Posljednje ljeto
Darko Lisac, Karlovac
Žmirim. Dišem duboko. I lupa mi srce. Žmirim. Mislim na ljetnu večer. U svojim sam očima tako velika. A tako sam mala. Vidim se. Starke s dugim žnirancima omotanim oko gležnjeva. Kratke traper hlačice. Bijela majica. Mirišem na mamin parfem. Grad teče kao voda. Razlomljena svjetla u daljini. Ljudi. Žamor. I više ne mislim. Tamo sam. Boli me trbuh. Znaš kako. Na onaj lijep način.
Žmirim. Približava se grad. Osjećam ga. Sjedalo autobusa ugodno bruji. Osjećam ga u trbuhu. I opet Korzo. Ljeto koje će trajati zauvijek. Stojiš s Ninom ispred „Crnog“. Ostali su unutra. Još čekaju. Ližeš sladoled. U zraku se osjeća vanilija. Ona ima crvenu šnalu u kosi. Ti starke kao ja. Samo nemaš duge žnirance. Jedva da ih i imaš. Nisu vezani. Osmjehneš se kad me vidiš. Nina me grli. Poljubi u obraz. Izlaze i drugi. Ja neću sladoled, kažem. Hodamo Korzom. Tečemo. Teče grad. Teku automobili. Tamo na kraju, desno je Radićeva. Zeleni toranj iza zelenih krošanja.
Hodamo. Klimamo. Smijemo se. Odzdravljamo. Tvoj stari kod „Putnika“. Zove te. Daje ti crvenu. Onda još jednu. „Kaže da ti kupim sladoled“, kažeš. Malo se zarumenim. Osjećam to. Ne volim to. Hodamo. I sve prolazi. Šareni kornet u sredini ulice. Ulaziš bez riječi. Vraćaš se s jagodom i punčem. Pružaš mi. „Stvarno nisi trebao“, kažem. „Mogli smo u kino“, kažem. Zamrznem se. Glupačo glupačo glupačo, mislim u sebi.
Žmirim. Autobus stane. Izlazim gledajući u pod. Taj miris. Kao da sam jučer tu bila. Pogledam u daljinu. Benzinska. Promet. Vidim nas kako sjedimo. Ljeto je na vrhuncu. Malo smo pijani. Crte su svježe. Prometa nema. Spustio si glavu na koljena. Dodirujemo se ramenima. Svi su oko nas. Svi. Cijeli naš svijet. Gledam samo sekundu. Onda mičem pogled. Na zadnjem peronu je taxi. Prilazim. Kažem kuda. Opet žmirim. Po trbuhu mi rovari cijeli život. „Sweet Home Alabama“ počinje na radiju. Hahaha. O Bože. Mladi dečko se okrene i gleda me. Jebote, zar sam to rekla naglas? Zarumenim se. I dalje to ne volim.
Vozimo se. Onda stanemo. Ja žmirim. Izađem. Ulazim u apartman. Ključevi su gdje su trebali biti. Sve je neutralno. Isto je kao da sam negdje u Bugarskoj. Ili Urugvaju. Svejedno. Tuširam se. Gasim svjetla. Legnem. Sklopim oči. I tamo sam.
Netko ustaje s klupe ispred galerije. Stipe trči. Sjedne. „Pečat nuklearna bomba“ kaže nekom paru koji je za korak prespor. Rasprsnem se u smijeh. I ti se smiješ. I drugi. Sjedamo. Gledamo. Teče grad. Teku naši prijatelji. Poznanici. Nepoznati. Ljeto će trajati zauvijek. Neki se spuštaju u Nulu. Neki skreću prema Centralu i Feferonu. Bojan i Anja preko puta nas. Naslonjeni na parohiju. Anja maše Nini. Ja isto odmahujem. Ponekad sam baš blesava. Ti vidiš i osmjehneš se. Ti shvaćaš. Ne znam kako. Ti uvijek shvaćaš. Prilaze nam. „Imam travu“, kaže Bojan. „Ajmo kod Karasa“, kaže Bojan. „Ajde ne budite truli“, kaže Bojan. Niste truli. Pa nisam ni ja.
Zaspim. Spavam dugo i čvrsto. Budim se kada je sunce već visoko. Ljeto je. Ljeto je, sto godina kasnije. Samo trbuh boli isto. Kao da nije prošlo vrijeme, nastavljam gdje sam stala. Ležim i gledam u strop. A tamo smo mi. Kod Karasa smo. Otpuhuješ dim. Oči su ti lagano staklaste. Pružaš meni. Ne želim. Uzimam. Uvlačim. Šaljem dalje. Šutimo. Smijemo se. „Buraz mi ide za Topusko“, kaže odjednom Stipe. „Šta će tamo“, pitam. „Pitaj starog“, kaže Stipe. „E daj ne seri jebote“, kažeš ti. Osjećam se glupo. Večer je uništena na pet minuta. Onda Stipe ustaje. Promrsi mi kosu. Kaže „ajmo na Koranu“. Idemo. U kafeteriji trešti Crvena jabuka. Šumi slap. Preko na kuli su ljudi. Stojimo na turbini. Skidaš majicu. „Ozbiljno“, pita te Nina. Bojan i Stipe te slijede. Anja prima Bojana za ruku. On se otrgne i nasmije. „Zadavit ću te debilu“, kaže ona. On je poljubi u čelo. „Zadavit ću te“. „Boka, nemoj“. „Gotovi smo ako skočiš“. Penjete se na ogradu. Skačete u pjenu. Neartikulirano se derete. Nina se smije. Anja izgleda preumorno. Ja samo šutim.
