Upad u Pećinu
Marin Bakić, Karlovac
"Moj anus je nešto najodvratnije što možeš vidjeti", kazao je Kićba da razbije šutnju – on je pomalo, recimo to tako, kretenast.
"Osjetim dok brišem guzu da tu nešto ne štima već godinama i nisam se sekirao previše", nastavio je odmah, "dok se jednom nisam povjerio oko toga jednoj ženi, koju je to zainteresiralo – znaš kakve ste kada je u pitanju zdravlje i tijelo – pa je bacila oko."
"I što ćeš sad", pitala ga je.
"Idem do bravara, ogovorio je Kićba Danki, bankovnoj djelatnici za koju nitko ne bi rekao da s padom mraka divlja poput tinejdžerice nego da, kada nije za šalterom, plete i s djecom ponavlja brojalice.
"Nego", nastavlja Kićba, "nakon što sam je malo ispljuskao i polio hladnom vodom pa se osvijestila, dakle nakon nekih petnaestak minuta od tog bacanja oka je smogla snage da to snimi mobitelom. To ne mogu opisati, moj čmar izgleda kao nova životinjska vrsta ili kolonija degeneriranih pečurki", kazao je Kićba.
Gledala ga je u čudu otvorenih očiju.
"To su nekakve kožne izrasline. Čini mi se da godinama rastu, bivaju veće, i da ću uskoro s njima moći brisati podove", nastavio je.
"Danima sam buljio u te fotografije i iščuđavao se. Čak sam to mislio i objaviti na Facebooku zainteresiran je li netko drugi vidio bilo što slično, ali mi je sugerirano da to ne činim, ne zbog pravila te društvene mreže, nego Kaznenog zakona", iznosi Kićba svoju odvratnu storiju.
"Pa radi li bravar? Subota je", upozorila ga je.
"Otišao sam konačno doktoru", izlaže dalje Kićba kimajući glavom potvrđujući da je primio upozorenje na znanje, dok ga ona šutke nepomično gleda, "ali je rekao da to nisu hemeroidi i da, ako ne smetaju, ne treba dirati jer je to glavno načelo medicine, osim ako ne mislim sudjelovati u natjecanju za najljepši шупак. Rekao sam da ne kanim, ali zabrinjava jer su izrasline sve veće i da bi uskoro, za nagosti, mogle vijoriti na vjetru poput plahti na štriku. One slike sam uništio".
Tako Kićba voli, kada vidi da se našao u bezizlaznoj situaciji, potpuno je dekonstruirati. Jednom prilikom je tako, na nekom sastanku, usred teških pregovora i pat pozicije, kada se vidjelo da je razgovor zapeo i da ne vodi nikamo, odjednom izlanuo da je tog jutra dvadeset minuta istiskivao gnoj iz ciste na skrotumu. Ta je njegova izjava ušla u zapisnik.
No, da bismo shvatili u kojoj se bezizlaznoj situaciji našao, moramo se vratiti nazad u vrijeme, samo desetak minuta. Dakle, premotavamo film na scenu kada Kićba ulazi u poslovnicu banke i prilazi Dankinom šalteru.
Kopala je po torbi – činilo se gotovo pokunjeno – nešto tražila, kao što to žene nerijetko rade. Kićba je prvo razgledavao prospekte, a onda se zapiljio u nju. Ona se onda zapiljila u njega. Sad je ona, Danka, koja je u srednjim godinama postala noćna ptica, pa ju je Kićba prozvao Noćka, njega gledala nepomično, bez uzdaha/izdaha, daha uopće, bez treptaja, deset sekundi.
"Moram ti nešto priznati", rekla mu je.
"Što?"
"Dogodio se incident."
Sad je napućio usne (duck-face) i naćulio uši. Što je moglo poći krivo? Jest, okupilo se društvo sredovječnih kod njega doma, spontano, to se malo otelo kontroli, ali nije to ništa neuobičajeno. U jednom trenutku se pokupio iz vlastitog stana da ode spavati kod djevojke i dao jasne upute što da se radi. Danka je otišla u spavaću sobu, omamljena od pića, da prilegne, a potom i zaspi, a Kićba je zatvorio bio vrata sobe kako joj buka ne bi smetala. "U spavaćoj je. Poslao sam joj poruku da su joj ključevi na ormariću kod vratiju, da ih uzme na izlasku, pa ću ih ujutro preuzeti, a isto joj i ti prenesi", rekao je Slavenu prije nego je napustio Pećinu, kako zove svoj stan.
"To je trebalo biti dovoljno. Kakav sad факин incident", zapitao se Kićba u sebi.
"Nisam mogla izać' iz sobe."
"Zašto?"
"Probudila sam se i vidjela da nema kvake."
"Kako nema kvake?"
"Ima, ali ne s unutrašnje strane."
"A gdje je kvaka."
"Ne znam."
"I?"
"Nisam mogla van, a morala sam na posao. Pala sam u paniku."
"Zašto nisi nazvala?"
"Na mobitelu mi je krepala baterija. Zapomagala sam, ali očito sam bila sama u Pećini."
"A kako si znala da treba uzet ključ, ako ti je krepao mobitel?"
"Slaven mi je napisao poruku i ostavio kraj kreveta."
"Dobro...."
"Prvo me bila jako sila, pa sam se popiškila u neku vrećicu koju sam tamo našla."
