Anomalija

Snježana Babić Višnjić, Zagreb

Marko se nagne nad stol prepun sendviča, kolačića i kojekakvih smotuljaka, izgledom sličnijim umjetnim jelima kakva viđamo u prodavaonicama namještaja nego stvarnoj hrani. Osjeti glad, ali niti jedan od šarenih zalogaja prostrtih pred njim poput tepiha ne privuče ga toliko da ga poželi unijeti u organizam. Ne zbog predanosti zdravoj prehrani nego zbog nelagodna osjećaja da je netko previše petljao po toj hrani da bi tako izgledala. Potraži pogledom nešto prirodno, poput jabuke, da utoli glad, ali ništa takvo nije obuhvatio pogledom pa posegne za čašom crvena vina. Crveno je kao i jabuka. Halapljivo ispije čašu u tri gutljaja. Godila mu je toplina koja mu se munjevito proširila po cijelom tijelu, ali i upozorila ga da uspori – gotovo cijeli dan nije ništa okusio. Osim toga nije se želio baš sad umrljati hranom ili pićem, što mu se gotovo redovito događalo kad je bio nervozan. A sad ga je baš ta nesretna odjeća činila nervoznim. Nije bio od odijela i kravate; smijao se onima koji hodaju svijetom stegnuti u društveni oklop i omču koja će se, na najmanji nagovještaj društvene nepodobnosti stegnuti oko njihova vrata. Provuče prst između prestegnute kravate (čitaj: vezane u nerazmrsiv čvor) i vrata kako bi dobio prostora za dublji udah. Trebao je doći u trapkama i majici, kako ga svi poznaju, a ne ganjati susjeda menadžera da mu posudi odijelo. Smijao se taj pokondireni susjed do suza dok mu ga je davao kao da dobacuje štap psu:

- Jesi siguran da ćeš ti to znat obući? – cerekao se bezobrazno, zasljepljujući pognurena Marka svojim nestvarnim zubalom koje je donio ”kao suvenir” s jednog putovanja u Tursku. A Marko se, vrišteći u sebi, zapita je li svjestan da mu ti zubi svijetle u mraku i je li mu se to itko usudio reći. Proklinjao je trenutak kad je baš njega pošao tražiti odijelo, ali svi su mu prijatelji bili ili ležerni poput njega, ili predebeli ili pretanki s novcem da bi ga trošili na odijelo. Želio je biti ono što jest, ali je i želio napokon pokazati koliko je pogriješila njegova majka kad mu je na djetinje sanjarenje da želi biti ”slavan književnik”, odgovorila da uvijek može biti neki ”jadnik u poderanim hlačama”. Marko nije bio siguran je li ga uopće dobro čula što je rekao, ali njezin ga odgovor pratio od njegove 8. godine cijeli život i odzvanjao poput jeke oko njega. Eto, neki od roditelja dobiju vjetar u leđa, a drugi uteg oko vrata.

Spazio ju je kroz prozor isti trenutak kad je sišla s tramvaja. Ona i njezina svita: mučaljiv tata u njezinoj sjeni. U odijelu, naravno. Vjenčanom, dakako, s raskopčanim sakom jer ga već 40 godina nije mogao zakopčati. I, naravno, bratić Denis, šef skladišta u Pevecu, koji je uskakao mami i tati kad god je nešto trebalo ”prokopat, pokosit, obrezat ili … pojest”, dokazujući svakim svojim djelom koliko je on, Mirko, zapravo nesposoban ”i pri djelu i pri jelu”. I što god da napravi neće dobiti niti riječi pohvale ili potpore. Najviše što je mogao svojim postignućima u Klubu književnika, na Fakultetu i u Akademiji, izmamiti iz rođene majčice bilo je: ”A čuj, nekom su morali dat!”

