Anja Pärson na prijestolju
Filip Harm (Bogdan Bošnjak) Vrhovac, Ozalj
Zanimljivo kako se stvari nekad paralelno poslože. Kad bi ovo uobličio u priču, čitatelji bi rekli da je događaje namjerno uskladio zbog pripovjedačke strukture.
Otkako je zakoračio u četrdesete, Ivo Gluhan stekao je naviku skrolanja po mobitelu prilikom obavljanja velike nužde. Mrzio je gubiti vrijeme, a kad na školjci iz dana u dan sjediš sve duže, moraš se nečime okupirati. Tako je jutros na WC-u saznao da je pobijedio na Liriku, književnom natječaju za najbolju pjesmu. Na Facebooku su objavili naslove nagrađenih uradaka i imena njihovih autora. Još je jednom pomno pročitao objavu kako bi se uvjerio da je njegova pjesma stvarno proglašena najboljom. Nije mogao vjerovati.
Paralela proizlazi iz činjenice da je pobjedničku pjesmu napisao sjedeći na zahodu nakon obilne večere u obližnjem kineskom restoranu. Volio je azijsku kuhinju, ali ona se nije slagala s njegovim želucem i rasturala ga je nakon gotovo svakog posjeta Kung fu kući ili Ninja noodles bistrou. Tako je bilo i pred par mjeseci, a budući da je tada u žurbi zaboravio u kupaonu ponijeti mobitel, bio je prisiljen zabavljati se i tješiti vlastitim mislima gotovo sat vremena, uz nezaobilazno naprezanje. Tom je nesretnom prilikom nastala Sraćkalica, glup pjesmuljak kakav se može naći na vratima svakog javnog zahoda. Ivo je umirao od smijeha dok je u glavi slagao jeftine rime koje su dočaravale njegovu toaletnu muku. Kad je sranje priveo kraju, odmah je zapisao pjesmu. Na papiru je bila još gluplja i duhovitija. Idućeg ju je dana pod pseudonimom prijavio na Lirik, a sada – usred još jedne upečatljive velike nužde, užas – ispalo je da je Sraćkalica odnijela prvu nagradu.
Nije mogao vjerovati, ali šok je ubrzo zamijenila nova misao: kako si je Carica to mogla dopustiti? I zatim: savršeno, opako je zaribala i sad će napokon čuti što ju ide.
Ivo nije volio Sandu Car. U trenucima potpune iskrenosti, mogao si je čak priznati da ju mrzi. Njih dvoje bili su rivali još od prvog osnovne. Dok su se ostali klinci mučili s pisanjem velikog i malog G, da ne spominjemo DŽ, Ivo je Sandi nacrtao veliko šareno srce i ispod napisao SANDA TI SI LJEPA CUЯA, i to sasvim solidnim rukopisom, za jednog prvašića. Carica mu je na to hladno odbrusila da se LIJEPA piše s I. Otad do danas mislio je o njoj isključivo kao o suparnici. Oboje su tijekom školovanja pokazali talent za književnost, posebno poeziju, i oboje su u osnovnoj i gimnaziji imali sve petice, samo što su Sandine petice obično dolazile uz dodatne pohvale. Poslije, on je završio ekonomiju u Rijeci, a ona komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Zagrebu. On se zaposlio u uspješnoj marketinškoj agenciji, a ona u Gradskoj knjižnici, gdje je za manje od deset godina postala ravnateljicom. Oboje su povremeno pisali, on članke o sportu za lokalni web portal, a ona kratke priče i književne kritike za par uglednih časopisa. Oboje su se više puta javljali na Lirik. Sanda je sa svojim pjesmama triput bila prva i triput druga. Ivo je četiri puta osvojio drugo mjesto i dvaput treće. Od toga je triput bio Sandina prva pratilja, užas. On je više zarađivao i vozio je nabrijani BMW, a ona je vozila polovni citroenček. Znao je da ravnatelji kulturnih ustanova ne mlate ogromne pare, unatoč gordim titualma. Ali jebeš to kad je Sanda bila sretno udana i ktome majka dvije iritantno simpatične curice, navodno s još jednom bebom na putu, iako joj se zasad ništa nije vidjelo. Ivo je imao par ozbiljnih pokušaja, ali nije se mogao skrasiti. Gradom je kružila glasina da je gej. Nije bio, ali imponiralo mu je što ljudi to misle. Smatrao je da mu to daje mjeru pjesničkog kredibiliteta, da ne spominjemo auru tajnovitosti. Svejedno, sve u svemu, Sanda ga je grdno šišala u utakmici života. Uostalom, to kao da je bilo predodređeno. Sanda Car, čovječe, kakvo kul ime i prezime. Nije ga promijenila kad se udala. I nije ju samo Ivo zvao Carica, bio je to nadimak koji je spremno prihvaćala. Iskreno, dobro joj je pristajao. A on posrani Ivo Gluhan. Jedno slovo razlike od glupan, užas.
