Vodokotlić
Nada Vukašinović, Donja Zelina
Prokleti vodokotlić, kako god okrenem ventil voda se ne zaustavlja. Prstima ne mogu dohvatiti plovak. Što u toj plastici može biti tako komplicirano? Kao da je svemirski brod! Trebao sam završiti zanat za vodoinstalatera. Možda bih bio bolji majstor nego novinar.
Sve ću baciti i kupiti novi vodokotlić!
Cijeli život sam u tuđim stanovima, čistim, popravljam pipe, vodokotliće, borim se s vlagom. Na ulazu me uvijek dočeka miris pokvarene hrane, cipela i neopranih tijela bivših stanara. Zapljusne me ustajali miris znoja, neopranog rublja, isključenog hladnjaka i želudac mi se okrene. Jako sam osjetljiv na mirise.
U kuhinji ostave otvorene boce ulja, mrvice kruha, neoprane šalice od kave i naravno mrave.
Ponekad pobjesnim i pobacam njihove rasparene čarape, poštu, knjige, žličice za kavu, filter vrećice čaja pa čak i novac.
A najviše je bodljikavih mirisa je u ormarima. Znoj na zgužvanim košuljama, neoprano donje rublje u kutu, vlaga pomiješana s mirisom jeftinog parfema, uglavnom otužni mirisi ljudi bez lica. Što sve nisam pokušavao da se toga riješim? Redovito zračim sobe i spavam pored otvorenog prozora, ali bivši stanari su uvijek pored mene. U ormare stavljam sapune, ocat, vrećice s lavandom, pa čak i cimet i ružmarin.
Sjećam se isluženog namještaja u svim tim stanovima. Uvijek mi je na putu bila kakva klimava stolica.
U gradu sam puno puta po mirisu prepoznao ljude koji su prije mene živjeli u tim stanovima. Činilo se kao da smo stari znanci. Nekada bih im se i nasmiješio i mahnuo rukom. Htio sam ih pitati kako su i gdje sada žive. Možda bi bili zahvalni da im kažem da dođu po svoju poštu, knjigu ili sivu čarapu, ili naprosto da zajedno popijemo kavu. Nije pomogao moj osmijeh, samo su ubrzali korak i nestali iza prvog ugla. Nadao sam se da bi među tim mirisima mogao prepoznati i njezin miris, opet ugledati njezino lice.
Ništa od mog posla s vodokotlićem. Ovaj vijak je potpuno beskoristan, tko li ga je samo tako stavio? Sad se već gubim i nemam strpljenja. O čemu sam malo prije razmišljao?
O majčinom licu godinama razmišljam. Kako bi me gledala sada? Možda bi s ponosom rekla, ovoj čovjek s mikrofonom, moj je sin! Dobro mu ide! Uvijek je to želio.
Nisam dovoljno koncentriran na taj prokleti plovak. A kako bih i bio kad se nisam naspavao. Na krevet su mi padale sjene ormara, a pucketanje i škripanje vrata prenuli bi me iz sna.
Lagan san, kaže liječnik, a i vaš posao izaziva nesanicu. A noćas oka nisam sklopio, jer me nakon radnog vremena urednik pozvao na piće. Bio je zabrinut i ukočen. Govorio je kako smo mi smo ozbiljna kuća, medij kojemu se uvijek vjerovalo, a sada nam opada gledanost. Informacija je i oružje i novac, kaže on meni, kao da ja to ne znam. Ako nemaš događaj stvori ga! Mislio sam da se šali, ali bio je jako ozbiljan.
Puno puta sam ja zbog te gledanosti govorio ono što ne mislim, pisao ono što ne razumijem, a sad bih trebao stvarati događaje. To je sada u trendu, alternativna istina.
Sjećam se dana kada su me hvalili zbog priloga. Bio sam direktan i oštar i vjerovali su mi. Vidim, više mi ne vjeruju.
Još mi kaže urednik, vijest ne smije nikoga povrijediti, kao da ja to ne znam. Treba biti mekana, izbalansirana, upućena svima i nikome. Svaki puta moraš poslati dvosmislenu poruku pa neka razmišljaju. Malo fotomontaže i manipulacije nikome neće štetiti. Istina je precijenjena danas i kome ona treba?
Tako mi govori urednik, tako kaže i direktor kuće, to je stav redakcije, uređivačka politika. I još kaže mi smo ozbiljan medij, nama gledatelji vjeruju! Ali ja tako ne znam raditi i ne mogu. Ne želim igrati tu igru. Gotovo je!
