Noktima do zvijezda
Marija Galović, Jastrebarsko
Nije voljela kad bi ju se pitalo u koju školu ide.
Srednja trgovačka ne zvuči nešto. Za drugu nije imala dovoljno dobre ocjene, uostalom kao da je to važno. Neće raditi nikada kao blagajnica. Zaboga, udat će se i iz toga napraviti dobar posao.
Treba samo izabrati dovoljno bogatog i time su jednim potezom riješeni svi životni problemi.
U krugu ljudi među kojima se kretala nekako s najviše novaca su joj se činili oni dečki kojima su očevi kupili divlje i brze motore. Bacila se skroz na tu spiku, uske traperice i jakna od, hm, za sada umjetne kože. Dvije naušnice u svakom uhu jer otac bi joj ipak iščupao onu iz nosa.
Kroz tri mjeseca neuspješnog lova je shvatila da motoristi vole plavuše. Valjda idu bolje uz crnu kožu. Cijelo jedno popodne izgubljeno u frizerskom salonu na temeljito bojanje a zatim blajh pa još svijetli pramenovi preko toga i potrošen sav novac koji je teško nažicala od mame, a rezultat – boja žute slame. K vragu! Morala je dva dana izostati iz škole dok se tamno smeđa boja natrag primila i prekrižiti opciju plavuše. Ionako bi ju crne dlake na podlakticama izdale. Bit će prva crnka koja je ulovila motorjurca!
Nekako joj je to uspjelo tek nakon mature i uvjeravanja oca da je prekrhkog zdravlja da slaže police s konzervama u Plodinama. Odmah se preselila kod Marka da izbjegne roditeljski davež oko zaposlenja i sad je čekala prsten.
Marko je bio totalno super. San o imidžu plavuše zamijenila je redovitim odlaskom na geliranje noktiju. Dugi, njegovani nokti obojeni u crno uz crnu, sada pravu kožnu motorističku jaknu. Marko nije bio škrt. Imao je samo jednu manu, starijeg brata s kojim je zajedno vodio posao koji im je otac ostavio. Taj ju je pak stalno gledao poprijeko kao da mu je sjedila na glavi. Doduše je, sjedila je po cijele dane ili u kući ili po lokalnim kafićima. Prsten nije stizao na njezin manikirani prstić, pa je počela pritiskati Marka. I brat je počeo pritiskati. Nije to vodilo na dobro i srećom, baš u istoj ulici živio je i Ivan.
Izgledom ne baš bog zna što, previše oprezan da bi se približio motoru no obitelj mu je imala lijepu kuću i auto salon – obiteljski posao. By, by motori, hello veća dnevna soba.
Ivan je bio čudan. Stalno joj je govorio da treba pronaći posao.
- Zaboga, misliš li da ja s ovim noktima mogu ribati police u kvartovskom dućanu?
Bili su premazani nijansom crvene jer ih više nije bojom usklađivala s motorističkom jaknom nego Ivanovim Golfom peticom.
- Dobro, nemoj se odmah uzrujavati. Ima moja obitelj poznanstva.
I baš je jedan obiteljski poznanik tražio djelatnicu u osiguravajućem društvu čiju je lokalnu podružnicu vodio.
Nevoljko se pomirila, no ipak je to uredski posao. Posvetila se njegovanju profinjenog stila uredske poslovne žene.
- Pa one ionako na poslu ništa ne rade, samo lakiraju nokte, tješila se. No svako jutro je u taj ured trebalo doći pet minuta prije osam i ni makac do popodne. Nekakvi papiri i čudne brojke su se gomilali na njezinom stolu, a Lidija koju je šef zamolio da ju uvede u posao nije znala ništa objasniti.
I što je najgore od svega, na posao nije mogla Ivanovim Golfom jer ga je on koristio. Dali su joj polovnu Škodu koju je do tada koristio netom umirovljeni djelatnik obiteljskog poduzeća. Od muke i jada je za prvu plaću kupila statusni simbol koji će zasjeniti ovu sramotu, medenog bijelog tibetanskog španijela. Stvarno je bio sladak, ali je lajao i nije mogao naučiti koristiti posudu s pijeskom. Nisu mu dali šansu kao ni njoj. Izletjeli su zajedno iz kuće jednog nedjeljnog popodneva kad je Ivanov tata iza ručka popio pivu previše koja mu je dala hrabrosti da glupavog sina osvijesti i vrati na pravi put.
Barem je ključ od Škode bio kod nje pa se dostojanstveno i s pudlicom u naručju kao prava dama vratila u roditeljsko dvorište. Osim toga, ima i posao – ponosno je isticala njezina mama susjedima.
Nakon dva tjedna konsolidiranja misli i planova odlučila je završiti s motoristima i tatinim sinovima i ovaj put ići na sigurno – staro, a dobro.
Ok, ne baš staro, ali starije. Dovoljno zrelo da nije spreman gubiti vrijeme razmišljajući o datumu nego da bude spreman prvog slobodnog termina koji ima Roganac odlepršati s njom na plesni podij.
Raspitala se kod prijateljica i kolegica s posla kome bi mogla “prodati osiguranje”.
- Upravo navršio 43 kažeš? A što radi u životu?
