Štrikov za Sašu
Ana Galović, Ivanić Grad
Ovdje u Virovitici i igre imaju drugo ime, nema žmure, lopova i pandura ni kačke, a djevojčice ne skaču lastiš. U prolazu umjesto zdravo viču bogdaj! Jučer je Josip onoj dvojici što lupaju čvegere na ulazu u školsko dvorište odbrusio da se nisam ni snašao. Stariji je, u prevelikoj jakni naslonjen na ogradu dobacio: „Priča li kad ovaj Srbin a?” Josip je, prebacujući loptu iz lijeve u desnu ruku brzo i hladno odgovorio: „Njegov tata na ratištu s našima ubija četnike, znaš to?” Kliznuo sam između njih s izrazom lica da nemam pojma o čemu on priča dok su Josipa zbunjeno pustili da prođe s loptom u rukama. Sjeli smo na travu kraj igrališta moje nove škole Ivane Brlić Mažuranić na čijem je zidu velikim crnim slovima pisalo Mikešland. On, rođeni Mikeš objasnio je svima zašto sam za njih ovdje Srbin, a za one tamo gdje sam se rodio, Ustaša. Te su me riječi trebale poštedjeti zadirkivanja zbog mog govora na ekavici, a najbolje mi je bilo da ne govorim ništa. U našoj sobi u zgradi Crvenog križa u koju smo sav svoj život donijeli u par svezaka najlonskih vrećica kraj prozora u fotelji sjedila je mama. Oprezno je slagala smotuljke plave i sive vune što je činila zadnje dvije godine dok su pletaće igle virile na naslonjaču pored nje. Glasno sam spustio torbu iza vrata i krenuo po lonče u kutiju koja je glumila kuhinjski ormarić s posuđem kad me upitala: „Kako je bilo danas u školi, sine?” slegnuo sam ramenima uspuhan i rekao: „Dobro, mindeđ” a zatim držeći lonče brzo pitao: „Ima mleka?” Kao u usporenom filmu sklopila je oči, pažljivo odložila igle i rekla: „Slavene, razgovarali smo da se neke riječi ovdje drugačije govore.” Nije ni završila a već sam zapitkivao je li se tata javio. „Od srijede.” odgovorila je. Što je značilo da tata ni ovog vikenda neće doći. U tom je trenu na našem crvenom TV-u počinjala nova epizoda Santa Barbare - vrijeme kada mama plete. Odvukao sam se u krevet i iz fijoke noćnog ormarića izvadio Cro Army album pa zalijepio sličicu broj 50 Jurišna puška AKM 7,62 za koju sam se danas s Ivanom mijenjao. Izvukao sam i Podravkinu marmeladu od marelice iz tatinog CSO-a i lizao poklopac što je mami posebno smetalo ali ona to nije ni primijetila. Povremeno je kroz prozor gledala prolaznike koji su prolazili ispred Trgocentra i nastavila plesti. Još je jedan dan u Mikešlandu bio pri kraju. Čim sam utonuo u san stajao sam u našoj kući. Niz naš se banatski šor jutrom gegalo veliko jato gusaka koje su išle na Tamiš i nikada se uvečer nisu s njega vratile u krivo dvorište. Pred kapijom nas je ispratila baka Rozika. Bila je nedjelja, dan kad bismo oko postavljenog stola jurišali dok se iz velike šerpenje na plavo bijele tufne širio miris domaće bele supe s kuhanim mesom kojeg smo jeli sa sosom od paradajza po babinom receptu. Tata bi iz dekinog fićoka povukao domaće rakije, a mi bismo gledali kako njegovi obrazi postaju rumeni. Mojem mlađem bratu Saši i meni spremala je omiljeno nasuvo, rezance s makom, ali ništa nije tako prijalo kao tople gomboce sa štaub šećerom i prezlama. Kad bismo i treći puta rekli da nam nije dosta podigla bi obrvu i znakovito rekla: „Idite na šor pa se sigrajte!” a mi bi pojurili bez da vratimo stolice uredno za stol. Ispratila bi nas mrmljajući kako previše šećera nije dobro za zube, a ni za njene živce. Do predvečer bi na rijeci Tamiš s Nešom, Tibijem i Dačom pecali žabe dok bi oko nas letjele tisuće mušica i leptira. Crvenokosa Marina, njena sestra Verica i Ljiljana kod bandere su skakale lastiš. Ponekad bi šuljajući se kvarili im igru i upecane male žabe kriomice pokušavali ubaciti u njihove majice i haljine na tregere. Naše je dvorište bilo puno cvijeća kojeg je baka sadila deki za grob pokraj velike lipe dok je u bašti grane vijao stari oraj. Puteljkom do kapije crvenile su se bulke i čočije. Izgrdila bi nas kad bi se zaigrali i loptom zgnječili one ispod kibic fenstera. Samo bi ruka izvirila držeći kuhinjsku krpu kojom bi mahala grozeći se nama bandoglavima na pokojnog deku, no do večere bi nam oprostila čekajući nas sa šalicom toplog mlijeka i bundaš kenjerom. Sve se promijenilo onog dana kada su kasno navečer lupajući na vrata stigla četvorica u uniformi po tatu. Mama bi nas opomenula da budemo tiho i zatvorila čvrsto vrata naše sobe, a mi bismo se kroz ključanicu gurali vidjeti što se događa. U malu kožnu putnu torbu baka bi ubacila staru limenu kutiju za koju smo Saša i ja uvijek zapitkivali što se unutra nalazi, a ona nam nikada nije htjela reći. S