Ako igrališta utihnu
Milenko Margeta, Mostar
Što mislite, kako je počeo rat?
*
Ako pitate mene, rat se prikrao poput slijepog putnika. Kunem se da se to dogodilo onog trenutka kad je trener objavio da prestajemo s treninzima. 'Eno se zaratilo', pojasnio je nemušto u autobusu, dok smo se za Mostar vraćali s igalskog košarkaškog turnira za mlađe kadete. S tim prvim glasom o ratu u mojim se rukama hladio vreo trofej za najboljeg strijelca. Dobar čovjek, taj naš trener, ali škrt na riječima, priđe mi pa me očinski blago potapša. 'Svi smo na čekanju dok se situacija ne smiri', reče. Vrativši se doma, danima sam plakao i pitao se na čekanju do kada? Odgovor je uvijek bio isti: ne znam ni sam. Ni mama, još manje tata, nisu znali reći do kada će moj san o košarkaškoj karijeri biti na čekanju. U prekidu. Otkazan. Od svih otkazanih snova, prekinuti dječji snovi bole najviše, reče pisac jednom. Ostavši bez sna, ostala mi je tek želja: ona za loptom i ona za košem.
Rat je sporo prolazio. Pokušali smo, poput mnogih, otići u Njemačku. To je bilo u samim počecima. Ganjali smo neke veze, nešto je negdje zapelo, a onda su jednog dana tatu mobilizirali i mamina su nadanja o Njemačkoj propala. Tata ionako nikad nije htio da idemo van, želio je ostati i braniti što je naše. 'A i šta ćemo tamo, znao bi reći, kad nitko od nas ni jezik ne zna, osim danke i gutentag?' Onda bi se stao smijati grohotom, kao da dobuje Cocin bubanj, a mala moja sedmogodišnja sestrica bi mu se piskutavo keslala svojim mliječnim zubićima da bi uskoro počela štucati. Rat je jedno veliko, sporo čekanje. Mama s nama čeka tatu s linije, tata čeka smjenu na liniji, i tako iznova i iznova. A svi čekamo da rat završi i bojimo se da nikad neće.
Jedne subote, kad se tata po povratku s linije prvo dobro naspavao, mama postavi ručak i sjedošmo jesti. Sipala se juha kad tata svečano progovori 'Ivo, donio sam ti koš'. Na njegove riječi, ja ispustim žlicu iz ruku. Razrogačim oči u nevjerici. 'A lop...', zaustim, na što tata lupne dvaput o stol pa se srčano nasmija 'De, bolan, bit će i lopta'. I tad je nebo sišlo u naš dom. Skočio sam na tatu, grlim ga, tata se smije, ja lebdim. Ne znam koliko sam ga dugo grlio, čini mi se satima.
Vikend iza, tatu nikako dočekati s linije, premrli smo. Kad se napokon vratio, mnogo kasnije nego uobičajeno, ušao je veselo u dnevni (a mi premiremo), poljubio mamu pa nas te sjeo na omiljenu fotelju. 'U hodniku', reče i kimnu prema meni. Čim sam ušao u hodnik, ugledao sam je. Prava pravcata kožna lopta. Kao da se komad raja prosuo po meni, tako sam se tad osjećao. Opet tatu grlim, on se opet smije, ja opet lebdim. Bio sam najsretnije dijete na svijetu tog dana. A moj tata je bio najbolji tata na svijetu.
Iza naše zgrade stajala je trafostanica, siva i oronula, stara kao Grčka, s crnom mrtvačkom glavom na bijeloj metalnoj ploči i upozorenjem VISOKI NAPON. OPASNO PO ŽIVOT! Tata drndavom mašinom pričvrsti koš na bočni zid trafostanice, pa žutom bojom iscrta linije igrališta po pločniku i dok si rekao keks koš je postao centar dječjeg univerzuma u našem naselju. U rijetkim danima kad nije bilo zračnih uzbuna, na platou ispod koša je vrvjelo od djece. Kao u mravinjaku. Nije se nužno igrala košarka, djevojčice su igrale gume, a manja djeca školice. U te dane i ja bih visio na tom košu. Zaboravljao bih na tu svoju sudbinu talenta na čekanju igrajući sam sa sobom infarkt završnice košarkaških finala, gdje svi samo čekaju na moju tricu za pobjedu. 'Jukić za tri!? Ideee! Ljudi moji, je li to moguće? Taj dečko je neviđen talent! A tek mu je dvanaest...'
*
Čistio je kalašnjikov kad sam ga upitao zašto oni pucaju na nas. Iznenađen pitanjem, pogledao me kao da se odgovor podrazumijeva. 'Zato što mi pucamo na njih', reče tata. 'A zašto mi pucamo na njih?' 'Zato jer oni pucaju na nas.' 'Ali... pa tko je prvi počeo?' 'Svi smo mi, sine moj, u ovo ugurani protiv naše volje. I mi i oni, i Hrvati i Bošnjaci, a i Srbi. I nitko nije kriv, a opet svatko ima svoj dio krivice.' Odgovor je bio neprecizan: mogao je značiti bilo što. S neodređenim osjećanjem straha, odlučio sam zašutjeti i praviti se da sam razumio što mi je pojašnjavao. Kimnuo sam i nisam dalje pitao. Tata je izbacio donju usnu, stisnuo oči i uputio mi dugačak pogled. Bilo mi je jasno da tata zna da sam premalen da razumijem njegovo pojašnjenje. A onda je i on kimnuo, ali nije rekao ništa.
