Pušač
SNJEŽANA BABIĆ VIŠNJIĆ, ZAGREB
Kad su vrata redakcije tužno zacvilila za mnom, uzdahnuo sam. Sjeo sam na prenizak stolac jer je mehanizam za podizanje davno otkazao poslušnost. Ne samo na stolcu. Dugo me već ništa nije podiglo. Zapravo, jedino mi je dizanje bilo jutarnje uspravljanje iz kreveta da bih zakoračio prema novom danu. Ali nekako sam slutio da bi mi i tužno cviljenje uredskih vrata uskoro moglo nedostajati, i utješno zaglavljen stolac na najnižoj radnoj razini, a o bijedi od plaće da ne govorim. Bolje bijeda, u ruci, nego… Ne! To ne valja, a baš bi mi sjela neka utješna narodna, ali ni to mi se nije složilo, ko ni stihovi u drugom osnovne. A, jbg, fakat sam teško zaboravljao poraze! Možda je već tada nešto pošlo ukrivo. Uf, sad bih mi pasala cigareta! Ali obećao sam ženi, i izdržao već dva mjeseca. Možda je u ladici ostala koja, samo da je držim … Ladica mi se iskesi u lice, prazna kao i moja glava, ko i presahlo vrelo moje motivacije. Trebao bih hitno napisati komentar na proračun koji je netom izglasan u Saboru.
”Socijala opet izvisila…” Ne. ”Socijala opet gubitnik…” Šit! Kako to još reći… ”Socijala opet jeca…” A baš sam mogao biti pjesnik! Po cijeli bih dan smišljao kako da prevedem stvarnost u nešto ljepše pakiranje, samo da su onda u drugom osnovne odabrali moju pjesmicu. Imali su samo dvije u užem izboru koji je raspisala mjesna zajednica da djeca razvijaju ljubav prema zavičaju. To bi mi dalo vjetar u leđa i sve bi možda krenulo u drugom smjeru. Nevjerojatno kako te sitnice, poput dva loša stiha, zaribaju. E, da sam barem dao štreberici Ivi da mi sve sama napiše. Ta je bila maher za sve, pa i za pjesmice. Da se ubiješ, kad vidiš kako neki lako rješavaju stvari. Ispljucnula mi je cijele dvije strofe dok sam rekao ”daj” i rekla:
To ti je dosta!
Uz moja jadna dva stiha, te bi njezine dvije strofe bile dosta da druga pjesmica u najužem izboru nije cijela bila njezina i umjesto da stoički odšuti o svom udjelu u mojem remek-djelu i pusti da klatno sudbine odradi svoje, propjevala je. Doslovno. Kako je, naravno, išla i u glazbenu te je briljirala i u sviranju, uglazbila je svoju pjesmicu i ispjevala nam je svima - uz flautu. Doduše, išlo je to naizmjence, malo pjevanja malo sviranja, jer čak ni ona nije mogla istodobno pjevati i puhati u flautu. A trebalo je osim poraza progutati još nešto, to da je Iva osvojila i ”primamljivu nagradu” mjesnog odbora. Eh, kad je Iva uzela u svoje ruke veliku kutiju s nagradom, tako glasan uzdah poraženih ne pamte ni najstariji. Poslije se pokazalo da je unutra bila kapitalna monografija našeg kraja, pa je mnogima laknulo što nisu pobijedili i to morali tegliti doma. No mene je i to mučilo: da sam ipak dobio monografiju, možda bih naučio sve o našem kraju i - mogao sam postati profesor! Zarađivao bih na pisanju udžbenika! Bogovski posao, ne moraš čekati da te muza posjeti: kompiliraš od dijelova tuđih uradaka, copy - paste, a potpišeš se na to, a honorarček sjeda! Sretan ti, sretan izdavač koji od udžbenika živi bogovski. Znam dobro, pisao sam ja o njima.
Kad malo razmislim, mogao sam biti i izdavač pa da drugi pišu za mene. Svašta sam mogao biti, ali sad sam bio bijednik koji je morao predati tekst za pola sata, a imao je napisane tri riječi: ”Socijala opet jeca…”
Trebalo mi je zraka. Izašao sam i spazio Glavnog i dva mu zamjenika kako otpuhujući guste dimne signale rade krugove oko zgrade. Otkako se pronio glas, kao i uvijek uoči sezone godišnjih, da će slijediti val ”smanjivanja mase plaća” i ”puštanja određenih suradnika da napreduju drugdje jer takva je situacija”, za njima su bacali samo smrknute poglede. Pušači su bili u prednosti, jer su im se mogli pridružiti u tom kruženju. Dok sam i ja uživao u tom poroku, hodao sam s njima i sudjelovao u pokretanju mnogih projekata pa i doživio usputna tapšanja po leđima, gotovo da sam na trenutak pomislio da smo ja i oni mi, ali otkad ne pušim, više nisam dostojan ni pogleda. A mogao sam biti urednik… Teškim naporom odlijepio sam se od tog sumornog prizora i zamijenio ga prilično izlizanim šankom s duplom kavom. Čekajući da mi frustrirani mladi konobar, kojem je tko zna tko zaribao dan, skuha kavu, posegnem za cjenikom, ne zato što me zanimalo što na njemu piše, nego da odlijepim oči od kolega koji bi se mogli zakvačiti za moj pogled i prići mi da si olakšaju frustraciju. Jer ako smo nečega bili puni, to su bile naslage i naslage ljudske čađe.