razgovora je tata dolazio uzrujan, iako je to skrivao od mame i svakog je puta ponavljao kako je sve u redu. Sve dok tatu nisu posjetili na poslu, odveli i vratili ga tek ujutro, punog modrica. Tada je baka iz male torbe premjestila limenu kutiju u veliku i rekla „da je vrijeme da se spašava živa glava”. Kroz stražnje staklo žutog fiće sa sjedišta sam gledao kako u daljini na obzoru nestaju obrisi puta. Krovovi kuća i prigušena svjetla tonula su u mrak jedno za drugim poput krijesnica. Naš je fića gutao ravnicu prolazeći uz polja koja nisam vidio, ali sam ih znao po vrućem blatu u kojem sam ostavio svoje korake. Tišinu je parao samo zvuk starog poljskog puta. Otpuhujući dim cigarete tata je zaboravio na pepeo koji mu je padao po ruci. Ispod predebele vunene kape za toplo vojvođansko ljeto slijevale su se suze, prekrivajući nekoliko starijih modrica na desnom obrazu lica. Mamina je gusta, kovrčava, crna kosa u snopovima prekrila naslon sjedišta dok je iza nje Saša mirno spavao. I ja sam poželio zaspati, ali sam se cijelo vrijeme nadao da će tata okrenuti auto, i vratiti nas kući. Fića nas je preko Bosne odveo kod tete Ivane u Slavoniju. Ovdje smo trebali ostati tek nekoliko dana dok tata ne dogovori za našu novu kuću u Virovitici, ali je rat kod tete Ivane već stigao. Onda je tata s ostalim hrvatskim braniteljima odlazio na prvu crtu, a mi smo sa susjedima dane provodili u stanu koji se nalazio u prizemlju velike zgrade uz rijeku Dunav. U hladnom stanu u dvije sobe stisnulo se nas devetero, a Saša i ja dijelili smo jogi s dundastim Željkom kojem su neke naše riječi bile toliko smiješne da je noćima pred spavanje cerekajući ponavljao vojvođansku riječ za zdjelu, „šerpenja”. Danju smo smišljali nogometne rezultate jer je Hajduk pobijedio Vojvodinu, a Slaven Bilić zakucao iz jedanaesterca pa bi Željko vježbao hvatajući probušenu loptu. Detonacije su nas rijetko plašile osim onog najtišeg sunčanog dana kada je granata doletjela iznenada. Gust oblak dima nadvio se preko zavjese koja se poput zastave vinula u nebo da bi u sekundi pala pokošena na slomljeno staklo. Na jogiju je Saša ležao kao da spava. Njegova je krecava kosa u maminom krilu bijela od prašine i crvena od krvi koja se slijevala s tjemena po licu. Klečao sam pored njega i pokušavao zalijepiti čičak traku na njegovim čizmama. Povukao sam ga za ruku ali bila je čudno nepomična dok sam mu ponavljao da mu se izula cipela... Na Sašinom sprovodu nije bio nitko osim grobara koji su deset mrtvih na brzinu zatrpali pod crnu zemlju u daskama od starog ormara. Nismo ga obukli u svečanu odjeću kako je baka spremila za deku, već u plavo sivom džemperu, štrikovu na vojvođanski, smeđim samtericama i zimskim bucama. Umjesto posljednje pjesme pjevali su fijuci metaka dok je škripa tenkovskih gusjenica odzvanjala umjesto crkvenog zvona. Do zadnjeg dana rata kod tete Ivane mama nije prestajala plakati, tupog pogleda tiho je ponavljala: „Prevelik mu je bio, štrikov.” Mene je znala iz čista mira dugo grliti iako sam znao da zapravo grli Sašu. I danas je plela dok sam prebacivao kanale. Duge plave i sive niti visjele su do poda, a ona ih je mehanički omatala oko ruke i kažiprsta. Njene tužne oči izgledale su kao dvije vrećice ispijenog čaja. Susjede s našeg kata, čiji su muževi isto na ratištu u Cerničkoj Šagovini gdje je i moj tata nisu se mogle načuditi što mama plete cijelu godinu. Popodne bi dolazile na kavu i u pepeljari gasile opuške Filtera 160 pa u detalje prepričavale što se dan prije dogodilo, a mama je samo kimala glavom kao da zna iako sam znao da ništa nije ni pratila. Svoje pletaće igle nije ispuštala ni u srpnju kada je vani toliko užeglo da nisi mogao disati. Sjedila bi u naslonjaču, bez da makne pogled s niti vune koje su od dugih rezanaca postajale čvorići. Tu i tamo znala je nešto promrmljati, a kada bi je pitao što je rekla tek je kratko odgovarala. Kada su i susjede saznale zbog čega mama nakon smjene u virovitičkom Twinu svakog dana plete nisu više pitale kako nije zapamtila zašto je Cruz vjerovao svima osim Eden. Za svaku Sašinu godišnjicu plela je novi štrikov. isti onakav u kakvom smo ga pokopali. Mislio sam noćas na tatu, kada su ga odvodili, tad mu je Saša poklonio najmanji avion igračku kojeg sam ikada vidio i rekao: „ako se izgubiš tata ti sjedi na avion i dođi kući.” Zato ga on i danas nosi u novčaniku. Možda će se sutra javiti s ratišta pa ćemo za vikend kao nekada u našem Banatu otići do rijeke i dugo pecati žabe. Saša bi to volio i ovdje, u Mikešlandu.