Onog dana kad je iznad naših glava fijuknula granata, bacili smo se na pločnik. Tako su nas učili u školi. Pričekali smo par trenutaka da čujemo tresak, zatim smo se brzo pridigli i potrčali prema zgradi, dok su nam ruksaci poskakivali na leđima. Bili smo sasvim pred ulazom kad druga granata grunu, ovaj put jače, a odmah i treća. Srce mi je stalo, ali nisam legao na pločnik. 'Trči, trči!', vikao sam povlačivši sestricu za ruku. Utrčali smo u haustor, a do nas u haustoru još desetoro djece. Plač, cika, vriska, zapomaganje, strah na sve strane, lupaju dječja srca da iskoče iz malenih grudi. Sestrica je sva uplakana, grli me snažno, ne pušta, boji se, osjetim kako drhti kao prut, a ja glumim neustrašivog starijeg brata pa ne plačem, nego joj rukavom jakne brišem nos, dok se niz stubište brzim koracima spuštaju majke, već histerične od brige za svoju djecu. Kad nas je ugledala, mama je ispustila tihi jecaj i zagrlila nas, snažno da rebra pucaju. Stojimo tako zagrljeni, kad jezoviti vrisak tete Razije isisa sav zrak u haustoru, ostavivši u zrakopraznom prostoru samo duboku bol da lebdi. 'Edi! Adisa! Gdje ste, djeco moja?', ponavljala je izbezumljeno. Uto s vrata haustora netko viknu da je pala granata kraj trafostanice. Muk, srca su preskočila otkucaj. Svi gledaju u tetu Raziju. A ona, nošena nekim nejasnim nadanjem da će preteći tragediju, izjuri iz haustora kao bez duše. Suze joj liju niz obraze, zapinje i posrće, viče imena djece, zaziva ih kao da ih može otrgnuti sudbini koju sluti. Još iza ugla i tu je pod košem. A tamo, život u zamrznutom kadru. Tijela Edija i Adise leže nepomična, teta Razija se baca po njima, tijela ne reagiraju, mlitava su. Mlitava. Mlitava. Mrtva. 'Djeco moja, djeco moja, djeco moja', naricala je, dok se pločnik natapao toplom, svježom krvi. Na prozorima susjedi, publika. Ne dao Bog nikome. Ispaljena granata negdje mora pasti, ona ne poznaje ni vjeru ni naciju, pa je tako sasvim normalno da rasprsnuti bošnjački šrapneli ubijaju bošnjačku djecu na hrvatskoj strani zaraćenog grada. I obratno. Smrt dolazi s granatama, da smrvi život u prah.
Par dana iza dženaze, mama nas je odvela u stan kod tete Razije i čika Muje da izjavimo sućut. U dnevnom je čika Mujo sam, rukujemo se, tišina, pa mama upita 'Raza?'. On reče da je taman prilegla, ali da slobodno uđemo u sobu. Zavjese u toploj sobi su bile navučene, propuštajući u sobu prigušenu svjetlost hladnog zimskog sunca što je gorjelo iza njih. Ležala je u krevetu, do njega stolica, na stolici tacna s čašom vode i kutijom tableta. Kad nas je vidjela, učini pokret usnama kao da hoće nešto reći, slabašan, ni riječ joj se ne prevali preko jezika. Onda se pokuša pridignuti na lakat, ali padne natrag u jastuk uz bolan hropac. Sestrica se prestraši i istrči van, a ja nabrzaka priđem krevetu i stisnem mlohavu ruku. Procijedio sam moja sućut i izašao. Ne znam je li ikad više teta Razija izašla iz stana. Ja je vidio nisam.
*
Početak je 1995. i čini mi se da se rat bliži kraju, barem odrasli istiha pričaju o kraju rata. Valjda je vrijeme da napokon dočekamo taj kraj rata. Dosta mi je skloništa, redukcija vode, nestanaka struje, granata i uzbuna, otkazane nastave, prekinutih treninga, mrtve djece i snova na čekanju. Želim svoje djetinjstvo natrag. Želim živjeti. Danas nije bilo uzbune, to su ti rijetki dani. Vratio sam se iz škole, dohvatio loptu i otišao na koš. Igralište je bilo prazno, samo koš i spomen ploča za Edija i Adisu. Prišao sam ploči i zario prste u isklesana imena. Ćutim. Dugo, u tišini. I ne bude mi lakše. Spomen ploče su kao grobovi, potiskuju žive ljude. Odgurnem se o ploču pa koračajući unatrag klecnem u rupu od granate. Razgledam joj utrobu. Kiše su saprale krv s pločnika, ali dah smrti kao da se mogao namirisati iz rupe. Javi mi se plemenita misao da tati kažem da mi nabavi buket ruža. Zataknuo bih ga za ploču, red je. Moj tata može sve nabaviti, on je i ovaj koš nabavio i postavio ga... i tad me presjeklo. Uh, u-uuh! Stao sam kao ukopan. Shvatio sam ono što mi se tad učinilo najlogičnijim na svijetu: da tata nije nabavio koš, Edi i Adisa bi sad bili živi. Moj tata je kriv što njih više nema. Zatuklo me iznutra, zaridao sam poput bebe pavši ničice u rupu u pločniku. Ostao sam tako dugo, dok mi koljena nisu počela trnuti od klečanja, a suze presušile. Povrativši pribranost, podigao sam se i otišao kući, pravo do tate koji je uobičajeno sjedio zavaljen na fotelji. 'Tata, prošaputao sam, mislim da bi bilo dobro kad bi skinuo koš.' Tata je uobičajeno izbacio donju usnu, stisnuo oči i uputio mi dugačak pogled. Bilo mi je jasno da tata zna zašto sam rekao to što sam rekao.