Čelik i čast
Davor Pleskina • Ulomak iz knjige "Čelik i čast" (Književni krug Karlovac 2024.)
Bijaše ljeto Gospodnje 1580. Negdje po Bogojavljenju pokazala je zima svoje oštre zube na prostranim krajevima Hrvatske i Kranjske pokrivši ih debelim bijelim pokrivačem. Zabijelila je mati priroda sve brjegove i doline uz tokove kraške i nizinske ljepotice Kupe, plitvičke kćeri Korane, tajnovitih sadrenih Dobre i Mrežnice. Stegla je studen potoke, ribnjake i jezera u ledeni okov i sve je izgledalo kao da je vrijeme stalo. Tražile su srne i zečevi pokoju travku ili grančicu za oglodati, sakrio se narod po raštrkanim selima u svoje tople kućerke, stiskala se živad po štalama i izbama sveudilj u tješnje hrpice. Dani bijahu kratki i tihi, tišina je grlila livade i šume te nepregledne, zaleđene močvare.
Svakoga bi ta zimska idila razveselila i zaigralo bi srce od bajkovita pogleda koji se pružao sa brda preko Pokupske doline, da nije bilo zlokobna sjaja udaljenih krijesova i taborskih ognjišta, što su stalno podsjećali da zlo nije daleko. Turska sila gledala je prema austrijskim zemljama napeto, s gorućom željom da kršćanski živalj podjarmi i porobi, ljepote zaposjedne, mladež preobrati da postanu osmanlijski vazali i poturice, da zaborave na svoju vjeru i prihvate turske običaje. Prodirale su turske čete redovno i učestalo preko hrvatskih u kranjske zemlje sijući strah, grozu i jad. Svatko se morao bojati da će sljedeći nalet proći baš kraj njegova sela; strepjeli su čak i tvrdi gradovi na gorama i nitko nije s veseljem slavio netom minule blagdane. Ni uskočki i vlaški živalj u svojim selima i taborima nije se mogao snijegu i zimi veseliti, nekako otužno su gorjele vatre pod slamnatim krovovima. Kao, evo! svaki će čas neki akindžija1 protutnjati po blatnjavom putu, a za njim četa krvožednih mu drugova, posjeći muško staro i mlado, pobiti novorođenčad i odvesti u roblje ženščad i djecu; trošne će hrastove i kestenove kućerke popaliti, a brižno pospremljenu zimnicu odvući zajedno sa svom živinom koja im može biti od koristi.
U tako teškom strahu živio je narod hrvatski i kranjski na početku toga turobnoga ljeta Gospodnjega. Dugo je već turska prijetnja visjela nad tim prelijepim i mirnim krajevima, poput sjene opakog grabežljivca što se ima svaki tren obrušiti iz visine i posijati smrt i čemer po nemoćnom življu.
Podno drevnog, tvrdog, slavnog grada Dubovca, u močvarnoj nizini između korita smaragdnih ljepotica Kupe, Korane i Mrežnice, bila je već dobro poodmakla gradnja velebne utvrde što je dade izgraditi nadvojvoda austrijski Karlo. Predugo su bili već Osmanlije nadomak austrijskih zemalja i vidjeli su plemeniti velikaši da će vrag šalu odnijeti; utvrditi se bilo je prijeko potrebno, tursku zmiju pogaziti prije nego li dogmiže do samoga Beča i ugrozi slavnu austrijsku krunu. Krajišnici bijahu vojnici srčani, ali zemlje za čuvati bilo je premnogo. Hrvatskome i vlaškome življu trebala je izučena vojna pomoć.
Krajem toga siječanjskoga dana večer je u tamu polako zavijala Dubovački brijeg. S branič-kule jasno su se vidjele vatre što su danonoćno gorjele na novoizgrađenim bedemima i putevima oko nove utvrde koji su vijugali gore i dolje po širokim opkopima. Čula su se povremeno zvona sa pomoćnih kapelica i fijukanje sjeverca. Iz sela Dubovca podno gradine pak, moglo se vidjeti kako svjetlucaju njeni prozori od nježne svjetlosti lojanica. Obrisi što su se jasno ocrtavali na nebu obojenom zadnjim odsjajima netom zašloga sunca hrabrili su čeljad što je živjela uz obalu Kupe. Pa neće turska gamad na nas, dok je Dubovca grada što nas sa visoka brijega čuva!
