Karlovačka poetesa
Ivana Milašinović
PRVI KRIK
Istinom se spoznaje što je laž
Istom se spoznaje
Kao kad kamen pogodi
Balastne oči.
Krik i muk.
U meni su utihnule mnoge riječi
Bez istine u sebi;
Mnoge, ne sve.
Ponekad kule na dinama
Ponekad sitna zrnca obmane
Koja si bacamo u oči.
Priroda me najzad morala prihvatiti
Kao čopor gorila uljeza
Nakon godina i godina nastojanja
Da im se približi, polumrtvu u okovima
Što smo si ih iskovale mi same -
Rječite i trome, mrmljave zvijeri
Neznatne bistroumnosti.
Nakon šumorenja vjetra u krošnjama
Osluškivanja noći, sjećanja
Na zvuk koji smo mi sami
Javlja se prvo svjetlo svitanja:
Sunčevi jezici padaju i
Nebo je pritisnulo zemlju
No cvijeće se diže iz blata
U slobodi onoga koji više nema
Luka ni strijele, štita ni mačete.
I čini se da sve je samo
Igra svijeta
Pod prstima, pod noktima
Kao prašina pod topotom
Toplih konjskih kopita
HARMONIJA RELJEFA
Pamtim ga po hladnoći svojstvenoj prosincu i
Ponekim glavama u prolazu kojima se
Branim od autorefleksije i oprečnosti:
Čije su glave otpornije, razaznaje li se
To izvanjski. Je li od njihovih fragmenata
Sačinjena geometrija po kojoj se
Prepoznaje
Koje su glave grabežljive, a koje pitome.
Ako da
Jesu li njihova dubina i visina ujedno
Simbolički i njihov doseg
Ako da
Možda su oči ulaz
U nevidljivu kriptu
RUŽA VJETROVA
Kao što prožimanje riječima
I ophođenje s izrazima
Može obuzeti čovjeka misaono
Onoga koji ih zapisuje i tobože
Pravi od njih poetske forme
A onda i poruke
Onda i međugovor
Zaokupila me ta sintagma
- Ne nužno zbog suptilnijeg pronicanja
U njeno značenje i porijeklo kompasa.
Poput svete pokaznice pred kojom
Vjernik kleči, tako mi se čini da se i
Moja duša utječe nekom skrivenom
Vodstvu, kojem se s mukom probija
Ne bi li dotakla ono nedodirljivo
I zaustavila neumrlu istinu, okruženu
Prolaznim podvalama
JEDNA UVALA, TU NEGDJE
Zora zori u meni, vjetar me opliće
More svira obrednu pjesmu
Klatim se njime;
Titrava je površina kože sjutra ispod bora
Sunce crta mrlje koje neću moći sprati.
U ruci mi kamen
Odlomljeni komad zemlje
Neodređenog dalekog i samotnog svemira
Ničije rebro, glazba bez nota. Kamen.
Preživjeti prisnost nije pitanje izbora
Srasti s drugim čovjekom obvezuje te
Čuvati ga svog teškog tkiva.
Uprisutnjeni u trajanje, pripijamo se uz tu
Čvrstu, opipljivu stvarnost, obdareni
Kreposnim opačinama, osobitim nekim
Nagnućima, mišljenjem i govorom
Nespretnim kazivanjima
U ovo gluho doba.
Tražim pravi izraz, nešto poput prolaza
I pronalazim ga u tišini kamenja
U zvucima valova, motrenju galebova.
Ono što želim ispričati nisu nataložene
Stijene, ono čemu se želim približiti
Miriše na vječnost
GRAFIT KOD MILOŠA
Sluz koja se nakupila u pećinama
Moje lubanje
Provalila je na izlaze, sva ona voda
Koju sam udisala preko mjere
Što je ušla za svježih kasnovečernjih
Ležanja na slapu s pogledom prema
Nebu u trenucima kad ne bih
Zatvorila oči
To je bilo tada.
Sada istiskujem riječi
I ispisujem ove retke čiji iskupljeni glas
Sliči na pitanje s onog grafita kod Miloša
Kojeg više nema
MAJKA SVIJETA
Rekao je da sam majka svijeta, kapljica svjetla
Da se izlijevam na zemlju pa ulijevam u njenu crnu utrobu
U njeno crno oko;
u crno oko kašupsko
u crno oko tališko
u crno oko biharsko
u crno oko asamsko
u crno oko kašmirsko
u crno oko lursko
u crno oko alzaško
u crno oko mongolsko
u crno oko jemensko
u crno oko malajsko
u crno oko Šan
SAN SAMURAJA ILI O SMRTI
Jedna planina
Jedan val
Tisuću cvjetova
Ocean
To je moj san
Japan
To je moj dan
Samo san
I mač što ga reže
VJETAR JE DOŠAO U MIRU
Ima jedan čovjek koji ne zna svoje ime.
Stvari su za njega vrlo jednostavne i on
Ne odstupa od zamišljene crte koja se
Životom zove.
