Paštašuta
Ivan Katičić, Omiš
Anton, moj suputnik s BlaBlaCara, pući usne dok jede bolonjeze na odmorištu. Preljev je crvenkast, s komadićima mljevenog mesa što pomalo podsjećaju na moj prvi pokušaj farbanja kose.
˝Mali, maši se i ti,˝ kaže mljackajući, ˝Ja ću ti platit,˝ vadi iz džepa maskirnih hlača bunt novčanica.
˝Mrzim paštašutu,˝ odgovaram odrješito tako da podiže obrve, ˝od nje mi se povraća.˝
Sumnjičavo me promatra. Potom odmjerava moju frizuru, pa kao da mu je sve jasno, kima i vraća se žvakanju špageta što se migolje na tanjuru. Paštašute sam se najeo u djetinjstvu dovoljno za tri života...
U hotel Plaža nam hrana dolazi u glomaznom inoks posuđu nalik na bačvu. Unutra je najčešće paštašuta, paštafažol, manistra u suvo ili juha; pašta u svakom slučaju i obliku. Taj naš ručak je farsa, kako kaže mama, kao i sam naziv hotela koji se nalazi iza brda. Ručak je uvijek u podne i ne traje duže od pola sata. Kada dobijem svoju porciju, obavijam palcem i kažiprstom nosnice, stišćem ih jako da ne osjetim ni djelić tog vonja. Okus ne mogu izbjeći; gutam sve u nekoliko zalogaja, gutam tako da malo fali da se ne udavim.
Anton je gotov s jelom, izlazimo. Iza restorana, u mraku, stoji njegov Golf. Auto se cijeli podvio, kao da na sebi nosi nevidljivi teret. Dok ulazimo, karoserija cvili. Unutra smrdi po stoci.
˝Jeb´o te, šta je hladno,˝ kažem primjećujući još jednu prednost njegovog prijevoza.
Toliko mi je ledeno da me bole nokti. Kao da ih netko čupa.
˝Njemu je ´ladno˝, posprdno će Anton dok u sebe nalijeva tekućinu iz boce, ˝ovo je ništa prema onome na Velebitu kad smo čuku držali. Jebate led, bilo je barem minus dvadeset!˝
Nastojim ignorirati to što mi govori, ne da mi se slušati o tim ratnim sranjima. On ipak nastavlja.
˝Popia sam sedan deci konjaka nadušak, nisam posli ni osjetia ´ladnoću... Zaspa odma ka cok.˝
Obradovan ugodnom uspomenom, Anton još žešće naginje bocu, nakratko podižući oči s ceste. Golf se zanosi, lijeno poput zmije.
˝Šta ćete u Karlovcu?˝ pitam ga da skrenem razgovor.
˝Iđem krmaču kupit. Dobra je to beštija... Od nje se ništa ne baca, čak ni dlake ni papci!˝
Šutim, ne želim znati kako će ta jadnica stati u ovaj auto.
˝Koliko se još moramo vozit?˝
Anton mi ne odgovara, mršti se. Kao u inat, podiže nogu s gasa. Klizimo kroz noć. Neko vrijeme se ne mimoilazimo ni s kim, u ovo doba ne voze ni najpohlepniji kamiondžije. Cesta je samo naša, što on obilato koristi; svaku okuku siječe, ali sporo, kao da daje šansu vozilima iz kontra smjera da se spiče u nas. Tako sam i ja glavinjao, kad bih došao iz programa...