Izlazim ispred zgrade. Bojim se. Ali izlazim. Sjedam na stepenice. Gledam kvart. Nisam tu često bila. Nisam tu nikog znala. Ali bol je prerasla u grčeve. Uvijek nešto izviri. Dimnjak Toplane. Krov zgrade koju znam. U kojoj sam nekog znala. Dječak koji nalikuje na zaboravljeno lice. Djevojčica sa sličnim biciklom. Sjedim i gledam. Gledam, a žmirim. Vraćamo se kući. Kosa ti je mokra. Kod kina svi idu dalje. Mi skrećemo lijevo. Pozdravljamo se. Mašemo. Dogovaramo. Kod nove zgrade ulazimo u mrak. Polako koračamo prema srednjem ulazu. „Stipe ne misli ništa…“, počinješ. Nema veze, prekidam te. Nema veze. Otvaraš vrata ulaza i smiješno se nakloniš. Puštaš me prvu. Osjećam da me gledaš dok se uspinjem po stepenicama. Ti si u prizemlju. Zato zastanem na trenutak. Gledamo se. Gledamo se. Jebem ti. Jebem ti. „Jel tako da neće bit rata?“, kažem najgluplju stvar. Ti šutiš. Primiš me za nadlakticu. Lagano je stisneš. Gasi se svjetlo u ulazu. Privučeš me. Zagrliš. Šapneš nešto nerazumljivo. Mirišeš mi kosu. Osjećam. Jebem ti. Jako jako me stisneš. I onda samo odeš. Uđeš u stan. Ne znam što si rekao. Ne znam što ću sa sobom. Ulazim u svoju sobu. Gledam kroz prozor. Vani je ljeto. Ljeto koje će trajati zauvijek.
Hodam. Svijet je narančast. Blješti sunce. Blješti knjižnica. Sjećam se male tople kocke. Djevojčice koja sjedi na jastučiću pored drvene pregrade sa slikovnicama. Kamionskog parkirališta. Lunaparka. Tebe na stolnom nogometu. Tigrove masti pod očima. Ringišpila. Roxette na zvučnicima. U daljini vidim Stari grad. Gledam preko krovova. Ne mogu niže. Ne mogu. Sve dok mi ne pobjegne pogled. Naša zgrada. Bože, kako boli. Bože, kako jebeno boli. Nasmijem se s nevjericom. Gotovo naglas. Vuče me. Doziva me. Ali nastavljam dalje. Prema kinu koje više nije kino. Vidim plakate. Osjećam stolice. Tetu koja kida karte. Na trenutak je sve kao nekad. Elektra. Pekara. Voćara. Stara bolnica. Osjećam se dobro. Na trenutak. Imam petnaest. Ali nema Kraša. Osjećam se kao da mi je nešto oduzeto. Naslonim se na zidić. Gledam rijeku. A iza mene…
Ti stojiš. Nina sjedi na zidiću. Kosa joj plamti od zadnjeg sunca ovih školskih praznika. Stipe je cima. „Budalo“, viče ona. Sunce je nisko. Odlazi, kao i ljeto. Iza nas su tvornički zidovi. Pričamo. O filmovima. O svemu što je bilo. O svemu što će tek doći. Stipe i Nina se grle. Oni su novi par. I ja bih se grlila. Mislimo da smo tako veliki. A tako smo mali. Djeca. Miriše rijeka. Koprive. Prolazi vlak. Sunce nestaje iza tvornice. Sve je kao u nekom filmu. Boli me trbuh. Tada. Sada.
Izlaziš iz dućana. Skamenim se. Jedva dišem. Ne vidiš me. Onda vidiš. Skrećem pogled. Prebirem po mobitelu. Gledaš me. Osjećam kako me gledaš. Ali ne podižem pogled. Sve je, otprilike, stalo. Ne podižem pogled. Ti ne prestaješ gledati. Ne pomičeš se. Nitko se ne pomiče. Onda zažmirim.
Zadnji je dan ljeta. Sjediš na stepenicama u srednjem ulazu. Iznosimo stvari. Imam kosu svezanu u rep. Oči su mi vodene. Kad te vidim, zadrhtim. Ti još ne znaš. Ti još ne shvaćaš. Ovaj put ne. Prolazim pored tebe, pravim se da te nisam vidjela. Onda se okrećem. Šutim i gledam te. Tebi je sve jasno. „Jelena“, kaže stari. Samo to. Lice mi je crveno. Osjećam to. U autu žmirim. Cijelim putem. Ne mislim. Ne osjećam.
Puno kasnije, jednom te sanjam. Duga američka cesta. Oko nje pustinja. Na radiju „Be My Baby“. Sjedim na vrućoj haubi svijetloplave bube. Ti stojiš, imaš traper jaknu prebačenu preko ramena. Tvoja glava točno zakriva sunce. „Jel tako da neće bit rata?“, pitam. Ti se pomakneš i više ne vidim ništa. Samo bljesak sunca.