Pas između njih

TANJA RADOVIĆ, ZAGREB/KARLOVAC

Zapazila sam ga u parkiću koji se pruža ispred moje zgrade. Na petom sam katu pa imam pogled na širi prostor koji obuhvaća zgrade sa svih strana parka. Drveće i grmlje djelomično zaklanjaju pogled, no nemoguće ga je ne vidjeti. Zlatni retriver, vrlo lijep pas, još mlad čini mi se. Kad god pogledam kroz prozor, on je vani. Ne vidim da ga netko čuva, samo kasno navečer primjećujem da ga više nema. No ujutro, eto ga opet. Uglavnom nervozno šeće od prvog do drugog ulaza zgrade koja je s moje lijeve strane. Kad mu dojadi, sjedne na klupu i napeto prati tko ulazi i izlazi iz tih haustora. Ne razumijem što se s njime događa i počinjem ga pratiti. Cijeli dugi dan imam pred sobom i, ako ne izađem van, izgubim pojam o vremenu. Rano pada mrak, a pas je i dalje vani, bez obzira što su već svi šetači pasa prošli parkom i ušli u svoje zgrade. Prohladna je jesen i ne čini mi se da je vani da bude na svježem zraku. Postaje mi magnetičan i ne mogu prestati pratiti, iz dana u dan, što se s njime zbiva.

Preko vikenda, navečer, kad me shrva izvjesnost da moj prijašnji život prolazi bez mene, prepuštam se praznini. To me toliko preuzme da prestanem gledati psa. Kad dođe ponedjeljak ujutro, budim se po navici i tražim rukom budilicu, ali nije uz krevet. Nedostaje mi moj bivši kvart i stari stan, ovaj mali zatvara me u nešto čemu još nisam pronašla svrhu. Ustajem oko podneva, i postajem svjesna da sam ispustila iz vida psa. Pogledam kroz prozor i vidim ga opet na istom mjestu. Opažam na njemu razlike - iz dana u dan sve je mirniji, umorniji, žalosniji. Ne shvaćam zašto nitko ne dolazi po njega, a opet, čini se da je sit i uredan.

Tih ostavljenih jesenskih jutara njegova mi je usamljenost nepodnošljiva. Siđem u park, donosim mu hranu. Zovem ga umiljatim gestama, prilazi mi oklijevajući. Neće hranu, ali daje mi da ga pomazim kako bi izrazio zahvalnost. Pokušavam ga navesti da krene za mnom prema mom ulazu i zaista krene, no kad priđemo vratima, on shvati što želim, odvaja se od mene i krene na drugu stranu, pred ulaz pokrajnje zgrade. Ne znam što ima tamo tako privlačno. Na trenutak sam, kad je krenuo za mnom, pomislila da bismo nas dvoje mogli biti dobar par ali, kao i obično, fikcionaliziram stvarnost.

Jedno jutro ustanem vrlo rano i pogledam kroz prozor. Maglovito je i vlažno, jedan od onih sivih dana kada se lišće lijepi za potplate i hladnoća zavlači u rukave. Psa još nema. Pretražujem pogledom sve zakutke parka. Odjednom, otvara se haustor pokrajnje zgrade i pas kao metak izlijeće van. Neka je žena otvorila vrata i pustila ga, ostavila zdjelicu s hranom pred ulaznim vratima i odmah se povukla nazad. Pas se zalijeće pod drvo i obavlja nuždu. Potom brzo trči nazad pred ulaz, ali vrata su se već zatvorila. On pogne glavu i rep, strovali se i ostane pred ulazom prostrt kao probušena vreća pijeska.

Kad prolazim parkom, sad smo već znanci, pozdravlja me mahanjem repa, prilazi i gura glavu u noge. Razgovaramo nas dvoje jezikom dodira koji razumiju svi sisavci, ali ne mogu od njega saznati zašto je izbačen iz kuće. Kasnije ga promatram s prozora. Sjedi i gleda, ali naprosto nema volje za druženjem s drugim psima koji dolaze sa svojim vlasnicima. Drugi psi su u odnosu na njega tako sigurni u sebe i on ih ne zanima, sklapaju prijateljstva sa sebi ravnima. Čak i dvorišne mačke, koje od drugih pasa bježe, prema njemu su ravnodušne. Kradu mu besramno hranu iz zdjelice koja ga čeka pred ulazom. Znaju da iza njega ne stoji čovjek.

Pitam ženu koja čisti stubište u našem ulazu i u susjednim zgradama, je li primijetila napuštenog zlatnog retrivera u parku.

- Nije vam on napušten. Njegovi se gazde razveli. Sad žive ulaz do ulaza.

Jedne večeri izađem u grad i u povratku zastajem u parku. Vidim psa kako čeka pred susjednim haustorom iste zgrade odakle je ujutro izašao. Uznemiren je i u stanju pripravnosti. Pričekam neko vrijeme zaklonjena drvetom. Izlazi muškarac i pušta psa unutra. Još časak ostaje na vratima i ogledava se prije nego što uđe u haustor. Srce mi se uzlupa, nisam sigurna u ono što vidim. Vraćam se uznemirena u svoj brlog.

Drugo jutro rano iskočim iz kreveta, brzo se obučem i siđem u park. Gledam ulaz iz zaklona sve dok muškarac ne otvori vrata i pas izjuri van. Muškarac se kratko osvrne oko sebe i odmah povlači unutra. Gotovo posve je ćelav i više nije vitak, no bez obzira na sve, još je to uvijek isti muškarac.

