Kriket
Marija Rakić Mimica, Split
Melodija cvrčaka na otoku glasnija je nego na kopnu. Bojom tijela uklope se u sivkastu, ispucalu koru borova, njihovo zdepasto tijelo i glava s istaknutim čelom ne može se vidjeti i treba se dobro pomučiti kako bi ih se prepoznalo u borovoj šumi.
Te nedjelje na otoku nije svanuo sparni ljetni dan, nego jedno od onih jutara koje nakon bure donose ugodnu temperaturu negdje do podne kad se sunce popne dovoljno visoko da njegova toplina udara direktno u zemlju. Monika i Frane sa svojim sinom Tomom krenuli su oko deset sati automobilom prema Stinama, malom ribarskom mjestu na južnoj strani otoka. Bilo je to tri dana nakon blagdana sv. Lovre, i tu noć se očekivala kiša meoteora na nebu, maksimum akivnosti meteorskog roja Perzeidi.
Nakon nešto više od pola sata vožnje otočkim manje pristupačnim cestama, klaustrofobičnim prolaskom kroz uski tunel bez svjetla u kojem se promet odvija jednosmjerno, stigli su do uličica Stina koje se strmo spuštaju prema portu i luci te vode do šetnjice uz more, uz koju se protežu šljunčane plaže daleko od buke gradskog života na koji se tako lako naviknuti pa jedva čekamo ljeto kako bismo pobjegli od njega i zaboravili na mjesec dana koliko smo iscrpljeni i otuđeni jedni od drugih.
Ako kojim slučajem čovjek uoči cvrčka na drvetu, vidjet će njegova sklopljena mrežasta krila koja strše naspram tijela, prednji par krila duži od stražnjeg, kratka ticala i dvije tamne kuglice na mjestu očiju, međusobno razmaknute i sitne.
Monika i Frane razgovarali su u kafiću i čekali prijatelje; njihov način života nije im ostavljao puno vremena za ljenčarenje, ljeti su morali uživati u svakom trenutku jer su zime bile duge i naporne. Frane je preko tjedna živio i radio na otoku, a Monika je s Tomom živjela u Zadru.
Franin prijatelj Tonči, dva bračna para s dvoje djece, Monika i Frane s Tomom uskoro su gumenjakom krenili prema otočiću na južnoj strani otoka, udaljenom oko milju od Stina koje izgledom podsjećaju na golemog usidrenog kita, i to prema uvali točno nasuprot kafića u kojem su sjedili. Skrovita uvala s restoranom i šljunčanom plažom, ležaljkama slobodnim za korištenje, hladovinom i nekoliko usidrenih čamaca i jahti, konobarima koji čiste frišku ribu u moru, ćakula s prijateljima, mediteranska spiza i domaće bijelo vino, zelenkasto-modra boja mora i bonaca, ronjenje i ribolov na kajaku s dječacima u suton, obilazak otoka i fotkanje – slike su koje su se taj dan izmjenjivale na izletu. Tek navečer oko devet sati vratili su se u istu uvalu iz koje su nešto prije podne krenuli; Tonči je gumenjak odvezao na drugi kraj dok su ostali odlučili sjesti u kafić na piće prije spavanja.
Monika je pak uživala u svakom trenutku svog dugog godišnjeg odmora koji joj je omogućio ugovor na neodređeno u srednjoj školi, a inače je bila osoba koja teško može mirovati i prihvaćati rutinu koje se plašila pa je zbog svega toga često Frani bila naporna, pogotovo zato što se on previše iscrpljivao na svom poslu napredujući i gradeći karijeru.
Samo mužjak cvrčka pjeva. Kada ga u kasno proljeće jednom osvoji Sunčeva svjetlost, cvrčak ima samo tri mjeseca da učini tri stvari: pjeva, voli i umre. Samo mužjak može proizvesti karakterističnu ljetnu pjesmu čiji je cilj privući ženku. Sati i sati serenade stvaraju mu toliko nade da ponekad učini i pogrešku pa se pokušava spariti s drugim mužjacima koji su u prolazu. No, prije ili kasnije, prava ženka će zaista i doći.
