IZBORI ZA MJESNI ODBOR VELOJANSKE DRAGE
Boris Sertić
“Gradsko poglavarstvo Grada Kotarevca raspisuje izbore za sve gradske četvrti Grada Kotarevca i mjesne odbore svih gradskih i prigradskih naselja! Izbori će se održati na nedjelju 14. travnja ove godine. Birati između kandidacijskih lista imaju pravo svi punoljetni građani s prebivalištem u Gradu Kotarevcu tj. u gradskoj četvrti, gradskoj tročetvrti, gradskoj dvočetvrti i naselju ili prigradskom naselju s otvorenim izbornim biračkim mjestima: Gradska četvrt Utvrda, Gradska četvrt Novi Kotarevac, Gradska četvrt Banijska, Gradska četvrt Jamodolinska – Hrastovo, Gradska tročetvrt Zaglavlje, Gradska tročetvrt Uzglavlje, Gradska tročetvrt Mrežnik – Golupski, Gradska dvočetvrt Marjansko, Gradska dvočetvrt Zdenci, naselje Belobojnice, naselje Luč, naselje Mutavci, naselje Tozglavci, naselje Donja Vranjska, naselje Gornja Vranjska, naselje Praštajevo, prigradsko naselje Ohlebnik, prigradsko naselje Dorovina, prigradsko naselje Utrejanska, prigradsko naselje Trpanjak, prigradsko naselje Velojanska Draga, prigradsko naselje Kružić Prekžbirski, prigradsko naselje Javorovnik, prigradsko naselje Butlovica. Birališta su otvorena od 7:00 do 19:00.”
Pisalo je tako, tiho, pretiho, na vratima stare historicističke gradske vijećnice. Teška drvena, masivna vrata (što su se otvarala sama od sebe po posebnom mehanizmu, “jer to imaju u Zagrebu u upravnim zgradama”) na sebi su nosila, slabo zalijepljeni natpis objave izbora koji će se odlijepiti za tri dana i u vjetru nestati. Sve to je izgledalo tako kao da se radi o starim potjernicama - “traži se živ ili mrtav!”. Po gradu su ih bili postavili još nekoliko, a to su napravili preko noći, da ih nitko valjda nije vidio.
Poznato je da priroda svašta mijenja ali rijetko kada političke nomenklature pa je tako tih dana u grad došla vjetrovita oluja u dva maha u kojoj je prvi kišoviti mah plakate skinuo, razmočio i pretvorio ih u raskvašeni karton što pliva u mutnim lokvama gradskog tla, a drugi mah je bio samo vjetrovit tako da je one koji su se još tu i tamo držali, zalijepljeni slabom kineskom ljepljivom trakom, istrgao i odnio ih u prostranstva gradskog prometnog kolapsa.
Još jedan festival demokracije! - najavio je predsjednik izbornog povjerenstva pet dana prije u praznoj gradskoj vijećnici. Pet dana prije tog festivala demokracije dakle 9. travnja čitavi grad i sva ta prigradska naselja preplavili su politički pamfleti što ih je razdijelila mladost stranke što se vuče na vlasti od kad je novog gradskog grba (što bi značilo da se vlast i oporba nije zamijenila od ratnih vihora kada je grad i donio odluku o novom gradskom grbu. Sve u svemu ustajalih dvadeset i devet sporih godina).
“Nadamo se da će naši građani prepoznati naš rad u proteklom mandatu!”, Dajmo glas za JOŠ BOLJE Belobojnice!”, “Nastavimo i dalje – vjerodostojni mjesni odbor Dorovina!” i još hrpetina takvih letaka što ih je tiskala obližnja gradska privatna tiskara. Sveukupno ta je tiskara ugovorila posao tiskanja tri tisuće takvih unebovapljujuće plavih letaka s takvim pretencioznim natpisima, usklicima, uzvicima i vapajima. Zatim jednako neukusnih pedesetak plakata s kandidatima koji neugodno razvlače svoje usne u široki osmijeh koji otkriva redove zuba. Nedavno je jedan gradski zubar pred njima govorio kako on može postaviti dentalnu dijagnozu promatrajući samo te plakate.
