Što tko mora da bi bila dobra fora
Željko Mavretić
PRIJATELJ
Prijatelj ti mora prijati,
kraj njega da ti je drago.
Iskrenost od njega očekuj
bože oslobodi da bi ti lago.
Kada je teško on pomogne
kad je veselje opet je tu.
Prijatelj ti je pravi onda
kad je s tobom u dobru i zlu.
Prijateljstvo se gradi i čuva
isto s jedne i druge strane.
Samo takvi graditelji i čuvari
postaju prijatelji bez mane.
SRCE
Srce mora kucati.
Srce mora od zdravlja pucati.
U nj treba puno toga stati.
Ljubavi najviše, da srce ne pati.
U srce često i drugo srce stane,
onda u njemu i vatra plane.
Ponekad dugo gori,
a kada se ugasi,
s tugom srce se bori.
Najvažnije - da se srce
s dušom ne kosi,
jer ako i nema vatre,
neka barem žar u sebi nosi.
DEČKO I CURA DANA
Razlika je u godinama bila velika. Devetnaest u njegovu korist, ili na štetu, ovisno kako se gleda. Radili su zajedno u istom uredu. Ona kao voditeljica odjela, a on njen tajnik. Njega je još pet godina dijelilo od mirovine. Iskusan i još uvijek agilan, stručan i ozbiljan, možda i malo zatvoren i strog. Barem je odavao takav dojam. Kao takvoga su joj ga i opisivali prije njenog dolaska na rukovodeće mjesto. Radila je u istoj tvrtki nekoliko godina na poslovima ljudskih potencijala, dok se nije, odlaskom u mirovinu, ukazala prilika za napredovanje baš u odjelu marketinga, gdje je svoj cijeli dosadašnji radnji vijek proveo Miroslav. Trideset i šest godina radio je tajničke poslove. Da, između ostalog kuhao je i kavu kad je to bilo potrebno, posebno na početku karijere. Prvo je bio sekretar pa su ga zlobni kolege nazivali sekretaricom koju šef nikada ne vodi na službeni put. Dolaskom demokratskih promjena u društvu i, u skladu s tim, promjenom nazivlja, postao je tajnik. Svi oni koji su mu se rugali prije nastavili su to i dalje, samo su sad umjesto sekretarica govorili tajnica.
Morana je u dugoj tradiciji tvrtke postala prva žena na mjestu voditelja marketinga. Naviknut na kolege kao šefove, Miroslav nije bio siguran da će sve biti kao i prije, kad se u uredu prvi dan pojavila ona. Poznavao ju je kao kolegicu iz firme, onako u prolazu bi se pozdravili i ništa više. Nelagodnost tog njihovog prvog radnog dana rasla je s jedne i druge strane jednako. Još nikome nije bila šefica, a sad joj je dato rukovođenje cijelim odjelom prodaje. Već bi to nekako s vremenom prihvatila, ali muškarca, koji bi joj mogao biti otac, kao svog tajnika neće moći prihvatiti. Ili joj se to u prvo vrijeme samo činilo. Procjenjivala je da je stariji od pedeset i pet. Kad je saznala da je već kročio u svoje sedmo desetljeće, mogla je samo zaključiti da fizički dobro izgleda za svoju dob, ali i to da ona baš nije vješta u procjenama starosti ljudi. Kasnije je saznala da je griješila ne samo u godinama, već i u procjeni tajnikovog karaktera. Ozbiljne crte lica zapravo su krile svoju duhovnu suprotnost, mladića u tijelu skorašnjeg umirovljenika.
Prvi zajednički radni dan, kako je to i uobičajeno, prošao je u međusobnom upoznavanju. Bilo je to teško i njemu i njoj. Sve milimetar po milimetar približavanja s obje strane. Od onog "Koliko ste Vi ovdje?" , "A koliko Vi?", "Pa zar tako dugo? O kako vrijeme brzo prolazi!" i sve tako iz daleka. Onda malo po malo konkretnije o odjelu. U tom službenom dijelu on je pazio da ne pretjera sa svojim iskustvom, da ne kaže nešto što bi mogla protumačiti kao nametanje njegove stručne superiornosti. Jer on je zaista o miksu marketinga znao sve ne onako teoretski već praktično i sasvim bi sam sigurno mogao vrlo uspješno voditi cijeli odjel, samo za to nije imao adekvatnu kvalifikaciju, nedostajalo mu je još dvije godine visokoškolskog formalnog obrazovanja. Na početku svoje poslovne karijere bio je jedan od svega nekolicine sa završenom višom školom za upravno pravo, no, u to vrijeme pak nije imao političku podobnost, tako da mu je prvi šef bio tek godinu dan stariji kolega s jedva završenom gimnazijom, ali i svjedodžbom neke od brojnih tadašnjih omladinskih partijskih škola.