Dok su prilazili prostorijama Kluba književnika, izgubljeno se osvrtala poput male izgubljene djevojčice. Marko uzdahne u nevjerici: Ne zna je li mu prva misao bila što mu ta sitna i izgubljena žena dandanas izaziva takvu bolnu nelagodu u dnu želuca ili što je odjenula kaput koji je nosila od njegovih prvih sjećanja, a to je bilo negdje s tri, četiri godine. Te su mu se smeđe kocke usjekle u najranija sjećanja kao pojam za nešto lijepo, kojeg se do danas nije mogao riješiti iako je s vremenom isti uzorak primijetio na starim dekama kakvima su kauboji u vesternima pokrivali mokre konje. Prišao mu je neki stari gospodin kojeg je povremeno sretao u Klubu književnika, iako mu nikad nije pridružio ime. Primio mu je ruku u svoju vlažnu šaku i tresao je s očajem nekoga tko rijetko dobije prigodu s nekim razgovarati. Iako je pokušavao, nije se mogao izvući iz klopke, a priča mu je tek došla do njihova prvog viđenja u Klubu kad je on, ”nekako proročanski”, točno je tako rekao, shvatio razmjere Mirkova pjesničkog talenta koji je danas ovjenčan nagradom. I da ne bi danas primao tu nagradu da on nije rekao članovima komisije po čemu je njegova poezija posebna i da on već godinama sustavno hvali njegov poetski…. dalje mu nije čuo ni riječ, samo neko grgljanje i mrmorenje dok je opsesivno, i pomalo panično, pokušavao izvući ruku iz škripca koji ju je obujmio i tresao kao baka šljive bistrice kad ih je skupljala za rakiju. Spasila ga je voditeljica dodjele koja je morala proći s Mirkom hodogram događaja, ali nakon prve rečenice, niti nju više nije slušao, nego posegne za spasonosnom čašom crnjaka da mu spere nadiruću paniku. Sve je bila bliže, iako je još nije vidio. Napokon će dobiti zadovoljštinu koju godinama čeka. Izbjegao je poput vješta slalomaša još nekoliko nasmijanih lica koja su mu se previše približila s mnogo nade u pogledu da će napokon podijeliti s nekim svoje umne misli. Uznemireno spazi tad i jednu kameru koja je prema njemu usmjerila i snop svjetla, i instinktivno potraži rupu u koju bi se mogao zavući, ali još jedna čaša crnjaka uvjeri ga da će to odraditi maestralno. I doista, kako su mu prenijeli poslije prijatelji koji su gledali ”Vijesti iz kulture”, bilo je to posve osebujno javljanje u kojem je na nagradi zahvalio - mami i tati. Srećom da je njegova najdraža polovica znala s kim ima posla i nije mu zamjerila što je zanemario sve one noći u kojima ga je nagovarala da se usudi tiskati svoje pjesme i sva njegova preznojavanja zbog straha što će drugi na to reći da gubi vrijeme na gluposti dok drugi zarađuju ozbiljan novac… ”Ali bolje da piše neg da krade, kaj ne”, preuzela je Mirkova mamica rečenicu neke poznate književnice koju je čula na telviziji ali joj se nije potrudila zapamtiti ime, da bi pred rodbinom i susjedima opravdala sinovljevo neobjašnjivo skretanje s normalnog životnog puta na nepoznate i neizvjesne književne staze.

Sada bi valjda sve trebalo napokon sjesti na svoje mjesto i njegovo samopouzdanje postići razinu da sam sebe prestane doživljavati kao anomaliju na licu Zemlje. Kucnu je trenutak, dodjela samo što nije počela. Majka mu priđe, njezina je nesigurnost nestala i na lice joj se nadvila dobro poznata sjena nepopustljive strogoće:

- Imaš fleku na kravati. Tipično. Nikad se nisi znal sredit. Ko da te voda donesla. Viš kak je Denis uvijek skockan! Svi se za njim okreću!

I pokaže na rođaka Denisa - čije su se cipele caklile kao pseća m…, odijelo ga obujmljivalo kao crijevo kobasicu, a kravata ravna poput ravnala (zataknuta za pojas i još omotana oko njega) - koji je misleći da ga nitko ne gleda kopkao malim prstom uho pa potom pomno promatrao neočekivani nalaz tik ispred nosa. Mirko čvrsto zažmiri da ne bih vidio njegov sljedeći potez… S time se doista nije mogao nositi, pa odustane. Svaki se njegov napor pokazao uzaludnim!

  • Povratak
  • Facebook
  • Email

Književni krug Karlovac upisan je u Registar udruga Republike Hrvatske pod brojem 04000240
OIB: 56531603794 • HR-47000 Karlovac, Banjavčićeva 8 • Predsjednik: Damir Valent

© 2020-2024. Književni krug Karlovac • Izrada: Tata Tomy