Tu je bio još kvartalni posao za tiskaru, redovna tiraža od četiri stotine primjeraka Malog gradskog glasnika koji je izdavala Gradska četvrt Novi Kotarevac. Radilo se o pamfletističkom materijalu à la “hvalite me usta moja”. Bio je to maleni bunt od pet savinutih listova papira, u crno-bijeloj prezentaciji jer su izgleda i sami autori, članovi mjesnog odbora Novi Kotarevac, shvaćali da se na takvo što ne isplati trošiti boju. Ni dan danas ne vjerujem da je itko taj glasnik ikada čitao. Članovi stranke i mjesnog odbora bi ga pobacali po gradskim haustorima, jednako kao što bi i promotori velikih trgovačkih lanaca (kojih u gradu ima više nego osnovnih škola) pobacali hrpetine prospekata. Vidio prije nekoliko dana na svoje oči kako su tim glasnicima radnici zaštitili pod dok su bili krečili čekaonicu zavoda za zapošljavanje. Zanimljivo je bilo slušati i gledati kako se susjede svađaju oko tih prospekata s akcijskim cijenama tikvica i jogurta dok Mali gradski glasnik ostaje netaknut u haustoru. Jer ipak akcije i popusti su nešto što se kod naših ljudi prati kao jedna zaista ozbiljna literatura dok u malom glasniku piše kako je Mjesni odbor Novi Kotarevac zaslužan za asfaltiranje ceste kroz Jelićevu ulicu, te kako je Mjesni odbor Novi Kotarevac zaslužan za novu rasvjetu na Petračićevoj. Oni su uredili park, oni su očistili parking, oni su nabavili nove držače za kontejnere, oni su obojili dječja igrališta, oni su postavili nove klupe, oni su zamijenili stare klupe, oni su sanirali potrgane klupe, oni planiraju sanirati stare klupe u ovoj ulici, oni planiraju postaviti nove klupe tamo gdje ih nema. A sva ta klupsko-kontejnerska politika koja dolazi iz mjesnih odbora i gradskih četvrti je uvijek ista, i uvijek je od jedne stranke na vlasti - Prve domovinske stranke. Prva domovinska je u Kotarevcu čvrsto u sedlu još od pradavnih vremena kada su televizijske slike bile bez kolora. Ukratko stranka koja u našem kraju suvereno vlada još od vremena rata, bez ikakve pametne alternative, bez ikakve trijezne konkurencije. Oporba grada su par sramotno neobrazovanih jurišničkih lokalno-liberalnih snaga od kojih samo jedan član ima diplomu (diplomu prometnog fakulteta). Ta ista oporba redovito, gotovo svakodnevno napada gradonačelnika Javorovskog da nije rođen u našem gradu pa stoga navodno nema pravo biti gradonačelnik Kotarevca. Uglavnom napadalo ga se iz krivih perspektiva i iz posve krivih razloga jer je taj gospodin, izronivši iz ratnih nacionalnih prevrtanja, u grad došao s dvije stotine njemačkih maraka da bi danas postigao članstvo u gradskoj i stranačkoj eliti. Ako se takve insinuacije imaju opravdati (a opravdavale su se) nekakvim poštenim radom i velikim menadžerskim talentom onda bi tog čovjeka trebalo, u najgorem slučaju namjestiti za ministra financija ili ministra gospodarstva, ako ne i guvernera narodne banke. Međutim, gradska oporba, dakle tih par mlatimudana od nepunih trideset godina predstavlja oporbenu misao Kotarevca tako da se ništa mijenjati nije ni moglo.
Što je mogao znati student strojarstva gdje će ga poslati, u koju će ga izbornu jedinicu staviti? Mladi apsolvent Dominik nije o tome ni razmišljao kada se prijavljivao na rad u izbornom povjerenstvu. Njega je u to navukao neki njegov poznanik kojega nije ni toliko dobro poznavao da bi ga ikad nazvao poznanikom. Išli su samo u istu školu nakon osnovne, čak niti u isti razred. Par puta su dospjeli u isto društvo i nedavno završili skupa u dva večernja izlaska. Kroz razgovor uz drugu pivu (Kotarevačku) ovaj je Dominiku ispričao što je sve potrebno da se prijavi i zaradi oko tri stotine kuna ne radeći ništa. Trebali su tog dana ići skupa na jedinice koje su im određene, no taj njegov drug se prikovao uz krevet s teškom virozom.
U Velojanskoj dragi, malom prigradskom naselju što se pružalo ispod visokog vijadukta a uz strmu obalu rijeke, bila je jedna izborna jedinica. Velojanska draga je dio Kotarevca od kad je šezdesetih proširena cesta i od kad je gradska vlast dala sagraditi još par stambenih zgrada za radnike tvornice obuće. Danas je spalo na sirotinjsko, derutno naselje puno drvenih straćara, pokoje štale, bez životinja naravno jer je gradski propis izričito zabranio da se u gradu drže ikakve životinje. Ta odredba donesena je tjedan dana nakon što se u gradu odigrala gungula u kojoj su sudjelovale ni manje ni više svinje. Javna je tajna da pokraj rijeke na krajnjem sjeveru grada, Mijo Lonković koji stanuje u stambenoj zgradi, samo par koraka dalje u skrovitom šumarku ispod starog grada Hrastovca drži svinje. Ljetnog popodneva tri svinje su se prošetale po cijeloj promenadi, napravile kaos u prometu, ušetale u gradsku knjižnicu. Zanimljivo je za spomenuti kako su sve tri nađene na kraju kako mirno leže na travnjaku ispred gradske crkve. Od tada u gradu se i službeno ne smiju držati krupnije domaće životinje.
