Vjetar
Sanjin Ćiković, Viškovo
Vjetar se vezat ne može...
Mario je pjevušio, dok se vozio kroz centar grada, pjesmu koju su pustili sa radio postaje. Pomislio je kako je to bila pjesma njegova života.
Nekad.
Davno prije...
Imao je osjećaj kao da je to bilo u nekom prošlom životu. Kao da je odonda proteklo mnoštvo godina, a zapravo prošlo ih je samo nekoliko. Bio je poput vjetra neuhvatljiv. Sa svojim motorom i crnom kožnom jaknom jurio bi gradom dok su ga oči djevojaka gledale čeznutljivo, za razliku od muškaraca čiji su pogledi bili prožeti ljubomorom i zavišću. Bila su to vremena kojima se, što su postojala udaljenija od njega, on sve češće vraćao.
A sada?
Sada je usred gradske gužve, nervozno pogledava na sat znajući kako ga nakon napornog posla čeka mnoštvo obiteljskih obaveza i kako će večer dočekati umoran i jedva čekati da legne. A jutro novoga dana neće donijeti ništa novo. Zapravo bit će to copy/paste prethodnoga dana. Osjećao sa kao zamorac njegove Lele koji se vrti na onoj svojoj igrački krugu i nikamo ne stiže.
Vjetar se vezat ne može, ni kada mora presuše...
Dopirao je iz zvučnika promukli glas Žere, a Mario je pomislio kako sada te riječi zvuče smiješno. Čak mu se na tren učinilo i podrugljivo, jer on je sada vezan da ne može biti vezaniji. Tko zna što bi bilo da Nataša one ljetne noći nije zasjela na njegov motocikl i čvrsto se za njega uhvatila rukama, dok je ispod njih brujalo tisuću konjskih snaga?
Možda bi sve bilo drugačije? Možda sada ne bi bio vezan sa troje djece i dva kredita? Možda...
Ali sada je tu gdje je i osjeća kao da je vezan sidrom onih velikih tankera i ne može ni malo da se pomakne. Nema tog vjetra koji bi ga mogao otpuhati. Nema šanse. Ma ni teoretske.
Sve je prije samo par godina bilo drugačije. Mario se vratio sa svog prvog vijađa. Kako će se kasnije ispostaviti i posljednjeg. Čim mu je noga dotakla kopno ispunio je svoju davnu želju i kupio Yamahu. Kad ga je upalio i čuo njegov moćni zvuk brzo su u zaborav pali svi oni teški dani na brodu. Znao je da se isplatilo svaki put kada mu se želudac izokrenuo zbog velikih valova ili kad bi izmoren, pospan i prljav odrađivao svoju smjenu u strojarnici.
Jurio bi sa svojom Yamahom sa jednog kraja grada na drugi. Sa dečkima bi ispijao piva i pričao im o noćnim barovima Caracasa, jeftinoj travi u Bogoti, zanosnim Brazilkama ili pak javnim kućama u Mumbaiju. Svi su ga slušali, divili mu se i željeli biti u njegovoj blizini. Djevojke su se otimale za tren njegove pažnje, ali malo koja je sjedila na Yamahi više od dve, tri večeri. Bio je poput vjetra neuhvatljiv...
A onda je ugledao Natašu.
Nije bila impresionirana njegovom pojavom ni njegovom moćnom jurilicom. Pogledavao ju je. Nabacivao se. Smiješio.
Uzalud...
Već je mislio odustati, a onda ipak jedne vrele noći nakon rock koncerta i popijenih nekoliko vodki Nataša je pokleknula i sjela na njegov motor. Mario je stisnuo gas i kada je vjetar razbarušio njenu kosu, a ona zavriskala od uzbuđenja i navale adrenalina znao je kako je osvojena i kako će postati još jedna recka njegovih dostignuća.
Bio je u krivu. Još i kako!
On je postao njezin trofejni ulov. Nije prošlo dugo a Nataša je obznanila kako je trudna. Nosila je Lelu. Mario se nije ni snašao u novoj ulozi, a Leli su već društvo pravile dvije sestre blizanke. Mariu je stao svijet. Zapravo nije stao samo se okrenuo naglavačke, a onda polako počeo urušavati.
