnik brdovitog naselja koje geografski nikome ne pripada. Šumama prošarana brda, zavojita rijeka Dobra svojim mirnim i često previše plitkim tokom razdvaja. Iako većinu godine hladna, rijeka je i u onim najhladnijim danima idealan most koji povezuje surovi istok i toliko željeni zapad. Trenutno je uzavreli ljetni dan. Stojim na puteljku koji je s jedne strane omeđen strmim stjenovitim brdom, a s druge strane duga su polja kukuruza ograđena visokom žicom pod strujnim naponom. Kojih stotinjak metara dalje žubori slap preko kojega često korača moja lovina kako bi se domogla druge strane. Osjetim ju. U kukuruzištu je. Dajem joj prednost tek toliko da osjeti veću želju za životom. Nepogrešiv sam lovac protiv štetočina koje ulaze u moje polje. Zadihana, lovina je uskoro na polovici polja. Još malo i domoći će se potočića koji se spaja s rijekom. Preskoči li ga, neću je više nikada uhvatiti. U ruci imam improviziranu napravu nalik na samostrel. Krećem, ali najprije zatvaram duga drvena vrata koja vode prema kukuruzištu. Potom trčim najbrže što me noge nose. Lovina je svjesna da ne može skrenuti sa strane jer će naići na žicu. Jedini izlaz je samo ravno, a metoda skrivanja među visokim kukuruzom može pomoći samo pticama. Moja lovina nešto je veća od te malene gamadi za koje ne nalazim rješenje. Na polovici osjetim strah pomiješan sa znojem. Zadihana je. Hoće li preskočiti potočić i zauvijek nestati među obraslim njivama i brdima gdje nemam prevelike šanse? Zastajem i nastavljam hodati pazeći da ne uništavam stabljike kukuruza. Lovina je ne tako daleko od mene. Sad je mogu i vidjeti kako osakaćena leži pri kraju. Stenje, pokušava osloboditi svoju nogu iz zamke koju sam postavila, ali to je nemoguće. Prilazim joj. Spazila me i okreće se. Samilosno gleda moje lice, ali moja milost je potrošena.
„Tako blizu, a tako daleko.“ Pokazujem joj samostrelom izlaz. Ne govori mojim jezikom, ali shvaća me što joj želim reći.
U samostrel stavljam strelicu, napinjem, stavljam oštricu na stražnji dio glave, pritišćem ručicu, lovina pada licem na dolje s jasnim krikom, ptice bježe. Uskoro je sve opet utihnulo. Još jedna štetočina manje. Otac bi sada bio ponosan. Ovaj mjesec ni jedna lovina koju sam namamila u polje nije pobjegla. Ova je bila najbliže izlazu.
Živim na kraju sela, ali već su godinama sve kuće moje iako u neke nikada nisam ušla. Imam dostojanstva prema mojim preminulim seljanima, ali nekima je daljina od doma pobudila želju za prisvajanjem pa su poneke kuće obijane, razvaljene, a većina stvari u njima razbacana ili ukradena. Ne mogu sama čuvati ovo selo oče. Bilo je puno lakše kad si ti bio ovdje i kad smo se nasumično izmjenjivali svaku noć. Oprosti mi, ali te istočnjačke gamadi sve je više i više, a baviti se poljoprivredom, lovom i čuvati naše selo velik je zalogaj čak i za mene. Sve bi bilo u redu da nam i naši nisu zabili nož u leđa. Nedavno je u selo stigao crni terenac s četvoricom muškaraca. Parkirali su ispred crkve. Razgledavali su uokolo pa su ih moje nadzorne kamere uhvatile. Odmah sam pohitala gore da vidim što žele. Maleni ćelavac u odijelu rekao je kako ovome selu crkva više ne treba. Uspjela sam se suzdržati da ne nasrnem na njega, a on siguran među trojicom uokolo sebe baljezgao ja kako će naše selo postati jedno od 50 migrantskih naselja. Migranti sve češće samo prijeđu našu rijeku i ostaju ovdje. Europa im je zatvorila vrata pa smo im sada i mi dobri. Previše ih je, a njihovo okupljanje u improviziranim šatorima gore je od genocida nad američkim Indijancima.
„Ko ih jebe. Nek se vrate odakle su stigli.“ Rekla sam ćelavcu na rubu živčanog sloma koji će me otjerati u fizički sukob s njime.
