Zvukovi straha
LUNA TATJANA VAL, ZAGREB
Šuljam se na prstima do kuhinje. Nastojim biti što tiša dok otvaram ormarić koji škripi. Jutrima si obećavam da ću ga podmazati i onda me preuzme zaborav.
Dohvaćam šalice, pazim da ne kucnu jedna o drugu. Preuzela bi me sjećanja na žamor, zdravicu, obećanja i na ono prokleto "da".
Žličice su problem, imaju naviku zveckati dok miješam kavu, a to bi moglo izazvati potres.
Probijam se kroz tišinu prema sobi, ubijam sve zvukove usput. Suočavaju se s nijemom smrću. Žao mi ih je. Ne zaslužuju ni takav život, ni takvu smrt.
"Tako to mora biti", još uvijek čujem majčine riječi. "Šuti i trpi, nisi ni prva, bogami, ni zadnja."
Zagušljivo je, otvorila bih prozor. Ali rolete škripe, kvaka je nepodmazana, a ja ne znam koji zvuk će danas izazvati eksploziju.
Možda listanje knjige? Moje disanje? Mačka?
Pijem kavu i razmišljam nisu li i moje misli preglasne? Što ako probude zvijer?
Uskoro čujem zvukove na koje ja nemam pravo. Ustaju i rastežu se cijelom kućom. Izazivaju, zadirkuju, žive. Pravim se kao da ih nema jer nisu moji, odustajem od njih. Od mene su i tako već poodavno odustali. Svi.
Uragan se približava. Huči, ruši i miriše na Allure Homme Sport. Zrak se još više zgusnuo, stisnuo, uvukao u sebe.
„Što tu samo sjediš? Zar nisi u stanju ni prozor otvoriti kad si se već prva ustala?“ s ljubavlju mi želi dobro jutro.
Skačem s kauča, no on me zaustavlja: "Sve moram sam!"
Roleta škripi, kvaka cvili, negdje unutra plačem, dobro je, ne čuje se.
Spuštam se nazad na kauč, pažljivo, da ne zaškripi. Gutam kavu, nadam se, nečujno.
Sjeda kraj mene i hvata se svoje koja ga već čeka, ohlađena na pravu temperaturu. Umijeće tempiranja naučiš kad moraš, ne kad hoćeš.
Ustajem, ipak, da zalijem cvijeće. Jučer, dok je bio u teretani, na sav glas sam nalila vodu u kanticu za zalijevanje cvijeća. Dok se protestno prisjećam žubora vode, u glavi mi se stapaju slike Plitvičkih jezera, daleke Niagare i Orinoca. Sail away, sail away, sail away, unutarnja buntovnica vrišti stihove. Izvanjska kukavica nečujno škropi gusto razrasle, žute cvjetove. Miris im ne pravi buku, samo postoje i nijemo rastu svoju ljepotu; reklo bi se da lijepo surađuju. Ozračje našeg stana očito godi svim vrstama narcisa.
Čujem kako odlaže praznu šalicu na tanjurić. Na potiljku osjećam trnce i žarenje. Za rođendan sam si htjela baš na to mjesto istetovirati metu. Skenira me. Zažmirim i očekujem udar.
"Misliš li se ti danas nekamo pomaknuti? Što si se tu ukopala?" meta je pogođena. Precizno, kirurški.
"Sad ću, čemu žurba?" šapćem.
"Bolesno si spora, ručak se neće skuhati sam."
Otvaram usta da nešto kažem, ali čemu? Pokušavam se samo sjetiti u kojem je trenutku naš život postao farsa, a ja nevrijedna. Ili kako bi danas rekli – "drugotna".
„I nemoj misliti da ne čujem kako uzdišeš!“
Zadržavam dah, ustajem, oblačim tenisice, jaknu, otvaram vrata, izlazim. Zovem lift. Pluća će mi se raspuknuti. Mogu još malo, još samo malo, površina se nazire.
Izlazim iz zgrade i oslanjam se o zid.
Konačno duboko udahnem nekoliko puta.
Izronila sam na nekom drugom planetu. Automobili trube, neka djeca vrište iz parkića, čuje se smijeh. Iz obližnjeg kafića trešti muzika. Svira, baš prigodno, Sounds of silence.
Dišem težak zrak centra grada kao arktičku svježinu. Zvuk semafora me napada kao da broji trenutke moje slobode.
Udišem sve ono na što inače nemam pravo.
Dolazim do dućana. Prije nego uđem provjeravam imam li kartice. Pipam po džepovima. Tu su. Hladna plastika okida mi je sjećanje na vlastitu glupost jače nego Prousta madeleine kolačić.
"Evo ti kartice. Zarađujem i više nego dovoljno za nas dvoje", uvjerava. "Želim da nam stvoriš topli dom jer to mi je najvažnije u životu", ponavlja kao pokvarena ploča. "Ne želim da se živčana vraćaš iz škole i po cijele dane ispravljaš zadaće", nagovara.
Slušala sam i povjerovala dok je negdje u meni mrmorio glas pokojne majke: "Krpež i trpež, kuću drže."
Pristala sam. Sad lijepo plaćam danak "slušaj muža" odgoju. Na rate.
Vraćam kartice u džep i podižem pogled. Osjećam da me netko gleda i vidim ispred sebe još neku ženu kako kopa po džepovima. Nepočešljana, unezvijerena, poznata.
Čini li mi se to ili i u njezinom pogledu nazirem osudu? Da pozdravim ili da samo prođem i pravim se da je nisam vidjela? Ionako se ne mogu sjetiti odakle se znamo.
To su uvijek tako glupe situacije. I onda se sjetim.
Ovi iz dućana ne bi trebali tako dobro prati te izloge.