Velojanska draga bila je maleno naselje. Bilo je nalik jednom od onih zaselaka u županijskim općinama. Jedan je maleni lokal “visio” nad obalom rijeke s terasom od svega dva-tri stola. Mjesni odbor Velojanske drage zasjedao je u prostoriji iznad one u kojoj su se odvijali izbori. Nekakav prostor po vanjskom zdanju zanemaren, a po unutarnjem izgledu napušten. Parket koji škripi, zidovi s kojih, pada, na nekim mjestima i od vlage zelena, žbuka. Iako ga Dominik, hvala dragom Bogu nikada neće vidjeti, ni prostor samog mjesnog odbora Velojanske drage nije bio puno bolji, dapače taj prostor preuzeo je ulogu jednog skladišta u kojem je bilo stare bijele tehnike, guma, bicikala i crnih vreća koje su tamo stavljene tko zna kad i u kojima je tko zna što. Ropotarnica, drvarna ili u najljepšem obliku izrečeno ostava, zauzela je mjesto u prostorijama mjesnog odbora Velojanske drage.
U prvih sat vremena nije došao nitko. Dominika su samo na brzinu upoznali s nekakvim buntom papira i posjeli ga za stol. Dvoje tridesetogodišnjaka bili su s njim za stolom i opušteno ćaskali, a on je gluho sjedio i očekivao trenutak u kojem će se netko pojaviti na tim izborima. Uspio je pohvatati imena svojih kolega za stolom - Rudi i Fran.
- A ti si od grada?
Dominika probudi glas dlakavijeg momka s bradom.
- Da… Da…
- I koliko vas plaćaju?- Priupita dlakavi momak, vadeći cigaretu iz džepa, i čeka odgovor dok mu iz usta već suklja gusti oblak dima.
- Tristo…
Oboje dlakavaca prasnu u smijeh. Ne toliko glasni i iskreni, već nekako seljački. Pokazujući crne zube momci mu se izrugaju na tren, Dominik se strese i iz nekog razloga malo prestraši. Dvoje mladića prestanu obraćati pažnju na njega i njemu najednom lakne jer se bio užasavao činjenice da će zaista morati razgovarati s tim stvorovima. Čas gleda u staru ofucalu zastavu Modruške županije koja visi u kutu prostorije, čas vrti pogled po parketu i vidi nekakve mrlje posvuda.
Dolazi u napast da se ustane jer više ne zna gdje da baci pogled pa uzima jedan glasački listić da ga pročita. Hladne glave, koncentrirano čita te tri rečenice koje se doimaju kao apsurdna glupost: Glasački listić. Izborne liste kandidata izbora za mjesni odbor Velojanska draga: 1. Prva domovinska stranka, nositelj liste: Josip Zdravković. Iznad stoji uputa: Zaokružite JEDAN broj ispred kandidacijske liste. Ispod tog triptiha stoji ponosno (iskopirani) zeleni pečat Modruške županije a ispod toga dvotrećinska bjelina papira. Prazno, ni kandidat 2. ni lista 2. Izbor bez izbora. Potrošeni papir, potrošena boja. Pa, kako, da nije neka greška. “Stanite, pa čekajte ovo je greška, izborni listići su krivo isprintani…” Naivno u sebi misli Dominik, kadli odjednom se prisjeti kako je negdje jučer ili prekjučer čuo da na izborima za mjesne odbore u čak osamnaest od dvadeset i četiri izborna mjesta jedina stranka koja je predala liste je Prva domovinska stranka.
Nastala je tišina jer je Fran otišao “na pišanje”.Nije trajala ni dvije minute već su se izvana začuli promukli uglavnom muški glasovi. Duboki smijeh i psovanje ističe se u buci koju stvara gomila koja je čini se sve bliže. Kroz stakleno okno na malenim vratima vidi se velika crna sjena, a iza nje još nekoliko istih. Blatnjava čizma prva ulazi u prostoriju. Lice staro, pedesetogodišnje. Stari brk iznad usne trese se nad glasnim pozdravom. To je stari lisac, velojanski poduzetnik, vlasnik birtije “Most” iste one s malom terasom na obali rijeke, vlasnik stana i vikendice te vinograda na Dorovini, ima hektar šumskog zemljišta uz rijeku. Konačno tu je predsjednik mjesnog odbora Velojanske drage - Josip Zdravković. Njegova desna ruka, njegov bratić kojem vjeruje više nego rođenom bratu (s kojim se posvađao prije petnaest godina) taj predvodnik rulje što je počela ulaziti u prostoriji biračkog mjesta. To je bio Tomislav Maguž, stari lovac koji je svoje trofejne rogove kupovao u Bosni. Dugo je vremena držao čak tri trofejna primjerka iznad ulaza u dnevnu sobu, a znakovito ih je nazivao: “Ivica, “Markić” i “Stipe” kako su se redom od starijeg ka mlađem zvali njegovi sinovi. On je bio prvi glas čitavog svog života. Iako je oduvijek bio na položajima kojekakvih tajnika, zamjenika, otpravnika, predstavnika, njegov stav je dobro poznavao cijeli grad. Od njegova kuhinjskog stola, za kojim je bio neupitni autoritet, do Gvašinskih skladišnih hala, gdje je radio i bio član upravnog vijeća kao predstavnik zaposlenika, pa do divljih vatrogasnih zabava na kojima je pravio najviše galame. Svi su znali što misli čuveni Tomislav, Tomica, Toma Maguž. Tomislav Maguž je ipak u politici već dugo. On zna sve “face”. Ako Tomislav Maguž kaže da je svećenik dobar – svećenik je dobar! Ako Tomislav Maguž kaže da Predsjednik vlade zna što radi – Premijer zaista zna što radi! Tako su to ponavljali već godinama svi ljudi njegove generacije u gradu. I svakog petka bi na tržnici njegovu Maru seoske kumice blagoslivljale: “Eh pa ti znaš kaj bu bilo, tebi je sve Tomica pripravil. Da je bar i moj takav! A vikendica v Crikvi, a dva auta, a sinovi sve na fakultetima. Eh to je znalac!”. I da je Tomislav Maguž kojim slučajem jednog jutra izmislio da je gradonačelnik umro, bez ikakvih sumnji do deset sati bi načelniku policijske postaje zvonio mobitel dvadeset puta da se svi uvjere je li to zaista istina, a ne bi bilo ni nemoguće da do ručka osvane i osmrtnica. Jer tako je govorio Toma Maguž!