Njegove zatvorene oči motre:
Dijete drži zmaja od papira
Vani se mrači, noćne ptice lete
Vjetar je došao u miru
Ima taj čovjek koji sjedi
U nepogrešivosti
Tko drugi, ili što, dublje može povući
Ništa nije jače od smrti koja to
Nije, i neće se umoriti dok ne ukloni
Crnilo sipe, plavo neba i crvenu boju
Krvi, okamenjene tigrove pruge
HVATAČ SNOVA
Jednom je Poglavica Oštrog Zuba
Sjeo na kamen kraj brze rijeke
Zaboravio je sebe i svoj život
– Rijeka mu je isprala boje;
Zaboravio je velikog bijelog bizona
Čiji mu je dah srce grijao
I vrane na čijim je krilima u suton
Nad prerijom letio
Ali ga je plač vjetra probudio
Kiša je padala i više nije mogao
Zaboraviti što je toga dana
Na rijeci sanjao
NIŠTA DRUGO NIJE VAŽNO
Osjećaji pritišću misli, privijam šipku kišobrana uz lice:
Stari Kinezi nazvali su metal vladarem jeseni
Onime koji je poslušan i mijenja oblik.
Slabijim od vode, jačim od vatre
Baš kao što jesen gasi ljeto, a zima će potom
Nju. Kronologija će, kao i dosad
Zapečatiti usta ispunjena neodrživim
Idealima. Ravnoteža leži u jednakosti
Svih doba između neba i zemlje
U čijem krilu nemirno čuči čovjek
Nevoljan da tamo i ostane.
Ipak, obala i rijeka ostaju skupa
Do smrti
SAVRŠENO BIĆE
Dovoljno snažno i nezadrživo
U nepotpunoj silueti
Po čijem se obodu slijeva
Vlastita nevjerica dok gubi sebe
Ono je asteroid koji kruži oko oku
Nevidljivog svijeta, poput Posejdonova
Delfina u potrazi za Amfitritom
Spremno da siđe u podzemlje po biser
Jer njegova je soba božja rađaona
Besmrtna šuma čija porušena stabla
Pupaju čak i zimi
PLJUVAČKA
Josip noćas po prvi puta spava.
Proteže se između zemlje, očiju i trbuha
Među blistavim vodama, gdje brodovi
Plove ispod površine, i ostaju duboko
Unutra, umotani u čahurice
U osamljene zvijezde, iz njegove slomljene
Ruke na kojoj miriše trag njene pljuvačke od
Našminkanog gađenja
Nabačenog ondje iz očaja, straha
I odvratnosti
DUENDE, ABE DUENDE
Cigani kažu, a Cigani znaju
Da postoji nešto jače i od usuda
Krug vatre
Plamen kose
Duende;
Cigani kažu, jer znaju Cigani
Da nadahnuće dolazi od prepuštanja
Od dostojna učenja samog sebe;
Krug vatre
Nadu udahnuti
Nadu izdahnuti
Duende
~ U sjećanje na Željka Malnara, 2013. ~
EVOLUCIJA SLONOVA
Previše bliskosti, previše budnosti
Odsjaj mojih tokova na površini
Njegove kože, sklupčanog u disanje
I čekanje. Čovjek je okrutan zbog udobnosti.
Ubojstvom jednog slona, pleme se prehranjuje cijelu sezonu
A od kljova pravi krovišta. Jedan sam ne bi sproveo takav čin
Jedan sam ne bi ubio da živi. Opet, postoje i plemena
Čije ljude slonovi nadžive
BLATO
Treba pronaći djelatnu moć krvi.
Precijenjeno je znati čitati i pisati, promišljati sve te
Smione predstave o životu.
Život, to je nešto sasvim opipljivo; čin potrebe, užarena lopta
Koja se hladi i zgušnjava ostavljajući prazan prostor
Kojeg ispunjavamo snovitim obećanjima
Naših omamljenih čula, umjesto gorljivim traganjem.
Gotovo da ništa nije u našim rukama
Zato treba imati ruke koje se životu podaju
I smjelo pružaju u potragu, u divljinu;
Prvo od čega je čovjek sebi načinio nešto prijeko potrebno bilo je blato.
Blato, ništa uzvišeno, a ipak zanosno u konačnici, oblikom i svrhom.
NIČIJE MUZE
Sredinom dana vrijeme zdvoji
Kamo poći – natrag jutru ili ususret noći
Sunčanoj noći iznad Aherona
Lutajućim stijenama Eridanusa
Ničijim muzama
Odista, sredinom dana vrijeme je slijepo
Pa krvavim rukama ukopava noge u zemlju
Da ga vjetar ne otpuše
Dugo i tiho
Vrijeme razgrađuje zemlju
Što se tu ima za shvatiti
IMPRESIJE
Kava je topla, zrak na terasi svjež
Na drugoj strani obale gori vatra.
Tri su sata poslijepodne listopada
Naumila sam zazidati ovaj trenutak:
Nad Koranom se nadvisuju vrbe
Bezopasne i lijepe. Mijenjaju se
Nije to ni dobro ni loše, tako jest
I tako će biti sve dok se
Ne umore od mijene.
Nizvodno, ljudi kartaju i
Niz vodu protiče vrijeme
Pod vrbama i vatrom
Slaba kiša pravi krugove
– Sada i tko zna kada
Opet
~ U Karlovcu, na terasi ”Mirne” 2017 .~
IVANA MILAŠINOVIĆ, djevojački Čohan • Rođena 5. listopada 1986. godine u
Karlovcu, gdje je pohađala osnovnu školu i gimnaziju, te u njemu živi
i radi kao logoped. Udana, majka dvoje djece.
Od ranih osnovnoškolskih dana, piše poeziju i kratke priče kao pokušaj propitivanja te izražavanja osobnog i
univerzalnog, trenutnog i svevremenskog ljudskog postojanja.
Pjesme su joj objavljene u Zborniku Drugog Gornjogradskog književnog festivala, te u časopisu Svjetlo Ogranka Matice hrvatske u Karlovcu.
Članica je Književnog kruga Karlovac od 2021. godine.