Suza svetog Lovre
Lea Čorak, Zagreb
Nikada nisam znala gdje se nalazi tvoja Sretna Zvijezda, premda si ti u nju čvrsto vjerovao, onako kako se u tvojoj dobi vjeruje u Djeda Božićnjaka ili anđele.
„Eno je tamo, mama, iznad Tratinčica!“ bucmastom si ručicom pokazivao u jednolični beskraj nad nama kao da se ondje nalazi polica s koje želiš da ti skinem neku pomno određenu igračku. „Ta je moja, rekla mi je!“
Nije imalo smisla objašnjavati ti da na nebu može biti velikih i malih medvjeda, riba, lavova ili kola, ali ne može biti tratinčica, ni općenito ikakva cvijeća. Puštala sam te da živiš u svijetu u kojem su dinosauri bili poznati i stvarni kao domaće životinje, a lubenica bi izrasla iz želuca ako bi se progutalo košticu; zašto ti onda ne bi razgovarao sa zvijezdama?
Ljubav prema noćnom nebu zasigurno nisi naslijedio od mene. Zvijezde su okrutne, tako neshvatljivo daleke i ravnodušne prema nama ljudima i našoj sitnoj, beznačajnoj patnji. Pogled na njih podsjetnik je na moju usamljenost. One mi se nikada ne obraćaju, osim jezikom horoskopa, a tada lažu. Predviđaju mi obnovljenu bračnu strast, novac, harmoniju u obitelji, a s mjesta s kojeg nas promatraju moraju znati da nas je tvoj tata ostavio same zbog izblajhane sekretarice i da posljednjih mjeseci nije plaćao alimentaciju, niti te posjetio u bolnici.
Kada ti je striček doktor dijagnosticirao limfoblastičnu leukemiju bilo mi je najvažnije da te uvjerim kako ćeš, unatoč bolesti ili baš njoj u inat, moći jednoga dana postati što god poželiš. „Znam! Ja ću biti astronaut! Prvi ću sletjeti na svoju Sretnu Zvijezdu, zabiti zastavu Dinama i prošetati Lajku na uzici.“ Podrazumijevalo se da će Lajka, u astronautskom skafanderu za četveronošce, pratiti korake tih malenih nožica koji će biti ogromni za čovječanstvo, za Zemlju, za čitav svemir. Svaki tvoj koračić od sada će biti upravo toliko važan, ali ti to još nisi razumio. Tada sam shvatila da sam ja jedina od nas dvoje koja treba utjehu.
Ti si kemoterapiju i druge torture pune obećanja podnosio nevjerojatno hrabro. Za kosom nisi žalio. „Pa nisam curica!“ Uostalom, kad staviš onu okruglu kacigu ispunjenu kisikom neće se vidjeti da si ćelav. Astronauti moraju prolaziti razne složene medicinske pripreme, a pritom ne plaču. Kada bi ti u podvezano zapešće zabili onu strašnu iglu, pri pogledu na koju bih postala tvojom vršnjakinjom, niz obraz bi ti pobjegla jedna krupna, svjetlucava suza koju nisi priznavao.
Ono malo stvari što imam preselila sam u svježe okrečenu kuću u susjedstvu bolnice koju sam dijelila s drugim roditeljima sličnih malenih astronauta, vatrogasaca, balerina, pilota. To je privremeno utočište uprava bolnice osigurala za nas, nositelje naizmjeničnih nada i strahova kakve može razumjeti samo onaj tko je na odjelu dječje onkologije za ruku držao svoje najdraže stvorenjce. Ponekad bi neki od malih pacijenata dovoljno ozdravio da prijeđe na kućnu njegu, a dvoje presretnih roditelja napustilo bi tu napetu i napola ucviljenu građevinu; zbog takvih bi mi se vijesti u dnu trbuha skutrila sramotna zavist. Ali bio je tu i neki polet. Nije moglo biti slučajno što imaš Sretnu Zvijezde. Pitala sam se gdje je ona bila na dan tvoga rođenja. Možda je sjala baš nad vikendicom u kojoj me zatekao preuranjeni porod.