Ivo je Caricu i sebe uspoređivao s Janicom Kostelić i Anjom Pärson. Naravno da je svojevremeno pred svima hvalio našu Janicu, ali zapravo mu je bliža i draža bila Anja. Sjajna skijašica. Da nije bilo Janice, bila bi najbolja na svijetu, a ovako je vječno bila druga. Ako danas pogledamo ukupnu statistiku tih dviju frajerica, nije to neka razlika, Kostelićka je razvalila olimpijska natjecanja, Anja je osvojila više raznih drugih medalja. Ali kod nas to nikad nije izgledalo tako i Anja je uvijek bila u Janičinoj sjeni. Tako se i Ivo osjećao uz mrsku megatalentiranu Sandu. E pa nećeš više, razbojniče, zeznula si, skije su u zraku, koljeno je strgano i uskoro će Anja Pärson sjediti na prijestolju.
Lirik ima tradiciju od skoro trideset godina. Natječaj se održava svake jeseni u organizaciji udruge Plahi poeta i, unatrag nekoliko godina, Gradske knjižnice. Otkad je imenovana ravnateljicom knjižnice, Sanda se uključila u provođenje natječaja kao koordinatorica i članica povjerenstva za odabir najboljih pjesama. Navodno je u žiriju vodila glavnu riječ i zadnjih su godina nagrade osvajale zaista kvalitetne pjesme, iako je interes za natječaj padao, polako, ali neumoljivo, skupa s brojem autora. Naravno, otkako je angažirana u organizaciji, Sanda se nije mogla natjecati pa je Ivo izgubio volju za sudjelovanjem. Sraćkalicu je prijavio iz inata, kako bi se narugao natječaju i žiriju i posebno Carici. Nije očekivao ništa, a ona mu je za tu idiotariju od pjesme dodijelila prvu nagradu, glupača.
Taman kad se odlijepio od školjke, stigao mu je mail: Poštovani gospodine Kovačiću, čast mi je obavijestiti Vas, bla bla. Vidi ti Sande, kako je silno formalna u službenim dopisima. Kad bi samo znala kome piše, jao. Uz pseudonim, Ivo si je složio novu e-mail adresu za potrebe prijave na Lirik. Dodjela nagrade bit će u velikoj čitaonici Gradske knjižnice za par tjedana, savršeno. Potvrdio je svoj (ili Kovačićev) dolazak kratkim krotkim odgovorom, bez velikih zahvala i izljeva oduševljenja.
Pripreme: ošišao se, našao je idealan parfem, kupio je nove cipele, hlače od svijetlog tvida, prave spisateljske, i prilično skupu košulju. Šminkersku, crnu, da mu malo suzi škembu koju se već neko vrijeme nije trudio dovesti pod kontrolu. Razmišljao je o Sraćkalici. Nije volio Caricu, ali nije mogao poreći da je bila nadarena i da je znala odvojiti dobru poeziju od amaterskog smeća. Što je vidjela u toj debilnoj pjesmici? Bila je kratka, brza i zabavna, to je najviše što se za nju moglo reći. Imala je najosnovniju parnu rimu. U trećem i četvrtom stihu nametnula se lukava kombinacija riječi koje razmjenjuju svoje zvukove i značenja. Ritam slogova i stihova bio je čvrst, ali tečan. Ipak je Ivo bio pjesnik, nije si mogao pomoći, morao je čak i u zahodskom pjesmuljku složiti nešto donekle intrigantno. U drugoj polovici pjesme poigrao se s nizom apostrofa, a na samom kraju ubacio je i malo dijalekta, za završno zakucavanje. Zadnja dva stiha bila su sprdačina, ali isticala su se zbog blagog fatalizma. No, barem ako ih vrlo, vrlo velikodušno interpretiramo. Možda je to bilo to, očito je Sanda u tom sranju od pjesme našla nešto što uopće nije bilo tamo.
Sraćkalica je objavljena na Fejsu Lirika nedugo nakon objave rezultata natječaja. Dojmovi su bili podijeljeni, od sablazni i gađenja do ushićenja i oduševljenja. U svakom slučaju, pjesma i natječaj izazvali su lavinu reakcija, a znatna medijska pozornost dodatno je raspirila vatru. Mnogi su se pitali tko je taj bezobrazni Grga Kovačić i zahtijevali od organizatora natječaja da objasne kontroverzan odabir pobjedničke pjesme. Plahi poeta i Gradska knjižnica izjavili su da će objašnjenje sačuvati za svečanost dodjele nagrade.