- Pilana? Gdje u Karlovcu zaboga postoji pilana?
Pa dobro, nije baš iz Karlovca, šire područje, tamo malo prema Ogulinu. Šetnju Zvijezdom zamijenit ćemo prirodnim ljepotama, tišinom, cvrkutom ptica, šumom rijeke…, pa to je danas zapravo in, jel? Hmm, jedino… koja boja laka ide uz boju drva?
Nije stigla puno razmišljati o nijansama jer se Škodi izlazila registracija, a Ivanov otac nije pristajao dati papire.
U svakom slučaju, bila je to ljubav na prvi pogled. Čak je nekad i on vozio motor, zamisli. Da, da, više ne vozi. Znaš, malo više kila pa sigurnost u zavoju… – cvrkutala je Lidiji s posla brojeći u sebi koliko će mjeseci još morati provesti na ovom glupom poslu prije nego li da otkaz sa stilom gazdarice pilane. Trudnoća bi te sve probleme odjednom riješila, ali nikako da se dogodi pa je trebalo aktivirati plan B.
Dokazivala se i durila po potrebi, stalno isticala kako je obitelj sve o čemu sanja i uporno mu gurala pod nos svoj tanki prstić nalakiran i nageliran nijansom roze koje se odlično sljubljuje s bojom bukve. Ili javora, uostalom nije ona studirala botaniku da se razumije u drveće.
Kad je prsten čvrsto sjeo i datum bio zaokružen trebalo je malo pridobiti i njegovu obitelj. Sve je to divno što on ima svoju kuću, no ona ne misli kuhati, pogotovo kad je svekrva u istom dvorištu. Čak niti kad da otkaz. Zaboga, lak ispuca dok stavljaš sol na meso ili pereš povrće. Voda i sol, ubitačna kombinacija za nokte.
Koliko god je bila uvjerena da je ručak koji te čeka skuhan i serviran idealna verzija, stalno ju je za tim ručkovima hvatao grč u želucu. Nije da su njegovi roditelji bili neuljudni, to nikako. Zaista su se trudili oko nje i bili pričljivi, ali majke ti, ti ljudi su stalno pričali o nekakvoj politici, kulturi, putovanjima. Bili su, kako se ono kaže, obrazovani?!
- Iako nisam sigurna koja je prednost tome kad mu čak niti sestra ne ide uopće na nokte, tu i tamo ih sama nalakira doma; razmišljala je u sebi navečer dok bi tonula u san.
Ako joj ne bi zapeo zalogaj u grlu, zapinjale bi joj riječi što joj do sada, blagoglagoljivoj na sreću, nije bio problem. U nekom časopisu je pročitala naslov kako žene koje žele biti poštovane i uvažene moraju raditi na sebi, a opet joj se to nije uklapalo kao koristan savjet jer je ona ionako to sve i činila.
Stavljala je redovito preljev koji je davao sjaj kosi. Pudlica je bila uvijek uredno iščetkana, pa neće joj sada još i mašnu stavljati?! Držala je do sebe i ispričala kako je s prijateljicom jednom posjetila na tri dana London, čak je pokazala sliku gdje stoji uz crvenu telefonsku govornicu. Ni to ih se nije dojmilo.
Dan kad je zasjala u bijelom ipak je stigao i nitko joj nije bio ravan. Veliku sreću pomutio je odlazak do toaleta baš u nezgodnom trenutku. Dok je sama prtljala po širokim slojevima podsuknje u zajednički prostor za šminkanje ušla su dva prpošna ženska glasa previše opuštena da bi čula da je netko u toaletu:
- Isuse, badava joj ta sva šminka i kandže do poda, ona je totalna seljanka. Vidiš to čim zine!
- A njemu svaka čast, uspio ju je oženiti prije nego što je, tako plitka kakva je, saznala da on već ima sina.
Sve sretne obitelji nalikuju jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način- ustvrdio je davno Tolstoj, no ona to naravno nije znala.
No ipak je i njezin brak počeo za nju nekim novim saznanjima, kao na primjer da će cijeli život provesti u sjeni ugledne liječnice koja odgaja dijete njezinog muža, a koja se zbog karijere nije nikada odlučila na brak. Teškom mukom morala se pomiriti s činjenicom da će joj suprug i dalje sudjelovati u odgoju svog djeteta a time i nastaviti kontakt s “tom ženom” koja je duge nokte prezirala kao stanište nekakvih bakterija i nečistoća (no inače je, morala je nevoljko priznati, izgledala uvijek dotjerano i otmjeno).
Ipak, svaka ljubavna priča ima svoj sretan kraj pa moramo i ovoj dati jedan.
Dijete nije nikako dolazilo, no otkaz na poslu je dala prvom prilikom. Ne dolazi u obzir da joj podočnjaci zbog ustajanja u sedam dodatno naglase godine koje su ju stizale. Kad već nije mogla biti majka, odlučila je igrati ulogu supruge i gazdarice; na jednoj uzici pudlica, na drugoj muž a jedina briga koja ju je opterećivala bila je da joj od neprestanog zatezanja tih uzica ne pukne koji njegovani nokat. To ipak ne bi mogla podnijeti!