Pratim s prozora kad odlazi od kuće i jedno jutro odlučim proći parkom u isto vrijeme. Mimoiđemo se. Pogledam ga, ali njegov me usputni pogled jedva okrzne. Vratim se u stan i ne prestajem drhtati. Premotavam sjećanja, ali teško ih je otkopati iz gorčine.

Naredni dani puni su nekog naopakog smisla. Ono što me izjeda, postaje predmetom mojih iščekivanja. Pratim ljude u parku čekajući da tuda prođe muškarac, kao i pas koji čini to isto. Njegovo čekanje groznica je mojih čekanja. Na rubu sam da se javim muškarcu, zamolim ga da mi pokloni psa... Skupljam hrabrost, ali to me obori i neko vrijeme prikuje za kuću. Kad se iznova vratim u park, shvatim da sam, kao i uvijek, u vlasti fikcije. Muškarac je mračan i ljutit, tjera psa na drugi ulaz, a ja nemam snage primiti pseći udarac.

Jedno jutro, nakon što je žena pustila psa van, siđem i bacim mu pseću igračku, veliku kost. On veselo poskoči i donese mi je. Vidi se da je mlad i zaigran i da to mora zatomljivati. Zaigram se i ja. Zabavljamo se neko vrijeme, ali onda izađe žena koja ga pušta van.

- Nemojte više ništa davati mom psu!

- Oprostite, mislila sam…

- Gledajte svoja posla! Goldi, dolazi ovamo!

Pas trenutačno ispušta igračku, podvije rep i prilazi ženi. Kraj nje stoji dijete. Ona stavi psu povodac i svi zajedno nestanu u zgradi. Gledam kao ukopana. Ostavljam kost na klupi, neka mu se nađe u njegovim samotnim trenucima.

Zbrajam godine koje su prošle. Dijete bi moglo imati oko devet, deset godina. Pretpostavljam da se začelo u vrijeme kada je muškarac odjednom samo nestao iz mog života i ukinuo broj mobitela. Je li ono bilo uzrok ili posljedica, nikada neću saznati.

Sljedećih dana ponavlja se isti scenarij. Žena ujutro, muškarac navečer, pa onda muškarac ujutro, žena navečer, a po danu patnja. Silazim u park, pazim da nitko ne uoči moju opsesiju psom. Dođem do njega, utučenog i smrznutog na klupi. Najradije bih mu povikala - prestani čekati ljubav, odlazi!, ali to mi se čini licemjernim. To što pripadam vrsti homo sapiensa ne daje mi za pravo da mu dijelim lekcije i ponižavam ga, zbog istih razloga koje sebi opravdavam. Sada kada znam, i on zna da ja znam, gledamo se kao ratni drugovi. Neki ljudi oko nas vode bitke, a mi samo pokušavamo ostati na životu. Pogladim ga po toj njegovoj prepametnoj glavi, ali ne smijem se predugo zadržavati. Mogu me vidjeti s prozora, trebala bih biti opreznija. Gleda me mekim očima koje sve razumiju.

- Ne možeš biti moj, mladiću… - šapnem mu na uho. Kradem još pokoji dodir prije nego odem. Dlaka mu je vlažna, blago drhti dok moja ruka klizi po njegovim leđima, ali ne okreće glavu prema meni. Pokušavam se odijeliti od boli razumskim objašnjenjima; ustajem i odlazim.

Nemoguće je ljubavlju tražiti ljubav, potrebno je još nešto, što zadire u sferu boli. Razmišljam o toj činjenici koju ne mogu promijeniti. Mladić koji me posjećivao prije deset godina, imao je nepotkupljivu narav svog psa. Primao je moj dodir, ali hranio se negdje drugdje.

Otkad sam u mirovini samo postojim, a mogla bih jednako tako i ne postojati. Ne možemo uvijek birati koju ćemo stvarnost živjeti, jer je ljubav to što čini razliku. U mom životu naprosto nema toga što bi pomirilo moja sjećanja i uspokojilo misli na psa, a da ja sretno postojim.

***

Počinju kiše kasne jeseni, one koje traju danima i miješaju se sa susnježicom. Pas se smjestio ispod klupe. Prestala sam ga obilaziti, jer nitko nema ništa od beznadne ljubavi.

Jedno smrznuto jutro nadomak zime primijetim kamion za selidbe pokraj ulaza vlasnice psa i nakon toga park ostade pust. Za kratko vrijeme prestala sam u prolazu kroz park viđati i muškarca. Očito je za njega završila jedna etapa života. Tek mu je četrdeset, još može započeti novi život i imati drugog psa.

Kad me napustio, borila sam se s pomisli da meni nije dano da dostignem sreću, no sreća je pojam kojeg previše vezujem za druge ljude. Ako damo ključ svoje sreće u ruke drugom čovjeku, onda moramo prihvatiti sve što će s time otključati.

Stvari treba sagledavati onakvima kakve zapravo jesu - vrijeme se ispunilo maksimumom koje je moglo dati. Nakon određene točke, treba se pomiriti s time da naprosto nema kapaciteta za više i da je vrijeme dodijeljeno za nekoga ili nešto, isteklo. I na kraju života osjećat ćemo isto. Dvadeset i pet godina sam starija od tog muškarca i to mi je savršeno jasno. Ali, zbog takvih istina umire se prije vremena.

Samo se nadam da je moj nesuđeni pas sada sretan. Znam da mu je pripala tek polovica sreće, no koji je pas ikada od ljudske naravi dobio sve ono što mu po njegovoj psećoj biti pripada?

• Povratak