Villa Danica
Marica Žanetić Malenica , Split
Prije no što je počelo srkanje i zveket žlica po tanjurima, Tomo je ustao i s čašom u ruci nazdravljao i zahvaljivao.
- Hvala dragom Bogu što me namirio na vako lipu i mladu ženu. Ova sjajna zvizda odsad će sjat na mom nebu - reče i pogleda put Danice po kojoj je nazvao svoju katnicu, svoju „bilu labudicu“ u rodnom mjestu.
Kad je napustio zaseok u kojemu je rođen kao četvrti od pet muških izdanaka seljačke obitelji, zarekao se da će jednog dana usred mjesta podignuti kuću: višu od drugih, ljepšu od drugih, skuplju od drugih… Vrativši se četrdeset godina poslije, mnogih od onih pred kojima se zakleo više nije bilo - ni roditelja, ni troje starije braće… Ali zavjet što im ga je dao, bio je živ.
Po povratku u svoj rodni kraj dovršio je gradnju kuće započetu prije pet godina. Premda se u tuđini nije htio ženiti, nije živio u celibatu. Petljao je i s udanima, i s udovicama i s rastavljenima, ali čim bi mu neka počela stezati omču oko vrata, bježao bi glavom bez obzira. „Ima' će i Tomo jednom ženu, ali kad za to dođe vrime“, tješio se snujući svih tih gastarbajterskih godina mozaik svojega života koji će za njega početi tek kad se vrati u svoje mjesto, na svoje ognjište.
- Moga si dovest koju Švabicu… teško ćeš ovdi nać neku da je i dobra i slobodna - kazao bi mu susjed Antun s kojim je odlazio u kafić na kavu i rakijicu.
- Nije ti to za mene, ja hoću našu žensku, a ne da i dalje lomim jezik.
Kad se u kafiću pojavila nova konobarica Danica, odmah je „bacio oko“ na nju. Istinabog, nije bio jedini. Ali za razliku od domaćih, koji su bili i mlađi i muževniji od njega, on je imao druge adute u rukama. Njezino izvježbano oko registriralo je da se drukčije oblači, da je pristojniji i da joj, što je prvo zamijetila, ostavlja obilnu napojnicu.
Kad je vidio da mu se smješka, ohrabrio se povesti i ozbiljniji razgovor. Premda dosta mlađa, nije je trebalo nagovarati. U prilog obećanjima išla je kuća opasana bijelim bračkim kamenom i njemačka mirovina.
- Hoćeš li mi pomoć odabrat namještaj i sve ono drugo za kuhinju, k'o da kupuješ za sebe. Dao Bog pa ti to i koristila - reče joj kad su parketi i pločice bili postavljeni.
Pristala je jer ona je već odlučila da će ta kuća kad-tad biti njezina. Već se vidjela u njoj i izvan nje, u bazenu i vrtu.
- Slušaj ti mene, ona je tek nedavno tu došla, Boga pitaj otkud. O njoj i njenoj prošlosti ništa se ne zna… ni gdje je bila ni šta je radila. Samo se zna da je Marku od žene rodica i to je sve - govorio mu je brat.
- Tomo moj, mi ti želimo dobro i za to ti i govorimo da budeš oprezan. Meni se čini da ona nije za tebe, ni po godinama, a, bogme, ni po robi koju nosi… a tek oni umjetni nokti… k'o mačje pandže… - dodala bi nevjesta.
- Kad mlada žena pođe za starog jarca, nije njoj do ljubavi, moj Tomo, pare su njoj u glavi i kuća… život bez motike, zapamti što sam ti rek'o - upozoravao ga je i Antun, ali nije se primilo.
Tomo je donio odluku – oženit će se! Sa svojih šezdeset pet još se ćutio moćnim muškarcem, a tu moć potpirivale su misli o Danici, jedroj ženi uočljiva poprsja. Bio je slab na ženske grudi držeći se one da je „žena bez sisa k'o selo bez crkve“. I, eto, svima usprkos i svemu unatoč, sad je tu, kraj njega, u vjenčanici i s verom na ruci, sva okićena i namirisana da bolje ne može.
I dok je Tomo dizao čašu i nazdravljao, Danica je bila u nekom sasvim drugom, svom filmu. Rodila se u siromašnoj obitelji kao srednja od triju kćeri i odrastala uz vječno mrzovoljnu majku slaba zdravlja i nezadovoljna oca. Kad već nisu mogle nastaviti dičnu mu lozu, zadatak im je bio što prije se zaposliti ili udati i otići iz kuće. Tako je već sa šesnaest godina konobarila u susjednom selu osjetivši sav čemer života onih s njegova dna. Kad ju je, po zatvaranju kafića, jedne noći neka pijana budala silovala, nešto je u njoj puklo. Znala je da nikad više neće biti cijela. Od majke, kojoj se povjerila, dobila je savjet: - Nemoj da si to ikom rekla, kukala ti majka, nemoj nas sramotit… ubi' će te otac ako sazna… sigurno si ga ti izazivala…
Te noći u njoj je umrla mladenačka nada, ugasili se snovi, nestala vjera u ljude i Boga. Uzela je na zub cijeli muški rod.