Toma Maguž uperio je ljutiti pogled ravno u Dominika koji je tog istog trenutka, po toj buci i deračini oko sebe shvatio da je on jedini uljez, jedini stranac. Bistri momak je shvatio sve u prvih par sekundi. Sve je bilo suvišno od tog trenutka. Taj kobni, destruktivni pa čak i pomalo zastrašujući pogled prešao je po cijeloj prostoriji i zatim opet sumnjičavo ubo Dominikove obraze.
Maguž se jednim korakom pruži do stola i izvadi svoju osobnu kartu, pocrnjelu i zaflekanu, zamazanu i u lijevom kutu potrganu. Nakon što je grdosija bahato baca na stol, ravno pred njega. Dominik ju ne uzima u ruke kako bi ga legitimirao već blijedo gleda crveno lice monstruoznog županijskog dužnosnika.
Zatim svi krenu na narodno glasovanje. Cijela hrpa lokalaca, što mlađih, što starijih, što glasnijih, što tiših. U prostorije ulaze i još jedna tura od desetak baba. Sve je u buci i zagušljivo je. Sa stola se u trenutku izgube svi listići za glasanje. Svatko je uzeo po primjerak i otišao sa strane i sada ta mašinerija, hrpa glasnih grdosija i njihovih žena što se hihoću, svatko na svom mjestu, neki iza kartona gdje je predviđeno, neki na stolu pred Dominikom, neki na stolicama, neki na zidu, zaokružuju taj jedan jedini broj, broj 1. Samo na trenutak zavlada mrtva tišina, samo na jedan sitni trenutak, dok su se sve tupave glave koncentrirale na zaokruživanje. Svi prsti, crni, masni, debeli, drže olovčice, zaokružuju broj 1. Jedan je jadni debeljuco, što je došao sam i smotan tražio olovku, ali ju nije pronašao, pa je uzeo masne ključeve iz kombinezona i njima ostavio crni trag oko rednog broja.
Završi se to zaokruživanje, prekine se tišina i nastavi se metež. Dominika udari nelagoda jer se nitko iz te grupe ne miče. Cijela masa što je ušla kroz vrata i dalje je tu. Pred stolom se postavio neki visoki mršavi žgoljo, što je iz svoje ružne i napola ćelave glave koju je krasilo nekoliko ožiljaka od šivanja, bazdio po svakojakim odvratnostima neoprane usne šupljine i dimu. Usiljeno se nasmiješio te opsovao, onako kako to znaju u birtijama, i pružio ruku dlakavcu što je ostao pokraj Dominika u “izbornom povjerenstvu”. Taj žgoljo, vozač kamiona lokalne tiskare što ga cijeli grad zna po jednoj tučnjavi u haustoru od prije tri godine je Velimir Rajz. Govorio je dlakavcu da za dvadeset minuta stiže i gajba. Vadi iz prljavog radnog kombinezona, cigarete i poziva ga na pušenje. Ostade sam jedan član izbornog povjerenstva za stolom jer se prvi dlakavac s pišanja još nije vratio.