Noću, odnosno bolje rečeno jutrom, vraćam se natopljen vonjem cigareta i vina. Tapkam u mraku, ali svejedno pod mojim martama cvili parket. Uz to, zapinjem za uredno posložene cipele, metlu i vazu s cvijećem. Znam da mama ne spava, da sve čuje, ali ja svejedno igram svoj dio igrokaza. Uostalom, kao da je problem čuti svaki šum u sobi od deset kvadrata. Katkada, kada dođem svježe ofarban, što je prilično često jer se ponekad farbam i nekoliko puta tjedno, mama počinje kašljati. Guši se. To je od amonijaka s kojim namjerno pretjerujem, dodajem ga u većem omjeru nego što je preporučeno. Kosa mi u mraku svijetli poput varalice za ribolov: fluorescentno zelena, kričavo crvena, Garfild narančasta, ljubičasta, drečeći roza... Mama škrguće zubima uvijek kada se nanovo ofarbam, bijesni i kašlje, ali se pravi da ne primjećuje te moje svakodnevne preinake, tolerira me kao što se tolerira kanta krcata smećem.
˝Mene prošli misec na sudu sutkinja pita jesam li dan iza Oluje ima pušku kod sebe?!˝ Anton nastavlja s kazivanjem u ratnom modu, ˝Zamisli ti kakva ona meni pitanja postavlja!˝
Želim mu reći kako me lagano zaboli za tu njegovu oluju, ali mu ne odgovaram ništa.
˝Onda me pita da jesam li ja civilu zabio desetku u čelo... Ja kažem da nisam, a mater mu u sudnici krene revat i galamit da jesam, da sam mu ja to napravia! Ja sutkinji kažem da je nas vojske tu bilo stotinjak, da ne znam ko je šta radia, da ja nisam sigurno, valjda bi se sića da sam nekoga zabrokva za gredu...˝
Meškoljim se na zadnjem sjedištu. Iza leđa mi je tvrdo, jer tamo je onaj poklopac što zatvara boks od gepeka. Navikao sam i na neudobnije prijevoze, nerijetko sam i stajao kad bih išao na koncerte, ali ovo... Ovo je putovanje bez kraja.
˝Nat´, probaj malo domaće medovače!˝ Anton mi pruža zgužvanu bocu.
˝Ne mogu to pit,˝ kažem oklijevajući.
Antonova ruka s bocom stoji u zraku. Strijelja me preko retrovizora, ne obraća previše pažnju na cestu.
Sliježem ramenima i prihvaćam je. Ljepljiva je. Unutra, koliko mogu vidjeti pod svjetlom mobitela, osim komadića saća, plutaju i utopljene mušice, komarci, mravi... Nastojim obuzdati gađenje pa brzo naginjem. Usta mi preplavljuje slatkoća, kao da sam gucnuo sirup. Trojanski konj kroz koji se uvlači alkohol, jer trenutak poslije, do pupoljaka mi stiže okus rakije, toliko jake da počinjem kašljati. Preplavljuje me toplina, osjećam kako me oblijeva crvenilo, kako nožne prste mogu opet pomicati. Medovača me uljuljkava i vraća u prošlost...
Mama i ja u hotelu Plaža imamo vjerojatno najgoru sobu. Pregradni zid iznad mog uzglavlja je šupalj i iz njega proviruje slama. Problem rješavam tako što preko tog dijela lijepim poster Prodigya, na mamino oduševljenje. Osim maminog kreveta, tu su još i dva ormara, jedan s odjećom, drugi s kuhinjskim potrepštinama, iako kuhinje nemamo, samo jedan rešo na struju. Lavabo s napuklim zrcalom u kojem vidim svoj odraz u fragmentima, glumi kupatilo; stoji na sredini najdužeg zida poput oltara. Na podu je parket pomjeren, pa mama kada mete, nikada ne može sve lijepo pokupiti, jer prašina upada između fuga. To je strašno nervira pa često izlijeće na hodnik žaliti se. Ali, u hotelu nema nikakvog recepcionera, niti šefa kojem bi se obratila.
U sadašnjost me vraća poskakivanje auta. Anton je skrenuo s glavne ceste na makadam.
˝Di ćete, pogriješili ste put!˝ vičem kad vidim da se nema namjeru okrenuti.