Tako je sumrak nezadrživo pokrivao prostranu močvarnu ravnicu; hladna tmina širila se polako sa istoka, a jasna mjesečina postajala jedinim svjetlom na kojega su oči mogle računati. Na vrhu debelim snijegom prekrivenog zemljanog bedema, što ga nakon velike poplave u studenome jedva bijahu popravili da se do konca ne sruši, bijaše zbita mala drvena kućica – stražarnica, daskama pokrivena, samo s izrezanim malim otvorima što činiše prozore kroz koje se moglo uokolo dobro pogledati, a i pušku kroz njih porinuti; ne trebalo li kakvome Turčinu glavu kuglom otpuhnuti. Vrata bijahu zatvorena. Unutra se grijahu tri kršna momka, jedan bradati, stariji, po svoj odori i opremi krajišnik vidjeti, te dva mlađa momka, što bijahu vjerojatno sa nekoliko stotina kranjskih i goričkih strijelaca i konjanika za posadu pridobiveni. Odjeća im bijaše zimska, debela, oklop puna ratna sprema, a iako bijaše vani studen grozna, grijao je oganj u sredini naložen kao ljetno sunce; momci su pričajući vrijeme kratili, čekajući da im straža isteče, što imade biti oko šeste ure. Dim od ognja bježao je van čas kroz jedan prozorčić, čas kroz drugi, kao da se i sam igra da mu prođe vrijeme.
Tek povremeno dignuo bi se koji od njih pa promotrio ne približava li se kakav nepozvan došljak, ili možda negdje u daljini ustanička vatra gori. Fijukao je stalno pomalo vjetar, ali jedan od mlađih momaka začu nešto drugačije; strignu uhom i podiže glavu, pa podviknu:
"Tiho budite! Nešto čujem."
"Čujem i ja, trebalo bi ove prozore daskama okovati", prokomentira bradonja nasmijavši se.
"Ne, ne!" reče i drugi momak, "nešto se ispred tvrđe čuje."
Za tren slušahu u tišini, i zaista, kao da je nekakva kovina jedna o drugu zveckala. Cin, cin-cin. Pa opet. Škripao je smrznuti snijeg glasno pod nečijim nogama, a potom kao da začuše i konja kako rže.
Skočimice pograbiše oružje, što puške, što helebarde i sablje, te pohitaše van. Mlada momčad još poniješe po jednu debelu goruću pritku. Mjesečina je već svijetlila po dolini pokupskoj kao da je dan; snijegu i bjelini hvala vidjelo se, moglo bi se reći, na sjever do Medvednice, na jug do starca Kleka, na zapadu se jasno ocrtavao zaspali Žumberak i kranjska brda. Jedino prema istoku bijaše ravnica skoro bez kraja i rijetko kakvim brdašcem uznemirena. Teško bi malo koji tat neopažen prišao, čak i kada bi imao po takvoj studeni dobar razlog ili kakve dovoljno zle namjere.
"Tko hodi!?" poviče bradati vojnik što bijaše stražu na zemljanom bedemu držao. Podiže istom svoju veliku bedemsku pušku i pripali uzicu te provjeri je li puška pravilno nabijena. Dva njegova druga približiše se da i oni pokušaju u svjetlu mjesečine prepoznati obrise manje skupine ljudi što se iz pravca ušća Mrežnice u Koranu polako približavala južnim "vratima" tvrđe. Skupina u dolasku bijaše mala, tri konjanika i kola koja su vukli jaki volovi. Dolažahu iz pravca gdje bi ih na čeki morao već netko zapaziti, ali čuvar bijaše ozbiljan i oprezan. Previše je turskih pakosti i prijevara vidio, a da bi na prvu priliku vlastitim očima vjerovao. Guste mu se obrve mrštile dok je mjerio prema pridošlicama, spreman da im pokaže odlučno da nemaju turski vragovi što tražiti pod bedemom tvrđave, premda bijaše njena gradnja tek nedavno započeta.
Grupica ljudi i životinja se zaustavi. Konji rzahu zarad zime što im je nosnice grizla, volovi puhahu zbog tereta što ga morahu vući po duboku snijegu, iako bijaše staza kroz budući šanac već dobrano ugažena.
"Oružari!" začu se od grupice sjena. "Od Turnja dolazimo!"
"Priđite bliže!" zagrmi stražar. Dograbiše drugovi njegovi baklje i spustiše se niz drvene ljestve podno bedema, postavljene tamo gdje se tek imade preko opkopa graditi južni most na ulazu u tvrđu. Prilaz bijaše privremeno zatvoren teškim dvostrukim vratima od debelih kolaca, kojih jednu stranu zbog duboka snijega s mukom otvoriše. Pođoše prema pridošlicama sa pripravnim helebardama, dok ih bradati čuvar na bedemu nije skidao sa ciljnika svoje puške.
Kad priđoše stražari pridošlicama dovoljno blizu, vidješe da su dvojica konjanika umotana u debele ponjave očito krajišnici, a trećem je odjeća nekako vukla na tursku stranu, naročito opanci iz kojih se uzdizahu debele pletene vunene čarape.
"Otkud vi u ovu uru, gospodo?" upita jedan od stražara.
"Mora vam biti neobično", odgovori jedan od krajišnika, "jer ovo bogami nije ni studen više, nego će prije smak svijeta biti. Evo nas je ovaj gospodin kumio i molio da ga još danas do utvrde dopratimo, akoprem se mislismo tek sutradan vraćati. Reče, da ne ukrasi baš na ovaj dan glavom neki kolac ili kakvom čoporu vukova trbuhe ne ugrije."