Kad ju je, dvije godine poslije, zaprosio udovac stariji od nje trideset pet godina, zbrojila je dva i dva i dobila pet. Jakov je bio imućan i bez djece, prilika koja se ne propušta. Nije imala detaljnije razrađen plan osvete muškom rodu, ali je odlučila započeti ga s njim.
Kao iskusan travar brao je bilje za čajeve. I nju je izvještio u tome, pritom je opominjući da dobro pazi na razlike između onog ljekovitog i onog otrovnog. Brao je i gljive, a s proljeća i medvjeđi luk koji je posebno volio jesti u salati i juhama.
- To ti je, Danice, ljuti luk, ali on čisti krvne žile od masnoća. Samo treba pazit da ga ne zamijeniš sa đurđevkom.
Tu ga je čekala. Pa ga je „ljuti luk“, koji to nije bio, jednog dana došao glave.
- A što ti ne jedeš, što ti je?
- Samo ti jedi, dobar ti tek. Ja ne mogu, boli me trbuh, sigurno ću dobit one ženske stvari - reče i natoči mu čašu vina da zalije posljednji ručak. Večeru sigurno neće dočekati.
Svi su se čudili kako je iskusan travar mogao tako pogriješiti i sebi presuditi. Nisu mogli znati da je tog jutra ona bila u berbi.
Godinu poslije prodala je zemlju i kuću, kupila stan u obližnjem gradu, stavila nešto malo sa strane i zaposlila se u kafiću, ali onom za finiju klijentelu. Tu je, uz mnoge druge, upoznala i razvedena muškarca starijeg od nje četvrt stoljeća. Imala je Isusove godine kada se drugi put udala. Živjeli su na visokoj nozi nekoliko godina sve dok se nije ustanovilo da je „posuđivao“ novac iz tvrtke. Završio je u zatvoru pa joj je krava muzara naglo i neplanirano presušila. „Ovako je bar siguran da će poživit duže nego što bi da je ostao sa mnom, posrećilo mu se“, ironično je zaključila. Vrlo brzo je zatražila rastavu.
Otad joj baš i nije polazilo za rukom upecati nekog starijeg a imućnog ženika. Morala se vratiti u svoj stan i zaposliti u nekom dućanu za mizernu plaću, sve dok je rođakinja nije pozvala da dođe kod njih i radi kao konobarica u njihovu kafiću. „Probat ću, ne košta me, nikad se ne zna, tamo je puno njih radilo vani“, tješila se kupujući autobusnu kartu.
Još se prije vjenčanja preselila s Tomom u kuću. Odmah je naručila da joj u vrtu zasade ljekovito bilje i grmove ruža. „Treba od nečeg počet, pa ćemo vidjet što i kako dalje“, razmišljala je gledajući u nasade iz dnevnog boravka. U razgovoru s njim i na druge načine pokušavala je pohvatati konce njegova imovnog stanja. Zemlju, svoju očevinu, već je prije prepisao najmlađem i jedinom živom bratu. „Na zemlju kako stvari stoje, ne mogu stavit šapu, ali kuća i knjižica će bit moje, samo polako i smišljeno. Važno da stari prdonja ne traži da mu rađam sinove, da mu rod ne zamre…“
Zdravstveni bilten nije trebala posebno proučavati, sam se izjadao o svojim slabim točkama: - Moramo bit iskreni jedno prema drugom, je li tako? Zdrav sam ja, imao sam neke probleme sa srcem, ali pijem likarije i sve je pod kontrolom.
***
Čula ga je da izgovara njezino ime i vratila se i mislima za stol. Pogledala ga je. Crvena lica i ruku podsjetio ju je na biljku kojom je Sokrat otrovan u zatvoru. „Izgleda k'o da po cijeli dan drži kukutu u ruci. Kukuta, baš dobra ideja! Neka ovaj govornik i mudrac skonča k'o pravi filozof. Samo kako do nje doći? Ma i ako ne uspijem, smrdljiva rutvica već niče u skrovitom dijelu vrta. Dobra je za sve boljke na koje se potužio. I za one koje će tek imati. Smislit ću već nešto, ima u Boga dana, tek sam se prstenovala“, razmišljala je nijemo se smješkajući i gledajući kako je opet ustao da nazdravi.
- Živa ti meni i vesela bila, Dane moja! - razdragano će Tomo dok je na stol stizala janjetina s ražnja.
- Bi' ću ja i živa i vesela - odgovori mu Danica. „Ja ću bit, al' za tebe nisam sigurna“, zlurado pomisli te podigne čašu da nazdravi svojem trećem mužu koji je znao samo za prvoga.