U kutu ispod tirkizne zastave Modruške županije stoji Karlo Rajz, žgoljov ponosni otac, koji dila po cijelom gradu janjce i distribuira ih čak i širom županije tako da je njima opskrbljena svaka mesnica od Plitvica do Jastrebarskog, a i sam je imao nekoć jednu mesnicu koju je u burama parlamentarnih koalicija 2003. zatvorilo ministarstvo. Nikada si to nije oprostio pa je i dalje nastavio s distribucijom janjaca, a nije ga ni građanstvo zaboravilo, jer se do današnjeg dana njegovi janjci žderu na svakoj svadbi. “Da, da, to su Rajzovi! Hrska, hrska!” – tako silno hvališe oduvijek njegovu janjetinu. A županijski mu narod nikada nije zamjerio (a što bi mu i zamjerao kada se red mora znati) kada je na svadbi nekoj prije četiri godine došlo do nečega što bi se moglo nazvati skandalom. Njegov je sin, tada još srednjoškolski vucibatina, poveo na svadbu neku djevojčuru, za njega dozlaboga bezobraznu, a starom je mesaru prekipjelo kada je na svadbeni pijedestal postavljeno božansko jelo naše županije. Pečeno meso nalik mumiji rezalo se pred gostima u svadbenoj sali. Rajz je svima gledao pod noseve ne bi li vidio da jesu li oblizali brk ili barem pustili osmijeh (jer bi on uvijek pamtio sve one koji su cijenili njegovu robu). I kao da je došla na krivu svadbu, djevojka njegovog vlastitog sina, skoro njegova krv, na sav glas pred svima da ona neće to da jede, da to izgleda kao pečeni mrtvac, i da joj se od toga povraća. Bijes u starom mesaru je ključao do tog trenutka i on joj opali šamarčinu.
On je inače silno ponosan na uspjeh svoga sina u stranci jer je taj usporeni dvadesetpetogodišnji dlakavi majmun što eto sad puši vani, već četiri godine predsjednik vijeća mladeži gradskog ogranka Prve domovinske stranke.
Dominik se trudi izbrojati sve ljude koji se, iz prostorije, na njegovo čuđenje ne miču. Ima ih sve zajedno dvadeset i dvoje. Petero žena i sedamnaest muških. Sve mahom stariji. Svaka žena s drugom ženom besjedi i svaka se sa svakom drži za rukave i podlaktice sa starim pohabanim crnim torbama. I klafraju nešto nerazumljivo, te jedna vadi iz torbe nekakvu, također pohabanu, staru, kupusaru, knjigu recepata i okreću joj te babe stranice i komentiraju.
- A ovu sam radila lani! Ovu si ti Kata radila predlani…
- Joj ovaj ima maka nemrem to ja, mog odmah protjera ak ima maka.
“Dobro što je ovo, kakav je ovo plac? Pa zar se ti ljudi ne misle, dovraga maknuti?” Nijemo gori u sebi mladić, toliko gori da se ustane i da se izdere, da neka ako se žele tako derati i klafrati, neka odu u birtiju. I uprava kad je cijela ta glasna deračina njemu već toliko preskakala po živcima i kad mu se čak i tiha povučenost malčice sakrila, upravo na pragu da se ustane pa da barem nešto kaže da ih otjera, tada mu pogled opet uhvati Toma Maguž. Sad i on ima čašu. Sve se u njemu prekine i on se vrati u kavez šutnje. Još samo par sati…
Započela jaka kiša i čuje se kroz prozore kako pada po onoj mutnoj rijeci čiji valovi udaraju o blatnu obalu pokraj zelenog žbunja što u srpnju smrdi i iz kojeg izviru žabe. U prostoriji se promijenilo par glava, uglavnom su žene otišle, a zamijenili ih mlađi momci. Kao da odjednom cijela provincija igra kolo u falangi i u buci i metežu svatko priča sa svakim. Neki mladić psuje u kutu nekom starom kako je zaboravan i kako mu se “ne diže”. Stari to ignorira no u jednom času se okrene i htjede krenuti prema njemu. Zaustaviše ga dva golema. Sva se mlađarija krene smijati. Pet je sati, Dominik se nije ni pomicao. Nitko više nije glasao, ali izdržat će dok se sve ne završi. Na koncu njemu nedostaje još tristo kuna da isplati seminarsku opremu s fakulteta.
Zagušljivo je do krajnje granice i stari drveni prozor bi se morao otvoriti, ali nitko ga ne otvara. Izvana se čuje parkiranje automobila. Gume na mokrom šoderu. Izlazi grupica ljudi iza auta i pričaju o pridržavanju nečega što su bit će izvadili iz prtljažnika. Izgleda da su svi mlađi. I jesu. Ulaze jedan po jedan u prostor izborne jedinice i unose tri gajbe pive. Jedne od onih lokalnih pivusina što se preljeva po šankovima i što dugo bazdi, onakve s tvrdim tamnim staklenim bocama, one koje također imaju i svoju rođakinju velikih plastičnih dvolitarskih flaša po par kuna. Na to svi stadoše zazivati i hvaliti Boga. Nekakav nabildani steroidni puran od nekih jedva napunjenih dvadeset godina što je prvi ušao, koga je Dominik znao čak i u gradu vidjeti i čak bi pretpostavio da radi u nekom kafiću u centru grada, vadi jednu po jednu pivu i dodaje svakome. Stariji bezobrazluci si počinju već i sami vaditi iz zelene tvrde gajbe. Otvaraju ključevima, upaljačima, jedan čak uzme i otvori bocu o rub stola gdje stoji glasačka kutija. Počinju padati pivski čepovi na sve strane.