Bojeći se da ne povrijedi daleko iskusnijeg kolegu, i ona je bila oprezna u svojim prvim nastupima. Upravo to međusobno uvažavanje rezultiralo je dobrom radnom atmosferom prvih dana. Uspjeli su oboje izgraditi zdrav i čvrst poslovni odnos koji se pokazao kao dobar temelj daljnje suradnje. Poštujući njegovo znanje, Morana se nastojala pozicionirati u rukovodećem smislu koristeći se sintagmom prve među jednakima. On je to znao prepoznati i već nakon mjesec dana zajedničkog rada kod njega se izgubila ona nit sumnje o njegovom funkcioniranju pod ženskim vodstvom. Upravo naprotiv, osjećao je da možda i bolje i lakše obavljati svoje poslovne zadatke od kad mu je ova mlada i sposobna žena nadređena.
Kod nje je također nestalo one početne nelagode. Svakim proteklim radnim danom znala je da mu sve više može vjerovati i to ne samo kao svom tajniku, već i kao čovjeku. To saznanje davalo joj je poticaj i hrabrilo je tako da ga je počela uvažavati i smatrati ne samo kao pomoćnika, već i svojevrsnog zamjenika u nekim poslovnim procesima. Bilo je nekih pitanja i problema s kojima se po prvi put suočavala. U tim situacijama uvijek je mogla očekivati njegovu pomoć i podršku. Naravno Miroslavu je to imponiralo. Bila mu je draga činjenica da je sada, na nekoliko koraka do mirovine, doživio puno uvažavanje šefa i poslovnu komunikaciju na ravnopravnoj razini. Svih prijašnjih godina bila je to borba muških ega i sujeta. Kao okorjeli neženja, nije ni slutio da muškarac i žena mogu tako dobro surađivati, a pogotovo s tolikom razlikom životnog iskustva.
Ne samo na poslovnom polju, njih su dvoje i privatno postali prijatelji u pravom smislu konzumiranja prijateljstva. Miroslav je odlično kuhao i ne samo to, bio je u nekoliko navrata sudionikom televizijskih emisija o kulinarskom umijeću. Morani kao mladoj domaćici dobro su došli savjeti koje je mogla već istog dana isprobati u svojoj kuhinji. Dugogodišnji samac raspolagao je još s puno kućanskih savjeta koje nije bio škrt pokloniti svojoj šefici učvršćujući i na taj način njihov poslovni i prijateljski odnos.
U smislu fizičkog izgleda, iako šezdesetogodišnjak, Miroslav se još uvijek mogao ubrajati u dopadljive zrele muškarce. Vodio je računa o svom vanjskom izgledu, ali je još više čuvao onaj svoj unutarnji mladenački duh dozirajući ga u ispoljavanju kako ne bi prešao u karikaturalnost. Morana je dobila toliku količinu pozitivnog da je potpuno promijenila sliku karaktera svog kolege u odnosu na svoja prva razmišljanja o njemu. Vanjski fizički strogi lik ozbiljnog muškarca vješto je skrivao mladenački vedar duh.
Već nakon nekoliko mjeseci oboje su stekli visoku razinu međusobnog povjerenja, poštovanja i uvažavanja, a slični životni pogledi i opće ljudske vrijednosti samo su upotpunjavali i nadograđivali njihov uspješan odnos koji nisu tajili.
Baš ta javnost njihove poslovne i prijateljske veze često je bila razlogom stvaranja zavisti i rađanja zlobe kod ostalih zaposlenika. Njih dvoje su bili svjesni tih opasnosti i znali su učinkovito rješavati i sam začetak sukoba. U takvoj radnoj atmosferi nisu izostajali ni poslovni rezultati. Odjel marketinga i prodaje bilježio je rast, na taj način, sigurno gradeći čvrste temelje uspješnosti cjelokupne tvrtke. Morana i Miroslav - tandem uspješnosti, tako su ih zvali.
Atraktivne vanjštine, visoka i vitka, na svom je tijelu često osjećala ljepljive muške poglede koje je vješto redom odljepljivala i odbacivala. Bila je u sretnoj bračnoj vezi, ali i u poslovnoj kako se sama znala šaliti, misleći na Miroslava. Duhovitost im je bila zajednička vrlina. Nisu je se u potpunosti odricali ni u uredu. Prvo je ona iskoristila trenutak njegove odsutnosti i jedno jutro mu na njegovom računalu otvorila internetsku stranicu Djevojka dana i postavila je na zaslonu. Kad se vratio i sjeo za svoj radni stol u istoj je sekundi otkrio autora šale, veseleći se uzvratnom udarcu na njenom računalu. Već sutradan kroz smijeh ustvrdila je da taj njegov izbor Dečka dana nije njen tip muškarca.