˝E di... saš vidit di...˝
Neko vrijeme se vozimo kroz šumu, potom izbijamo na čistinu. Anton skreće još jednom, ovaj put prema crkvi i jednoj kržljavoj jeli. Parkira.
˝Di si nas to doveo?!˝ toliko sam bijesan da vičem.
˝Umukni,˝ Anton kaže ljutito, ˝ovo je sveto misto.˝
Širom otvara vrata, pa iz nekoliko pokušaja ustaje sa sjedišta i izlazi. Ja ostajem unutra, u smrdljivom ali kolko-tolko toplom Golfu.
˝Ajde, izlazi, iđeš i ti sa mnom,˝ kaže Anton muklo.
Uvlačim glavu u ramena, dlanove tiskam duboko u džepove poput voajera, pa konačno izlazim.
Pod nogama nam pucketa smrznuta zemlja. Odlazimo u pravcu kljaste jele, gdje se i zaustavljamo.
˝Ovde je ubijen Jure Francetić,˝ Anton kaže glasom u kojem se miješa tuga i bijes.
Gledam ispod drveta kao da bih mogao vidjeti kakvu čahuru tamo. Nema ničega, samo trava okovana injem.
˝Okrenia bi se u grobu da može vidit tu tvoju frizuru,˝ Anton kaže gledajući me s gađenjem.
Iz boce što je drži cijelo vrijeme, nekoliko gutljaja prolijeva po zemlji. Ostatak izlijeva sebi niz grlo.
˝Iđemo se pomolit. Ajde, počni!˝
Gledam ga zaprepašteno. Ja da se molim?! Sada, ovdje...?!
Pomišljam na Karlovac do kojeg valjda nije još puno ostalo, na koncert Kawasaki 3p i ekipu što me čeka... Prisjećam se i, dođavola, smrdljive ali relativno tople unutrašnjosti Golfa. Pa i malo te trojanske medice bi mi dobro došlo, na kraju krajeva, valjda u autu ima još koja boca.
˝Oče naš,˝ počinjem cvokotavu molitvu, molitvu koju su nas forsirali u hotelu Plaža, svaki put prije ručka i one odvratne paštašute. Matletirale su nas kuharice njome sve dok mama jednoj nije na glavu izlila sadržaj svog tanjura, ˝koji jesi na nebesima...˝
˝Kruv naš svagdanji,˝ nastavlja gromko Anton.
Obavija me toplina, nešto poput hrabrosti. Ili me je to medovača opet uzela pod svoje.
˝Zdravo Marijo, milosti puna...˝
Skačem na Antona, bacam ga na pod. Onako nacvrcan, treba mu neko vrijeme da skuži što se događa. Sjedam mu na prsa. Uzimam jedan naročito šiljast kamen kojeg podižem iznad glave. Sjećam se, baš ovako me je mama bila priklještila kad sam se ofarbao prvi put...
Ulazim u sobu pjevajući neku pjesmu od Billy Idola. Mama sjedi na krevetu, omotana u hidžab, tupog pogleda. Podiže glavu, širi oči i usta.
˝Pazi da ti ne uleti šta u ...˝
Ne uspijevam završiti rečenicu jer zaušak mi dolijeće takoreć s jastuka.
˝Kako te nije stid?!˝ počinje sa svojim popovanjem, ˝otac ti se vodi ko nestao a ti praviš budalu od sebe!˝
Nastavlja sa šamaranjem.
˝Nisam primjetio˝, kažem, ˝sasvim dobro ga zamjenjuješ...˝
Lice joj se izobličuje, postaje crveno skoro kao moje vlasište. Preciznim udacem me obara na pod. Odlazi do kuhinjskog ormara i iz njega vadi škare. Opkoračuje me, sjeda mi na prsa. Čupa me za kosu i reže, reže kao ovcu.
Držim kamen iznad Antonove prestrašene glave. Otrijeznio se u sekundi.
Šapćem: ˝Reci da ti se sviđa moja frizura... Samo mi to, molim te, kaži...˝