Često si pitao za nju. „Mama, daj vidi kako je moja Zvijezda,“ zamolio bi me čim bi se smračilo. Prozor u koji si tako često čeznutljivo piljio bio je nekoliko koraka udaljen od krevetića za koji su te vezale cjevčice nalik na bijele stabljike neke ustrajne biljke penjačice.
„Kako znam koja je tvoja?“ pitala sam te sasvim ozbiljno.
„Ona plava. Dinamova.“
Zatvorila sam slikovnicu i prišla prozoru. Sparina kolovoza grijala je metalne krevece kao vatra u kaminu na Badnjak. Zvijezda zapravo i nije bilo mnogo, a sve su se mojim umornim očima doimale jednake. Plava? Nijedna.
„Evo, vidim je! Kako je lijepa! Predivna. Jako je sretna! Veseli se svom astronautu.“
Dobar roditelj mora biti prije svega uvjerljiv lažljivac.
Napola kunjajući, želio si da za tebe pogledam suze svetog Lovre. Taj te astronomski fenomen kojeg su danima najavljivali posebno uzbuđivao zbog spomena tvog kanoniziranog imenjaka. Nisi znao da su svetog Lovru spekli na gradele, a to ti ne bih rekla. Što će ti priče o mučeništvu?
U kući nade i jada legla na balkonu sam prostrla deku i legla. Radije bih bila pošla u krevet ili barem sjela, ali najavljenu kišu meteora mogla sam promatrati samo na ovaj način; poleđuške, nezaštićena pred pejzažom od kojeg me dijele tisuće svjetlosnih godina, pogleda koji se postupno navikava na tamu. Bila sam uporna, za tebe, no čudo čiju su ljepotu hvalili astronomi laici te je noći izostalo. „Sutra ću ti reći da su padali snopovi sretnih zvjezdica i da je nebo izgledalo kao za vatrometa,“ odlučila sam. Spremna napokon se povući u spavaonicu koju sam dijelila s još jednom samohranom majkom, opazila sam, na rubu vidnog polja, iskru kako curi nebeskim svodom. Za sobom je ostavljala ognjeni trag, tanan ali dirljivo svijetao.
Po prvi put noćno mi je nebo reklo; „Nisi sama,“ a neki davni glas iz djetinjstva, bremenit godinama i mudrošću, savjetovao me; „Kad vidiš zvijezdu padalicu zaželi želju.“
Zažmirivši, pomislila sam na roditelje koji su imali privilegiju da napuste ove svježe okrečene zidove.
„Molim te, molim te, Zvijezdo, daj da se moj Lovro vrati kući. Daj da napon bude doma. Gdje i pripada.“
Kada sam otvorila oči zvijezda je već bila zamakla iza tamnih krovova ili se rasprsnula u ništavilo. Osmjehnula sam se, nakon dugo vremena iskreno. Osjećala sam da je našoj zajedničkoj agoniji došao kraj.
Suze svetog Lovre nisu se pojavile ni sljedeće noći, ali ja sam ih čekala na balkonu. Ležala sam na zaboravljenoj deki, preizmoždena da počnem pakirati svoje stvari. Napokon, nitko od mene nije očekivao da se iselim baš iste večeri. Nebu je, utvrdila sam, nedostajalo boje. Kao da je neka božanska ruka iz njega iscijedila svaki dosadašnji ton plave. Bilo je crno-bijelo, bijelo-crno, crno s točkicama bijeloga, kao polje tratinčica slikano starim fotoaparatom. Ta se bezbojnost preslikavala na svemu što me okruživalo. Naš svijet uvijek, poput kameleona, oponaša raspoloženje neba.
Pretraživala sam zvijezde u očajničkoj potrazi za tvojom. Sve su se doimale međusobno jednake. Kao jučer. Kao uvijek. A onda sam je pronašla.
Na rubu obzorja bila je mala praznina. Napušteno mjesto, do jučer popunjeno. Crna, točkica duboke crne, kao posljednji pogled u tvoje zjenice.
Trebala sam znati gdje je dom jednog astronauta.