Kićba sluša sad već u nevjerici, ali to diskretno pokazuje izrazima lica.
"Aha. A jesi li izišla kroz prozor na balkon?"
"Nisam ga mogla otvoriti."
"Pa prozor ima kvaku, to je sigurno."
"Ali ga nisam nikako mogla otvoriti."
"Aha", promrmljao je Kićba iščekujući nastavak priče.
"Onda sam – pazi, bila sam u panici – uzela vješalicu i razbila staklo na vratima, pa ih s vanjske strane otvorila."
Pauza. Deset sekundi tišine.
"Oprosti."
"A dobro, što sad, bila si zatočena. Molim te ključ."
Noćka vadi setove ključeva koje je izvukla konačno iz torbe.
"Uzela si pogrešan ključ. To je ključ od drvarne."
Pauza. Trideset sekundi.
"Imaš li još neki ključ", pitala ga je.
"Imam kod starog."
"Super."
"On je u Makedoniji."
Pauza. Petnaest sekundi. Gnjusni iskaz o stanju anusa.
Pauza. Dvadeset sekundi.
"Idem vidjeti radi li bravar", rekao je konačno.
"Hajde", odgovorila je.
Bravar radi, ali ne radi njegov kolega koji provaljuje. Naravno. Murphyjev zakon. Kićba ne očajava jer je kao maleni stalno zaboravljao ključeve pa bi mu susjedi odvijačem otvarali vrata – važno je da nisu zaključana, a njegov prvi susjed je Boro.
"Zemljak moj, iz istog sela – ljudina, majstor, ma nema greške, samo da je doma – skinuti će masku brave i čeprkanjem otvoriti vrata", razmišljao je Kićba na putu do Pećine.
Boro je bio doma i spreman za akciju – on voli kad god se negdje tehnički mora intervenirati.
"Nemaš frke", kazao je Kićbi, i zgrabio kutiju s alatom.
Kićba se opustio u sigurnim majstorskim rukama. Mirno je promatrao kako Boro radi. Trenirka mu se malo spustila, razotkrilo se malo stražnjice (but crack).
"To je pravi majstor", pomislio je Kićba.
Ipak, Borotova (tako u Karlovcu dekliniraju) se intervencija malo odužila – već je petnaestak minuta mrdao odvijačem po bravi. Na kraju je priznao poraz: "Ovaj cilindar je toliko izlizan da ga ne mogu zahvatiti šerafcigerom da otvorim vrata", rekao je.
"Aha", prokomentirao je Kićba, napućivši usne (duck-face položaj) i skupivši obrve.
"Ne preostaje ništa drugo. Morat ćeš mi dat hajdučke", rekao je rođaku i susjedu. Pećina je bila na prizemlju stambene zgrade. Ideja je da ga rođo podigne na "hajdučki" ili "lopovski" način – različiti su nazivi tog zahvata kojeg djeca stalno koriste u igri – pa da s balkona, ako je kojom ludom srećom otvoren prozor, uđe u stan.
"'Ajde", rekao je rođo.
Izišli su pred zgradu. Rođakova djevojka Tanja je snimala akciju umirući od smijeha, dok je njihovo pseto Šiba umiralo od lajanja zbog uzbuđenja što svjedoči nesvakidašnjem prizoru. Kako je stan nisko, nije Bori bio problem Kićbi podmetnuti ruke da ovaj stane na njih, a ovome da se uspe. Čim je Kićba skužio da su vrata od balkona otvorena, slavodobitno je uzvikom obavijestio Boru, njegovu djevojku, psa i slučajne prolaznike kojima ne znamo imena i koji su se pitali što ova dvojica izvode.
"Vrata su otvorena", kliknuo je Kićba i podignuo desnu šaku u zrak od veselja.
No, problem je što je isto napravio i Boro, izmaknuo oslonac, pa je Kićba pao na njega i obojica su se srušila na pod, pri čemu je Kićba nabio koljeno i uplašio se da se više neće moći penjati. S terase obližnjeg kafića se prolomio smijeh. No, rođake to nije obeshrabrilo. Nakon par minuta je bol nestala, a Boro je Kićbi opet dao hajdučke. Kićba se uspio prebaciti preko ograde i s balkona viknuo ovima da dođu gore, da će im otvoriti ulazna vrata Pećine.
No, kad su ugledali Kićbu na pećinskom pragu, nisu vidjeli takvo oduševljenje na licu kao maloprije. Ušli su oprezno u stan i razgledavali. Valjda su svi stolci bili izvrnuti. Sa stropnog ventilatora je visjela različita garderoba. Pod je bio odvratno uprljan mrljama nedefiniranog porijekla i, naravno razlivenom pivom, pelinom i ostalim pićima. Po stanu su bile razbacane limenke piva, razbijena stakla čaša i, naravno, stakla s vrata koje je Danka razbila da se oslobodi zatočeništva. Čitav stan je bazdio po alkoholu. Kićba je u frižideru našao nečiju cipelu. Lijevu. Jedan je uzvanik s jednom bosom nogom otišao doma. Pećina je bila u kaosu. Susjedi i rođaci zaprepašteni, kao i domaćin.
Nitko riječ nije progovorio. Šutjelo se barem tri minute. Na koncu je Kićba prekinuo tišinu, okrenuo se susjedima i rekao: "Moj anus je nešto najdovratnije što možete vidjeti..."