Jedva je čekao čuti kako će točno Sanda objasniti ovaj kolosalni gaf. Bio je siguran da će ona voditi dodjelu jer tako je bilo već nekoliko godina. Imao je genijalan plan: nakon što Carica pročita pobjedničku pjesmu (jebenu Sraćkalicu, haha) i objasni zašto je zavrijedila prvu nagradu (i to solidnu, petsto eura), Ivo će se popeti na podij, svima će obznaniti da je on tajanstveni Kovačić, odreći će se nagrade i pojasnit će da je Sraćkalica obična gluparija koju je napisao iz šale i koja u umjetničkom smislu ne vrijedi ni šupljega boba. Ako itko posumnja u njegove tvrdnje, dokazat će ih pomoću maila u kojem mu Sanda čestita i poziva ga na dodjelu. Zamišljao je njezine iskolačene oči i otvorena usta. Kostelić pada, Pärson razvaljuje. U njegovoj mašti, Sanda se u tom trenutku doslovno fizički smanjivala dok su među okupljenim ljubiteljima poezije vladali kaos, bijes i konfuzija. Jedva je čekao.
Na dodjelu je došao sat i pol prerano, ali knjižnica je već bila krcata. Neviđena gomila gostiju i dvadesetak novinara, uključujući dvije TV ekipe, jedva su čekali saznati tko je Grga Kovačić. Neka, što više ljudi, to bolje. Netipično, domjenak je bio poslužen prije službenog dijela večeri, valjda da bi mnogobrojni ranoranioci imali čime kratiti vrijeme do svečanosti. Bilo je tu brdo domaćih delicija razvikanog OPG-a Sulić, ali našlo se i biranih poslastica iz Kung fu kuće. Proziran pokušaj originalnosti, ali neka, izvrsno. Uz ćaskanje, vino i možda malo previše hrane, ubrzo je stiglo sedam sati. Ivo je taman u usta trpao osmu ili devetu spring rolicu kad mu se niotkuda obratila Sanda.
– Hej, Ivo, drago mi te vidjet, mislila sam da ne pratiš više Lirik.
– Bok, da, ma niš ne pišem, ali došao, eto, posebna prilika i tako.
Pokušao je zvučati zagonetno, ali s ustima punim hrskavog tijesta i slatko-kiselog umaka ispao je najobičniji seljo beljo. Caricu to nije omelo.
– Baš je, jelda? Ti se kužiš u poeziju pa tebi mogu šapnut, među nama, molim te, meni je pobjednička pjesma totalno sranje, ali namjerno sam ju nagradila da napravim provokaciju i povećam interes za natječaj. Zadnjih godina praktički smo nevidljivi, ali ovo sad je uspjeh, kaj ne? Preko sto ljudi ovdje danas. Pun pogodak, vidi koliko nam je novinara došlo. Ne znam samo di je taj famozni Kovačić, očito kasni. Nema veze, već je skoro sedam i deset, idem startat ceremoniju, pa makar i bez njega. Smjesti se, uživaj u programu, baš mi je drago kaj si došao.
Ivo nije uspio odgovoriti, nedožvakani zalogaj zapeo mu je u grlu. Bio je potpuno ošamućen, ali ostatak večeri paradoksalno je doživio na višoj, ultraosjetljivoj razini svijesti. Bespomoćnost, slow motion, savršeno izoštrena slika, kao u snu. Prokleta Janica, ne, prokleta Carica, opet ga je sjebala, malo je reći da mu je plan propao. Oblio ga je hladan znoj, osjetio je grč u želucu. Smušen i smeten, sjeo je u peti red u prostranoj, dupkom punoj čitaonici i gledao je Sandu kako u kristalno jasnom fokusu izlazi naprijed i pozdravlja okupljene. Gospodin Kovačić kasni, ali šou ide dalje, bla bla, večer ćemo nekonvencionalno započeti pobjedničkom pjesmom. Zvonkim, jasnim, samopouzdanim glasom, Sanda je počela recitirati.
Ja sam mala sraćkalica
Suza kaplje s moga lica
Jebote, zašto je pojeo sve te spring rolice, uvijek mu bude slabo od tih kineskih gluposti. Crijeva će mu eksplodirati, morao je na WC, brzo.
Stenjem, kakam, teško dišem
Kukam, serem, pjesmu pišem
Kaj morao na WC, čovječe, ako ne istrči van odma sada odma, usrat će se pred svim ovim ljudima, užas, užas, užas. A sjeo je usred petog reda, morat će se gurat, i to baš dok svi napeto slušaju jebenu prokletu pjesmicu.
Ak' nastavim sraćkat 'vako
Sraćkalicu znat će sva'ko
Nebitno, samo da se makne van, hitno, sada, iz ovih stopa. Trostruka usrana paralela, jebote. Srušio je gospođu koja je sjedila do njega, drugoj je skoro pao u krilo, glasno je i dugo prdnuo dok je nezgrapno pokušavao prekoračiti treću. Osjetio je brutalan, manijakalan smrad. Svi su buljili u njega, a on je pogledao Sandu. Carica se nije dala uznemiriti, štoviše, činilo mu se da mu se smiješila dok je, uz besprijekornu dikciju i precizan ritam, sigurnim glasom recitirala posljednje stihove pjesme.
Al' kad se zadnji drekec zbriše
Sraćkalice ne bu više