Nadglasavaju se starci i mlađarija o otvaranju tih boca dok one trešte i lupaju sa svih strana sobe. Nije to deranje pretjerano razumljivo Dominiku, gleda ih kao što se gledaju živine u kavezu u zoološkim vrtovima. Nakesili su se škrbavi, crni i puni karijesa zubi i razjapile su se čvalje u deranju i smijanju oko nekakve anegdote što se tiče tih flaša. Izgleda da je jedan od prisutnih staraca umio da zubima otvara pivske flaše na neki poseban način ili što li…? Baš kada se smirilo, bacivši pogled preko jednog gorostasa, preko njegova dlakava ramena vidje kako neki brkati nosonja, starac otvara u nekom kružnom pokretu pivu. Cirkus! Okupljeni ga u krugu gledaju dok on ustima drži bocu, dvojica mlađih mu drže čvrsto ruke na leđima i ne daju da ih makne. I starac otrgne čep od pive te ga ispljune sa strane dok, nekako tim širokim ustima istovremeno uspijeva zadržati bocu. Zatim spremno, u jednom času namješta bocu u centar svojih čvalja i nagne ju da se isprazni koliko je široka i duboka. Teče topla, zapjenjena piva i mjehuričasti se zvukovi čuju unutar zelenog stakla. Bez prestanka teče kroz grlo u utrobu ravno starcu u želudac. Okupljeni histerično i bučno skapavaju od smijeha i jedino što se u hrpetini pijane delirične prigradske fešte vidjeti može je karijes.
Sve počinje izgledati kao raskalašena birtijska večer. Ulazi Josip Zdravković, lice vođe Velojanske drage. Dolazi s još par robusnih gorila što ga prate iza leđa. Nešto naizgled krkanskih tjelohranitelja prate ga u stopu, zapravo sve rođaci i kumovi koji doduše nemaju tu čast prebivališta registriranog u Velojanskoj dragi pa time neće glasati za fenomenalnu, usamljenu listu broj 1. Svaku glavu u prostoriji odjednom ukrasi osmijeh od uha do uha. Veliki meštar Zdravković priklanja se društvu u kojem su gospodin Rajz – Janjac s velepoštovanom gospodom odbornicima Velojanske drage. Cijelo se društvo skupilo pa se uz pivusine rigorozno i bjesomučno divljački smiju svojem novom mandatu i naknadi od dvije tisuće kuna koliko se naime plaća ta pasivna i irelevantna sjedilačka funkcija.
Starac, sijed i napola ćorav, uzima gradsku i županijsku zastavu iz kuta jer treba “glavnom stožeru” Prve domovinske u gradu, koji već, izgleda ne puno različito od ovih ovdje, slavi gotovo uvjerljivu pobjedu u cijelom gradu. Po njegovom kratkom putu iz te prostorije svi ga nešto naguravaju i sprdaju, zadirkuju oko neke davne pripite anegdote. On se na sve povike, svaki pogled, svaki hihot i na cijelo to dobacivanje i sramoćenje koje mu u lice baca skupina gorila i mladih pijanih čimpanzi ne opire već se savršeno smireno i ponižavajuće osmjehuje natrag pogledom koji liže parket.Nema što uostalom da im i kaže jer je isti, jedan od tih rođaka, kumova i svih pajdaša. I on je glasao… I on je zaokružio i podržao listu jedinicu, podržao gospodina Zdravkovića koji ga iz udaljenog kuta sobe sada zadirkuje.
Okupila se i mladost koja neprestano promatra Dominika kako sjedi i utjelovljuje kipa. Oko njih odložene pivske boce i toči se gemišt, a kasnije se ide i u izlazak po birtijama. Neki krakati mladić od možda dvadeset godina, znojnog čela, s tek par izniklih dlaka pod nosom javlja da već imaju i rezerviran stol! Iz hrpice mladih, pripitih prigradskih momaka izlazi jedna djevojka i to sasvim lijepa. Obučena provokativno ali i dalje seljački, nakaradno našminkana, stavlja pred Dominika tamno zelenu bocu pive. Sjeda na stol i zanosno se podboči dok joj se cipelice njišu iznad poda, a s vrha lijeve crne balerinke kaplje jedna kap pive što se razlila po podu.
- Zašto ti ne piješ?
Ne odgovara već ju hitrim pogledom prostrijeli kroz njene plave oči, a to u njoj kao da je prouzročilo neki strah i tako se pripita ozari te se lecne i zauzme tvrđi stav.
- A ti misliš da je ovo važno…. Ne budi ukočen! Ideš s nama van poslije ovog!
Vani se začuje teški zvuk kotača nad mokrim pijeskom. Vani psuje netko promuklog glasa.