Zabljesne me nešto što se pomolilo ispod cjenika. Posegnem i osjetim pod prstima ugodno glatku plohu - upaljač. O sudbino, sviraš mi na tankim živcima! Vrtio sam privlačan predmet među prstima opravdavajući se da to činim kako bih detektirao tko ga je mogao ostaviti. Metalan i sjajan, nije bio od vrste koju kupiš u Lidlu za par kuna, eventualno u Sparu za par desetaka kuna, a možda čak i u Milleru za stotinjak. Nitko od pješadije iz redakcije ne bi toliko potrošio za kresivo, većina je derala promolajtere koje su usput ugrabili na presicama, najčešće uoči izbora. Napunili bi tada džepove pa bi trajalo rijetko obilje vatre neko vrijeme, dok ti plastičnjaci HDZ-a ili SDP-a ne bi iznevjerili u kritičnom trenutku i ostavili te s praznim ekranom i cigaretom i suhim vrelom inspiracije koju nema što potpaliti. Sviđao mi se neočekivani nalaz, spustih ga brzo u džep, prije nego što ga netko dođe potražiti. Već dugo, dugo nisam ništa našao.
A tu si!
Teška mi se ruka spusti na rame i instantno osjetim krivnju, a upaljač mi oteža u džepu.
Glavni te traži! – kolega je već stavljao cigaretu u usta i pretresao se u potrazi za upaljačem.
Kimnem.
Njegov ured? – pitam.
Odsutno mi odmahne i pokaže prema susjednom kafiću – neslužbenoj šefovskoj bazi.
Eh, neću čak ni dobiti otkaz u uredu ko čovjek, nego će me ko pijanca istjerat iz birtije, i to prije fajrunta. Koraci su mi bili spori: što se više vučem, dulje ću biti zaposlen. Odbrojio sam tristo dvadeset koraka od kafića u koji sam ja uobičajeno navraćao na kavu do onog u kojem me čekao. Tristo dvadeset sekundi. E, kad bi postojao maraton za najsporijeg, imao bih šansi u nečemu pobijediti.
Dovukao sam se bez imalo volje za borbu. Dapače, padne mi na pamet, ako mi se kojim slučajem ”zahvale na suradnji” - samo sam čekao koji će eufemizam ovaj put potegnuti iz rukava jer im je to baš išlo - ne moram pisati o proračunu i tome kako je socijala opet popušila… To znači da bih mogao za cirka oko pola sata ići kući pjevajući… Dobro, ne baš pjevajući… ali, polako mi se vraćao život u udove i neka davno zapretena radost prokolala mi žilama: ako mi se zahvale ne moram se brinuti ni kako preživjeti sljedeći radni vikend kad su izbori, što bi značilo teren- redakcija – teren - redakcija od 0 do 24. A onda mogu i iznenaditi ženu za rođendan sljedeći tjedan jer sigurno neću zaglaviti na poslu…, a mogu napokon i otići na servis s autom u kojem nešto lupeta već par mjeseci, a možda i popraviti zub na koji već oko godine dana izbjegavam zagrizati… odjednom kao da mi se razišla debela naoblaka nad glavom i osjetim zraku sunca koja se probila. Odlučno nabijem ruke u džep, kao kad revolveraš potapša koltove prije dvoboja. Osjetim upaljač i zavrtim ga među prstima; osvrnem se da vidim gdje je koš da se riješim i toga kad već odbacujem stari balast, ali baš u taj tren uhvatim ozbiljan urednički pogled i vidim ruku koja se podigla i maše mi da mu se pridružim. Bio je sam. Izvadim ruke iz džepova i spustim se na tvrdi kafićki stolac nasuprot šefu. Petljao je nešto, vrtio kutiju cigareta, nešto nervozno tražio po džepovima. Osvrne se, ali onda sretne moj pogled i prestane se vrpoljiti. Smiri ruke pred sobom i zagleda se u njih, pa u mene. Uzdahne. On, ne ja. Valjda bih ga trebao sada potapšati, ohrabriti ga da mi da otkaz, jer što ćeš tako je to, mora se… ali spustio sam pogled i primijetio zgaženu muhu. I nešto me u tom prizoru razljuti, pa prkosno pogledam šefa i odlučim ja staviti točku na kraju, ali bio je brži:
Čuj, ti znaš kakva je situacija.
”Joj, ne, spika sa situacijom!”
Moramo smanjiti troškove i masu plaća.
”Pa smanji sebi i kompićima plaćurine, više ćeš uštedjeti nego na nas deset.”
Moramo neke pustiti da nastave na drugom mjestu...
”Au, ovaj će na meni ispucati sve svoje eufemizme!”
Nemamo izbora… znaš, ti si uvijek bio naš…- sad je ubacio cigaretu u usta i počeo nervozno izvrtati džepove. Odjednom mi sjevne. Posegnem u džep i kresnem mu pod nosom ono za čim je žudio. Pogledao me zapanjeno, brzo upalio cigaretu i duboko uvukao dim kao spasonosni udah. Ponudio mi je cigaretu i – ja prihvatim, zapalim je i otpuhnem dim nebu pod oblake. Nije pasala koliko sam si mislio da hoće.
Sretnem sumnjičav urednikov pogled:
Nisi ti prestao pušiti?
Samo odmahnem glavom. Gledao me još trenutak dva kao da nešto premišlja:
Znaš, sad kad nešto mislim, mogli bi mi tebe još iskoristiti! Pokrećemo novi…
E, tu sam prestao slušati jer sam duboko udahnuo dim i prepustio se trenutku prosvjetljenja: mogao sam biti bilo što, ali morao sam priznati sebi jednu stvar: - Ja sam rođeni pušač!