„To su naredbe zapada. Ne želimo ih u svojim urbanim centrima, ali zašto ih ne pustiti da žive u zapuštenim selima kao što je ovo. Crkvu bismo prenamijenili u džamiju, a i ovu dolje oronulu školu uredili bismo i ponovno otvorili.“
Naravno da to nisam mogla dopustiti, ali ostala sam smirena. Na kraju je dodao kako se ja ionako mogu moliti u okrilju svoga doma. „Ni škola vam više ne treba. Žena ste u godinama.“ Nasmijao se svjestan da mi toliko malo fali da unakazim njegovu debelu ćelavu glavu. Ubrzo su otišli. Moj se mir ubrzo pretvorio u nemir. Bijes je kolao mojim tijelom.
Kući sam trčala skrivajući tugu od sebe. Psi su trčali za mnom misleći da se igram s njima. Vjetar je prostrujao mojom crnom kosom govoreći mi dobro poznate riječi mog oca. Bijaše to pismo koje mi je predao onoga dana kad je osjetio da će zauvijek izdahnuti. Imala sam potrebu pročitati ga još jednom. Stajalo je ispod jastuka u njegovoj sobi.
Čitala sam ga iako sam svaku rečenicu znala napamet.
„Znaš da mi je teško pisati o ovakvim stvarima. Tijekom života ja sam bježao u neke izmišljene svjetove, lovkinjo moja. Naša je samoća skrila laž koju sam čuvao cijeli život. Nadao sam se kako ovo nikada nećeš doznati, ali već me danima u snovima proganja tvoja majka. Viđam ju i na javi. Neka ovo pismo bude oproštenje mojih grijeha, lovkinjo. Znam da tražim previše. Ipak, tebe sam poštedio. Poštedio sam tog dana malena promrzla stopala djevojčice koja je s majkom krenula u bolji život. Ti si ga pronašla, ovdje moja mala lovkinjo.
Pismo je bilo dovoljno da bijes koji je već kolao mojim tijelom postane jači. U podrumu se nalazi još jedna lovina. Živa je. Sklupčana u mračnom i vlažnom ćošku skrivala se iza spolica sa zimnicama. Danas će ugledati svjetlo.
Hodali smo starim seoskim asfaltnim putem oko kojega su bile silne napuštene i porušene kuće. Lovina je hodala nekoliko metara ispred mene svjesna da bi mogla nastradati skrene li s zacrtane linije povučene po sredini asfalta. Spuštali smo se prema rijeci. Puhao je lagodan vjetar pjevušeći pjesmu koju mi je otac pjevao dok sam bila djevojčica. „Zvao sam je Srećka, sretna nije bila. Sreća dođe kasno, bliži joj se kraj. Volio sam to neozbiljno ime. Volio sam Srećku.“
Još jedna prilika za život. Pomislim u sebi dok je mršava lovina stajala ispred mene okrenuta leđima. Znala je što ju čeka. Pola minute prednosti bit će dovoljno. Lovina je spremna krenuti u bijeg. Već u idućem trenutku trči. Njišu se stabljike kukuruza. Uskoro je na polovici, a vrijeme od trideset sekundi isteklo je. Krećem. Ja sam lovac. Zapravo, ja sam lovkinja. Samostrel mi je u ruci. Trčim najbrže što mogu pazeći da ne oštetim stabljike. Osjećam strah pomiješan s istočnjačkim znojem. To sam ja. Još jedan migrant među kukuruzom. Lovina je pri kraju. Izbjegava zamku. Za petama sam joj. Okreće se, ali baš u tom trenu skačem na nju. Pada na pod. Sjedam mu na leđa. Mladi je to momak od jedva dvadeset godina.
„Živ sam! Živ sam! Reci to!“ Derem se na njega dok mu desnom rukom pritišćem lice u tlo. I dalje se derem glasno izgovarajući te riječi. I suze ponekad kanu iz očiju gruba lica. Puštam ga. Nije svjestan što se događa. Pridiže se pogledavajući na trenutak mene, a u drugom trenu slobodu koja ga čeka prijeđe li potočić. Nije dugo razmišljao. Preskače potočić i odlazi u slobodu. Ostajem klečati na suhom tlu.
Pravo ime mi je Đulizara. Rođena sam u Iranu. Majka je bila lovina mome ocu. Zadnji sam stanovnik omalenog mjestašca G na rijeci Dobri. Ja sam lovac. Zapravo, ja sam lovina.
U idućem trenutku ostao je samo vjetar.
„Đulizaro moja,
Đulizaro moja
u vjetrić bih laki,
pretvorit se htio.“