Dominik se prisjeti da ga nije briga zapravo. Pa ovo nisu izbori…Što se ovdje ima za nadgledati? Sve će ionako ispasti kako je predviđeno… Stvar je gotova! Ona je zgodna a društvo je kao i svako društvo, bio je i s gorima. Uzme stoga i Dominik bocu i grla njihovih pivskih staklenih boca se kucnu drugarski. Drugarski se nazdravio s lijepom Jelenom (koja je također glasala za svog krsnog kuma Zdravkovića). Čim je otpio i stavio pivu na stol, krenula je gusta bijela pjena izlaziti iz boce tako da je sve izgledalo kao da je on četrnaestogodišnjak što prvi put pije. Čak mu se i obraz malčice zarumeni. Smiju se svi momci iz kuta, ali ga ipak zovu da i s njima nazdravi. U taj čas zaleti se neka bena od okupljenih na Jelenu da je uhvati i podigne te zadrma stol i sruši se još jedna boca – Dominikova.
Za dvadeset minuta je sedam. Na kartonskoj glasačkoj kutiji je pepeljara puna čikova, ujedno i jedina pepeljara u čitavoj prostoriji, rezervirana naravno za najbitnije, za odbornike koje predvodi gospodin Zdravković. Svi ostali tresu pepeo na stari škripavi, a sada mokri i keljavi parket. Sve je glasno do razine kada počinje zvučati kao kakva svadba ili fešta. Razliveno je par pivi i razbijene su tri čaše. U ovom trenutku je potrebno da se naglasi jedna komponenta, jedan nužni ili elementarni, reklo bi se, faktor koji oduzima svako dostojanstvo bilo koje zabave i pretvara ju u seosku žurku i vašarsku feštu a to je taj da - sve smrdi. A vonj je vraćao studenta u njegov davnu dječačku uspomenu na djedovu klet gdje je jednom ostao zaključan te se nakon pola noći srušio u nesvjesticu. Dominik je malo pričao cijelo vrijeme, ali se priklonio “mladeži” te pije već četvrtu pivu. Njegove staklaste oči, već priglupo i usporeno uživaju u Jeleninoj bliskoj prisutnosti koja mu je trenutno već duže vrijeme obgrljena oko ramena u nekakvom “drugarskom” stavu kao da se tobože znaju odavno iz škole. Čak su ga i ispitivali, zanimali se malčice za njegov fakultet i tako mu je, nakon nekoliko čaša odvratnog gemišta (ali rijetko se, Bože moj i nađe fini gemišt) i nakon četiri boce pive, sve postalo opušteno i prijateljski nastrojeno. Pozdravio ga je onaj mrki prijeteći pogled Toma Magaž, stisnuo mu ruku.
Sedam je prošlo i na vrhuncu večeri u izborni dom ušao je poput nekog zabavljača mladić s harmonikom, nekom starom prašnjavom. Gospoda odbornici već su pijani. Prvom pjesmom se kroz sobu prolome olujno bučni promukli uzvici. Odjeknu glasovi pijanog hroptanja uz refren stare pjesme:“Malo Slađa, malo Zorka/Malo trupci i motorka”! Izborna jedinica je s otkucajem prestala biti izborna jedinica i postala je stožer pobjede Prve domovinske stranke. Postala je trijumfalni hram u kojemu se sada izgleda slavi “festival demokracije”. Dominika je zavelo kretensko tupoglavo hihotanje mlade Jelene i on sam već pali cigaretu. Mladić koji je otišao na pišanje nije se nikad vratio. Po Dominikovim hlačama je žgoljo u svom pijanom teturanju razlio pivu. Gospoda odbornici mjesnog odbora pjevaju s čašama gemišta u ruci, okupljeni oko kutije. Noć je već pala. Kiša je prestala pa su pijani gosti počeli slobodno pišati po vanjskom zidu prostorija izbornog povjerenstva.
Glasačka kutija se treba otvoriti. Trebaju se izbrojati glasovi. Prvi poziv iz gradskog povjerenstva, žele provjeriti rezultate. Sve bi se trebalo urudžbirati… Dominik ne odgovara na poziv.
Starac kojem su se svi smijali dolazi do kutije, skida pečat i otvara ju. Brdo listića se u jednom trenu prosipa po podu. Harmonika svira bez prestanka. Zaredale su se pjesme iz pijanih grla. Sve je veselo… Svi su obavili svoju građansku dužnost. Slavi se pobjeda jedne jedine liste, Prve domovinske stranke, pobjeda Josipa Zdravkovića koji nazdravlja i koji je već prisvojio harmonikaša u odborničko društvo i sada samo za njih svira. Dominik nema snage da odgovori na posljednji poziv iz gradskog povjerenstva koje zahtjeva rezultate i urudžbirane izborne listiće. Već mu se vrti i jaka svjetlost što sja iz užarene žarulje odbija mu se o mokro čelo. Ruka čvrsto drži čašu. Više nije ni siguran što je u čaši. Tamo negdje u maglama, u gustim daleko sakrivenim mislima mladi student Dominik zna da se napio i da ovdje nije trebao niti doći, da pije s neugodnim društvom. Dopustio je da ga napiju, da ga razvale. Pao je i večeras postao jedan od njih. Sve se namače u alkoholu i tko zna gdje je svemu tome kraj.