Međunarodni simpozij marketinških stručnjaka održavao se u Rimu. Po nalogu predsjednika uprave tvrtke oboje su otputovali u vječni grad. Održali su vrlo uspješnu zajedničku prezentaciju i osvojili simpatije brojnih inozemnih kolega. Na službenoj večeri odavali su dojam skladnog i uspješnog poslovnog para. Uz srdačan pljesak imali su i čast plesom otvoriti svečani bal. Kao u poslu, i na plesnom podiju djelovali su spretno i usklađeno, a bilo im je tek prvi put. Kasnije kao pravi đentlmen dopratio ju je do njene sobe poljubio joj ruku i zahvalio na divnoj večeri. Uzvratila je zahvalu. Prije sna razmišljala je o njemu i bila uvjerena da ima vjernog i iskrenog prijatelja te shvatila drevnu izreku da godine zaista nisu važne. Prije poznanstva s njim nije mogla ni zamisliti da može postojati takvo veliko prijateljstvo između muškarca i žene.
Prvog radnog dana nakon povratka iz Rima Miroslav je nije dočekao ujutro u uredu. Znala je da nije imao običaj kasniti, naprotiv uvijek bi dolazio ranije petnaestak minuta i to vrijeme koristio za kuhanje kave. Tog jutra prazne šalice bile su uredno složene na svom starom mjestu. Trudila se da ne pomisli na ništa ružno i birala je razloge njegova kašnjenja. Možda mu se pokvario automobil, ili je odlučio doći pješke, pa krivo procijenio vrijeme puta, a možda je i produžio rutu svog ranojutarnjeg trčanja. U osam sati ga je nazvala, ali on se nije javljao. Provjerila je kod kolega u odjelu, nitko ga tog jutra nije vidio. Živio je sam i osim prijatelja Stanka nije imao nikog bližeg. Znala je da Stanko radi u Gradskoj upravi. Nazvala je i saznala da se već nekoliko dana nisu vidjeli. On bi joj se sigurno javio, sad je već pola devet. Zagledana u zidni sat zabrinuto je još jednom pokušala iznaći razloge koleginog kašnjenja. Sad su joj se već u pozadini uma počele rađati crne slutnje. U zadnjih nekoliko mjeseci primjećivala je da je Miroslav često zaokupljen mislima i nekako odsutan. Ipak ne. Sve je u redu. Evo zvoni mobitel, javlja joj da ima virozu. Sretna pogleda na ekran svog mobilnog telefona. Nije on. Nepoznati fiksni broj. Javi se.
- Molim? -
- Gospođa Morana, vi ste? -
- Da, izvolite. -
- Ja sam glavna sestra Kardiološkog odjela Gradske bolnice. Noćas je od srčanog aresta preminuo gospodin Miroslav Bregić. Sinoć je sam zvao hitnu pomoć, no stanje se tijekom noći naglo pogoršalo. Nažalost nismo mogli ništa učiniti. U njegovim smo dokumentima našli poruku da u slučaju smrti javimo vama. Tu je i neko pismo za vas. Dođite do dvanaest sati. Žao mi je, primite moje iskreno saučešće. -
Ne, to nije stvarnost. To se nije dogodilo. To je nemoguće. Množile su joj se rečenice u svijesti. Ne zna koliko je vremena prošlo kad je čula kucanje na vratima ureda. Ušao je predsjednik uprave tvrtke i rekao da su saznali tužnu vijest. Tek tad je počela plakati.
Dva sata kasnije sa suprugom je otišla u bolnicu i tamo otvorila namijenjeno joj pismo.
Draga Morana, nisam te želio opterećivati svojim zdravstvenim problemima, već duže vrijeme osjećao sam srčane tegobe. Vratili su se problemi s mojom prirođenom srčanom manom. Osjećao sam da mi se bliži kraj, a i liječnici su rekli da operacija ne bi pomogla. Sad ionako nije važno. Ali je važno to da ni s kim nisam uspio ostvariti tako duboku prijateljsku vezu kao s tobom. Moraš priznati da nam je dobro išlo. Molim te obavi sve oko pogreba. Imenovao sam te svojom nasljednicom. Dokumenti su u odvjetničkom društvu Pristaković&Mitić. Hvala ti na svemu i neka te prati sva sreća svijeta.
Zbogom, tvoj prijatelj Miroslav.
Dugo je još na ekranu njezinog računala u uredu kao pozadinska slika bila fotografija njih dvoje na jednom rimskom plesnom podiju, ispod koje je napisala Dečko i cura dana.