Na kraju sam razgovora zamolio urednika da me pošalje u dopisništvo neke europske metropole. Nije mi dozvolio, jer naravno i on zna za moj problem.
Počeo sam zaboravljati i u javljanju uživo izgubim nit, ne znam što sam zapravo htio reći.
Zapamtim nevažne riječi koje ispadaju iz rečenica, poštapalice i fraze.
Neočekivano me zapljusne napad panike i onda zastanem raskolačenih očiju i otvorenih usta. Znam da tada izgledam poput ribe, glupo i izgubljeno. Ne mogu pronaći čvrsto tlo, balansiram, a rekli su mi da rukama mlatim oko sebe kao da tjeram nevidljivu osu. Vježbam disanje, govorim ispred zrcala, idem na psihoanalizu. Ne pomaže. Izgleda da mi nema spasa.
Moja zadnja javljanja su ravna katastrofi. Površno i bezlično javljanje. Na kraju se anemično nasmijem, bljesnu moji porculanski zubi i tiho pozdravim gledatelje. Najradije bih skočio u mišju rupu. Dobro da mi se još i oči ne vide iza fotosenzibilnih stakala.
Znam da me kolege ismijavaju i šapuću o meni kada zakasnim na posao. Neće to još dugo ići! Najbolje bi bilo da čitam samo vremensku prognozu, ili da se javljam s tržnice. To sam radio na početku kao mladi novinar u svojoj prvoj redakciji.
Neki dan nisam znao u kojoj sam garaži ostavio službeni auto. Gubim ključeve, ostavljam kartice na blagajni, zaboravljam lica prijatelja.
Izgubio sam motivaciju i za ovaj posao. Istrgnut ću taj plovak pa makar se i kotlić raspao!
Čujete li, negdje sviraju gitaru kao one večeri na moru kad su na ljetnoj terasi hotela svirali Koralji?
Tamo sam prvi puta osjetio veliku rupu u želucu i strah da ću sve u životu propustiti. Bio je to moj prvi napad panike. Pomislio sam u jednom trenutku da bih trebao baciti kamen u izlog da me majka primijeti, da se pokrene i nešto učini. Gledala je u daljinu kao da me nema, kao da je sama samcata na svijetu.
Imao sam majku, koja me nikada nije ništa pitala, ništa mi nije nudila.
Bila je samo prisutna. Nije nju zanimalo kakvo to dijete raste pored nje.
Nije znala što volim, što želim, čega se bojim. Željela je što brže proći kroz život i sve zaboraviti. Odavno sam joj oprostio. Valjda nije znala drugačije.
U njezin pogled su se uvlačile ulice, cijeli gradovi, rijeke, more, vlakovi, ceste, stabla… samo mene nigdje nije bilo.
Kako je bilo mračno u našoj kući, kada je nakon nekoliko mjeseci prvi puta ustala iz kreveta. Kretala se sporo vukući noge i zurila u pod. Noge su joj se lijepile za tepih. Gazila je po svojoj odjeći i razbacanim papirima kroz uski hodnik do kupaonice. Police i ormari prazni, a na podu i po krevetu ležali su šareni dijelovi odjeće poput leševa nakon bitke.
Otvarala je ormariće i ladice u kupaonici. Nisam pitao što traži, znao sam da sve zlo dolazi od tableta. Godinama ih je gutala bez vode, jednim naglim trzajem glave, a ja sam ih bacio u umivaonik i zalio vodom.
Onda je zaredalo, ustajanje, kupaonica, krevet. Povraćala je, a ja sam sjedio pored nje potpuno beskoristan. Nisam se usudio pomaknuti.
- Ne zovi mi nikoga, zakotrljalo se u mrak.
Svega se bojala, svjetla, neočekivanog zvuka, ptice na prozoru, svoga glasa.
Sjedio sam satima u fotelji pored nje praznih ruku i prazne glave. Nisam znao što se radi u takvim situacijama!
Ona se svega bojala, svjetla, neočekivanog zvuka, ptice na prozoru, svoga glasa, a i ja sam bio samo uplašeno dijete sa zamrznutim krikom i rupom u želucu.
Niti jedan glas nije silazio s mojih usana.
E, moj Željac, sada kada je prošlo, pitam se jesam li dobro odabrao, je li taj posao novinara bio uopće dobar za mene? Što sam zapravo želio one večeri u Makarskoj? Zašto sam želio razbiti izlog? Došla bi policija i socijalna služba. Možda sam baš to želio.
Još uvijek ne znam jesam li dobro odlučio one večeri na ljetnoj terasi?
Da sam završio školu za vodoinstalatera sigurno sada ne bih morao kupovati novi vodokotlić.