Tama je prekrila suton i nastade noć, a svijetlo biva sve jače u očima. Nema više toliko ljudi unutra. Tek je nekoliko glasnih budala ostalo u prostoriji. Dominik ostavljen, na jednom stolcu osjeća da je mokar po rukama, da je keljav po vratu, da su mu hlače mokre, da mu se cijedi piva po cipelama. Pokušava loviti ravnotežu na stolcu. Već zna da ne može ustati.
Tri odbornika su ostala u prostoriji, a dva su se sa svojim velikim predsjednikom preselili u birtiju preko puta. Pjevaju na terasi dok se mijeh harmonike razvija i čuje na drugu stranu obale. Na drugoj strani mlađarija od prije, također pijana piša u rijeku i kao u nekom koreografskom aranžmanu, poredani, dok se izgleda natječu tko će dalje “dobaciti” izvikuju također dijelove pjesme, stihove neke Dominiku nepoznate. Neka je pjesma nepoznata u toj harmonici koja kao da sije katastrofu i kao da iz nje iskaču sve pijane utvare ove izborne noći. U kutu se Jelena obgrlila i žvali se s ružnim žgoljavim Rajzom, vozačem kamiona. Poluzatvorene oči Dominikove pokušavaju uhvatiti cijelu scenu. U desno oko kapnula mu je kap alkohola i rukom ju je protrljao. Sada ga to peče i gleda jedva lijevim okom. Jelena je mislila da su ona i žgoljavi Rajz sami i popevši se na stol kleknula je ispred mladića i nad prsima mu izvodi plesne pokrete. Krene se sama skidati, a za početak skine gornju bluzu tako da se vidi crni grudnjak.
Zalivena je i vlažna soba zagušljiva već od smrada vina i pive koji se miješaju s velojanskim blatom što su ih svi ovi odbornici dovukli na svojim opancima. Izborni listići su po podu, mokri i razbacani. Glasačka kutija je ispod stola zgažena. Povjerenstvo zove po treći put, a odbornici se na terasi uzvikuju i preglasavaju u deranju.
Stari je konobar dovezao svoju staru ladu na terasu da u elanu pripitosti pokaže kako on može parkirati gdje god ga je volja i kako si policija može sve te njegove kazne za parkiranje zabiti… Potom se desilo i ono što se s ovom cijelom večernjom prokletom rapsodijom i svim njenim užasima i treba dogoditi. Jer glupost je dovoljno velika sama po sebi i ne treba se još kititi alkoholom. U tom razvratničkom ludilu, deranju i skakanju u kojem se čak mlađi klipan, sin nekog stranačkog kolege popeo harmonikašu na ramena, u toj se katastrofi dogodio veliki “finale terrible”. Pod teškim kotačima lade pukla je terasa. Gospoda odbornici, kao teški volovi, kao goveda pali su u vodu. Čuje se psovanje i užasno deranje, dio pijane mase što je preostala trči van iz prostorija izbornog doma. Vika i galama. U Dominikovoj glavi se sve gubi u prigušenim glasovima psovanja, deranja i smijeha. Na stepenici sjedi starac s flašom i smije se, migolji i to tako da mu se i ta flaša prevrće.
Apsolvent je pijan, sjedi nepomično na stolcu i trudi se umiriti pogled. Gleda u jednog prljavog žohara na podu što se koprca u lokvi pive i vina. Jednog Velojanskog žohara… Pokuša ustati ali se ruši na pod i krene povraćati.
Iz izbornog doma, tiho protrčava Rajz u bunilu. Poleti niz dvije stepenice i jedva diže noge iz blata. Preplašen je kao maleno dijete. Sebi u bradu tiho psuje i proklinje dok mu iz pijanih usta izlaze sline, a iz oka suze bijesa. Negdje kao da bježi. U prostoriji polumrtvo tijelo mlade Jelene leži na podu. Dok se vrtjela na stolu i ljubila pijanu barabu, poskliznula se i razrezala si goli trbuh.
BORIS SERTIĆ, kršten Nikola • Rođen 3. listopada 1997. godine u Karlovcu. • Član i tajnik Književnog kruga Karlovac, iako zaposlen u knjižari, također nastoji što više zadržati i titulu studenta upravnog studija na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Sudjelovao je na projektima Književnog kruga čitajući svoje pjesme i kraća djela kao i na natječajima. Objavljivao književne osvrte u časopisu Matice hrvatske - Svjetlo. Piše uglavnomm prozu, dozlaboga dugačku. U svojem stvaralaštvu priželjkuje isticati tradicionalniju i klasičnu verziju estetike hvaleći time vrijednost klasičnog književnog kanona. Grozi se subverzije i svake revolucije.