"Pa uniđite potom unutra, nije vam se pametno niti trenutka više na tom mrazu smrzavati!" mahnu stražar rukom, te se svi zajedno pokrenuše kroz vrata među visoke bedeme.
Stariji bradati stražar mrko je gledao svu trojicu pridošlica, dok ne uzre obraz onoga što Turčinu bijaše nalik.
"Poturice!" povika. "Jesi li to ti?"
"Jesam, jesam, Petre", odgovori onaj. "U zdravlju te našao!"
"Eto!" reče bradonja, kojemu očito bijaše ime Petar, "barem jedan je Turčin!" pa se nasmija glasno, ne bi li ga po nesreći koji od drugova ozbiljno shvatio. Ugasi vrpcu na pušci kad uvidje da mu neće trebati iz nje opaliti.
Uđoše konjanici i zaprega među bedeme, vrata se zatvoriše, mladi se stražari vratiše u svoju kućicu smjenu čekati, a Petar siđe da pozdravi starog prijatelja.
"Veseli me da ti je glava još uvijek na ramenima", reče stisnuv mu ruku.
Širok osmijeh ispod dugih sijedih brkova, što gledahu svaki na svoju stranu kanda žele jedan od drugoga pobjeći, jasno je kazao da se i Poturica susretu jako obradovao. "Mene to još više veseli, iako se s glavom na ramenima dade i na kolcu biti, kakva nas vremena spopadoše. Vidim da te je služba u novoj tvrđi dopala."
"Reći ću ti jasno i glasno da mi je bolje tu biti, nego na onoj ledenoj pustari uz Koranu u Turnju na janjičare čekati. Tu ima posla i kad se vojskuje i kad je mir.
Valja stalno nešto raditi, da čovjek ne poludi od silne negotovosti. Ovaj jalovi mir se nikome ne čini miran, kao što bi mir morao biti."
"Moj Petre, potpuno ti za pravo dajem. Ali mir, kakav mir! Turčad je ljuta, reži i rane liže otkad ih Farenberg pod Drežnikom pokosi, nikad ne znaš kad će i otkud opet navaliti. Po Bosni grad za gradom pod svoje na silu uzimaju. Pašaluk sve do Krajine proglasiše, priča se da će novi beglerbeg biti onaj mlađi Sokolović; kažu, sprema se i Bišće zaposjesti, luda mu glava. Akindžija nije u ovim krajevima nikada bilo više nego sad, a zakona nigdje nikakva. Vlasi u Lici ne znaju odlučiti, jesu li za Turke ili su uz kršćanski svijet… Red bi već bio da se nekakav red uvede, inače nam jadne majke!" izgovori Poturica pljunuv u stranu kao da je nešto gadno imao u ustima.
U tišini produžiše do prvih drvenih zgrada, što su se na mjesečini lijepo vidjele. Otkad je zadnji put tuda prošao, ne mogaše se Poturica sjetiti da je išta od toga izgrađeno bilo.
A zbog velika snijega bijahu se radovi na tvrđi skoro posve zaustavili.
Grijala se čeljad po već završenim kućama i štalama, oni što bijahu na straži ložahu velike vatre ne bi li se nekako ugrijali. U maloj kantini na velikome gradilištu svejedno su se majstori, radnici i vojnici što ne imahu nikakvih zaduženja dodatno grijali s kakvim lončićem vina, poglavito kuhanog.
Nazirahu se na pobijeljenim ulicama drvene grede što bijahu na tla položene da ne bi živina i kola u blato propadali. Nabrao se na njima ugaženi led, pa je morao čovjek na svoje dvije noge dobro paziti da se ne oklizne i na tvrdome tlu glavu ne razbije.
"Pođimo svak' po svojem, prijatelju", reče jedan od oružara te potjeraše njih dvojica konje prema vojničkoj štali koja bijaše jedna od najvećih drvenih zgrada u novoj utvrdi. "Dobro nam stoj i Bog s tobom!"
"Hvala momci, neka vam je Bog i Alah i još tkogod ako se nađe u pomoći, a tvrdo oruđe na službu kad god se potreba ukaže!" odgovori Poturica, na što se ona dvojica veselo nasmijaše.
DAVOR PLESKINA • član KKK od 2024. kada mu je izašao prvi roman "Čelik i čast" u izdanju Književnog kruga Karlovac.
Dijeli rođendan s rodnim gradom Karlovcem, dakle 13. srpnja, ali 1971. godine, dakle nešto je mlađi. Osnovnu školu pohađao je na Dubovcu i matematičku gimnaziju u Karlovcu. Radni vijek provodi kao računalni programer. Živi u Vrhnici kod Lubljane u Sloveniji i često dolazi u Karlovac.