Izlasci sa dečkima pretvorili su se u daleki aorist. Za djevojke koje su ga prije gutale pogledom postao je zanimljiv kao odjeća od preklani. Crna kožna jakna, zbog pivskog trbuha, više mu nije onako savršeno pristajala. Motor je, usprkos inzistiranju Nataše, ipak izbjegao prodaju i ostao u kutu garaže prekriven ceradom. Za vožnju ili nije bilo vremena ili je Nataša to spriječila svojim prigovaranjima.
Pokušao se ukrcati na brod i udaljiti od svoje dosadne i monotone svakodnevnice. Nataša je i to bojkotirala obrazloženjima kako ne misli odgajati sama djecu i ne vidjeti ga od Božića do Uskrsa.
Zaposlio se kao agent osiguranja. Kako bi dobio plaću i ostvario bonus morao je što više ljudi nagovoriti da preko njegove osiguravajuće kuće osiguraju svoje aute, domove, svoje živote. Kada je trebalo doći do isplate na nagovor šefova pozivao se na sitna slova na dnu ugovora tržeći pravne zapreke za isplatu. Nakon toga mrzio je sam sebe. Mrzio je svoj posao. Mrzio je svoje šefove. Ali nije moga ništa jer su mu dva kredita stajali iznad glave poput sječiva giljotine. Mogao je samo šutjeti i trpjeti.
Djeca su postajala sve zahtjevnija, razmaženija i nervoznija. I Nataša je poprimila sve te osobine. Ljubavni život postao mu je pustinja. Kada bi se i dogodio kakav intimni čin bilo je to brzo i bezvoljno. Nakon toga osjećao bi se prazno.
Pomislio je kako je zaljubljenost u početku njihove veze bila vidljiva u pokretu, riječima, ophođenju. Izbijala je iz svake njihove pore. Seksualnu želju utažili bi na kuhinjskim elementima, u hodniku, pod tušem. Nisu birali mjesto ni vrijeme. A onda se ta njihova fizička privlačnost poput ledenjaka, počela polako, ali sigurno topiti. Došlo je do promijene njihova odnosa. Neprimjetno. Kao izmjena plime i oseke. Znaš da se promjena dogodila, ali ne znaš točno kada.
Zaljubljenost koja ih je ispunjavala počela je blijedjeti kao plakati na srpanjskom suncu. Počela je mijenjati oblike pretvarajući se u nešto Mariu nepoznato i strano. Sa bolnom spoznajom shvatio je kako ta zaljubljenost nikada nije ni imala pravu šansu pretvoriti se u ljubav.
Mariov život izgubio je boje. Sve mu je postalo jednolično i dosadno. Dani kao da su se poredali u nekakav špalir i natjecali koji će biti što sličniji prethodnome. On se u tom sivilu ćutio kao da je mrtav. Jedino kada bi se osjećao živim bilo je kada bi kriomice iza kuće popušio joint ili kad bi pak zajahao svoju Yamahu i sjekao zavoje na pustoj cesti izvan grada.
Upalilo se zeleno svjetlo na semaforu, ali kolona vozila ispred njega nije se pomakla. Sa njegove lijeve strane nalazio se autobusni kolodvor. Putnici su odlazili ukrcavajući svoju prtljagu u utrobu autobusa. Pomislio je kako bi bilo dobro kada bi on mogao negdje otići. Sa sobom ne bi uzimao nikakvu prtljagu. Uzeo bi samo crnu kožnu jaknu. Zaklopio je oči i vidio sebe kako stoji pred šalterom putne poslovnice.
-Izvolite. Do kuda trebate kartu? - glas službenice.
-Za negdje daleko...daleko...za kraj svijeta – čuo je svoj glas.
Nakratko je otvorio oči vrativši se u svoju stvarnost. Kolona se pomicala puževim korakom. Spustio je prozor na vozilu. Vjetar mu je razbarušio kosu i ispunio prostor automobila. Ponovo je zatvorio oči čvrsto stisnuvši kapke. Osjećao je kako vjetar prodire kroz njega. Kako mu tijelo razdvaja na atome i molekule i raznosi poput praha.
Daleko... Daleko...
I još dalje...
U beskraj...