Točno u ponoć na tamnu putu
Denis i Anita Peričić, Varaždin
Then it's just you and me.
iz filma High Noon (Točno u podne) Freda Zinemanna
Lako je naći se – kako bi rekao Arsen – na zlu putu. U zla vremena još je lakše naći se na zlu putu, pa je tako njime pošao i Mate.
U jednom trenutku mlad si i nepromišljen, i štošta ti se može oprostiti, a u drugom si već u zrelim godinama i uviđaš da ti je život uništen. Čini ti se da se cijeli svemir urotio protiv tebe. Ništa novo pod suncem: pod šibenskim suncem osobito, pod hrvatskim suncem – u cjelini uzev – još i u većoj mjeri.
Počneš u školi, pa je ne završiš, ili je završiš jedva; već si tada osuđen na loše poslove, kojih se nećeš dugo držati, ako ih uopće i nađeš: u policijskoj si evidenciji od mladosti. Jer droga je lako dostupna.
„Jesam li sâm za to kriv?“
Mate nije o tome puno razmišljao: smatrao se krivim. Znao je da čini loše. Ali teško se izvući. Jako je teško izvući se.
A onda su tu i dugovi.
„Dugovi – jedini drugovi“, znao bi reći.
Susrećeš se samo s dilerima. I s kamatarima, jer oni ti daju novac za drogu. Pokušavaš posuditi od drugoga da vratiš prvomu, pa od trećega da vratiš drugomu, i tako unedogled. Sve što zaradiš, daješ njima: prvo konobarsku plaću, onda plaću kopača kanala, potom naknadu s burze, pa socijalnu pomoć, a na kraju ono što ukradeš, preprodaš, ili što ti dileri udijele kao raspačavaču.
***
Matin posljednji „kreditor“ bio je Šime zvani Šimija. Tako je i izgledao, kao orangutan.
Nije bio iz Šibenika; navodno, rijetko je i dolazio u Šibenik, samo kad bi trebao kazniti neplatišu. U Šibeniku – i ne samo ondje, nego navodno i po cijeloj obali – imao je mrežu svojih ljudi, koji bi jadnike upućivali gdje će se susresti s njim. Dolazio je navodno odnekud iz BiH, na motoru, a sastajao bi se s dužnicima duboko u šibenskom zaleđu.
Prvi put je dolazio s novcima, a drugi put, i svaki sljedeći put, po kamatu. Koja nije bila mala. I tako dok nisi isplatio sve, a to „sve“ bilo je – previše.
Nije ti ni padalo na pamet da ne osiguraš kamatu. Kako? To nije bio Šimin problem. Ali postajalo je sve veći Matin problem.
Nije ti ni padalo na pamet da zaribaš.
„Nemoj zaribat. Jer Šime Šimija će te naći“, govorili su njegovi ljudi: „Šime Šimija uvik će te naći.“
Mnogi su pobjegli u Irsku, ili drugamo, ali Mate nije. Ako je i bježao od života, nije bježao od strahota: duga ruka nepravde, znao je, ionako će ga dostići.
Da: činilo mu se kao da se cijeli svemir urotio protiv njega.
***
I onda je došla korona.
Svako zlo za neko dobro, pa je, ne zbog humanosti, nego zbog nemogućnosti putovanja i svih drugih okolnosti lockdowna, Šime Šimija privremeno obustavio „skupljanje perja“. Ali mjesečne kamate i dalje su se nakupljale.
Tijekom korone Mate nije mogao zaraditi ništa, ali uspio je nešto drugo: skinuo se s droge. Nije izlazio, nije se vukao ulicama, nije trebao „samo još jednu“: trebao ih je, zapravo, puno, više nego ikad prije, ali tad se barem nakratko zaustavio kotač svijeta, ta vražja vrteška, i barem je nakratko mogao zastati na zlu putu, udahnuti malo zraka i baciti pogled preko oboda začaranoga kruga. Mogao je razmisliti, sabrati se i odlučiti.
A potom je došlo i do prvih ublažavanja mjera, te je došlo vrijeme i za naplatu.
Šime Šimija poslao je poruku:
„Pet minuta do ponoći da si na starom mjestu.“
No Mate je imao vremena razmisliti, sabrati se i odlučiti. Ne može više biti papak, mora postati muškarac.
Kako kažu u vesternima: „A man’s gotta do what a man’s gotta do – muškarac mora učiniti ono što muškarac mora učiniti.“
Nije htio postupiti kao onaj mladi Splićanin koji je izrešetao trojicu. Ali kad Šime Šimija nasrne na njega nakon što shvati da nije donio novac, Mate će postupiti u samoobrani.
Pa ako ga ikad i pronađu, vjerovao je da će biti oslobođen. Možda i neće, jer će ga pitati nije li to što je na sastanak nosio pištolj predmnijevalo neku prethodnu svjesnu namjeru; ali ako ga i osude na nekoliko godina, tko zna: možda će i u tom zlu, u tom osobnom i istinskom lockdownu, biti nečega dobrog.
Možda će posve izaći iz začaranoga kruga, maknuti se sa zla puta.
Mate je ispružio pištolj prema svom odrazu u ogledalu i tiho rekao:
„You talking to me? Ti to meni govoriš, a?“
***
U noći s 22. na 23. veljače, deset minuta prije ponoći, Mate je već čekao na tamnu putu iznad litice, na starome mjestu, jer nitko si nije smio dozvoliti da ga Šime Šimija čeka ni sekunde.
Pet minuta prije ponoći stigao je i Šime Šimija.
Iako je bilo posve mračno, djelovao je još jači nego prije nekoliko mjeseci. Kao da je sve to vrijeme proveo samo vježbajući, bildajući mišiće. Sad je bio sličniji gorili nego orangutanu.
„King Kong, šimija nad šimijama“, pomisli Mate.
Bez pozdrava, govoreći kao i uvijek malo ili nimalo, Šime je prišao Mati i rekao mu:
„Daj pare.“
Mate je izvadio pištolj, uperio ga u Šimu i rekao:
„Ti to meni govoriš, a?“
Ruka mu je drhtala.
Šime je mirno stajao trenutak-dva, a potom je eksplodirao. Jednim udarcem izbio mu je pištolj iz ruke.
U idućoj sekundi Mate je ležao na tlu, na rubu litice, a Šime ga je davio.
Dok ga je Šime čvrsto stiskao za grkljan, Mate je pomislio samo jedno:
„Koja sam ja šimija… Ja sam šimija, a ne on.“
***
Šime je popustio stisak kako bi podigao desnicu i zadao Mati udarac koji će mu smrskati lice. A onda se rasprsnula Šimina, a ne Matina glava.
Tik prije toga, točno u 0 sati, 0 minuta i 23 sekunde novog dana, Mate je vidio nešto na noćnome nebu; pomislio je da je to halucinacija kakve ljudi, zbog nedostatka kisika u mozgu ili čega već, doživljavaju u posljednjim trenucima. Možda i nije vidio ništa, ali bio je siguran da je nešto zašištalo.
Šimina glava doslovce je nestala.
Kako je Mate naknadno uspio shvatiti, bio je to meteorit u takozvanu „tamnu letu“. Velik otprilike kao teniska loptica, pogodio je Šimu ravno u potiljak.
***
Mate se izvukao ispod Šimina tijela.
Kako se ispuzao, Šimino tijelo prevrnulo se i palo u provaliju.
Mati se učinilo da se cijeli svemir ipak nije urotio protiv njega.