Krenuli su prema Hvaru oko devet i trideset, Toma je bio jako umoran i naslonio se na vrata automobila, a Frane je viknuo:
- Nemoj mi se tu naslanjat, veži se i lezi na sredinu! – zaključao je stražnja vrata, zijevnuo i uzdahnuo.
- Zbog čega nismo popili piće s njima? Tonči nas je častio cijeli dan, možda smo trebali ostati.
- Ujutro radim. Zar ti nije dosta nakon cijelog dana?
- A čega bi mi trebalo biti dosta? – upitala je povišenim tonom.
- Pa skitnje, svaki dan radim do šest popodne, a onda moram s tobom šetat po otoku na mista na koja ti nisi nikad bila – Frane je skrenuo s ceste desno prema benzinskoj pumpi kako bi natankao gorivo Moniki i Tomi za cijeli tjedan. To je bio njihov ritual nedjeljom.
- Puna mi je kapa tvog posla i umora i stresa i toga šta si uvik napet… - Monika je još uvijek govorila kad je Frane već otvorio spremnik za gorivo i ulijevao gledajući u ekran.
- Dobro, jesi ti normalna? Dereš se za mnom dok ulazim na benzinsku? – Frane je mlatarao rukama kad se vratio u automobil i očito se nije brinuo hoće li njihova prepirka probuditi Tomu.
- Šta misliš kako je sve radit sama ove puste godine, bez da te itko ikad zamini, a da ti ne nabije grižnju savjesti šta ti pomaže? I vrtić, domaći rad i učenje, trening, turnire i rođendane preko tjedna, druženja, fibre, bolove i grčeve u nogama? Uvik jebeno sama.
- A šta misliš da ja tu guštam i odmaram? – rekao je Frane tišim glasom i upalio automobil. Uključio se u promet na glavnoj cesti i nastavio vožnju prema kući. Monika je gledala kroz prozor i šutjela, odlučila je ne progovoriti s njim ostatak večeri iako su se dogovorili kako će na povratku kući negdje parkirati i gledati spektakl koje im svake godine u ovo doba pripremi nebo. Pogledala je prema gore; nebo je bilo vedro, morska površina svjetlucala je na mjesečevoj svjetlosti, na moru je zavladala bonaca, zrak je tijekom vožnje postao svježiji i ugodniji, osjetila je popuštanje napetosti, pomislila kako su uživali danas na otočiću, a kako su ružno završili dan.
- Frane, di je mali? – okrenula se i panično viknula.
- Pa spava – zijevnuo je ne pomičući oči s ceste.
- Nije, nema ga!
- Molim? – okrenuo se naglo i odmah uključio desni žmigavac i stao na uskom proširenju na cesti. Okrenuo se i nekoliko puta panično dotaknuo zadnje sjedalo, otvorio vrata i izašao, otvorio zatim zadnja vrata i pobacao stvari na koje je naišao; ručnik, ruksak, praznu kesicu bombona Kiki i foliju čokoladice Twix što je Toma jeo jutros kad su krenuli, pogledao Moniku koja je za to vrijeme nepomično stajala pored automobila na cesti i blijedo zurila u svog supruga.
- Di je on? – vrisnuo je Frane, a Monika je naglo poskočila, uhvatila se za glavu i spustila je među koljena i počela histerično plakati bez suza.
Frane je nastavio vožnju sporo i gledao lijevo i desno, uključivši sva četiri žmigavca i ne obazirući se na njezino povlačenje i pitanja.
- Stani, vidim nešto! – viknula je Monika i uhvatila se za kvaku, a Frane je naglo zakočio.
- Di? – stao je nasred ceste. Monika je prva izišla.
- Tu sam vidjela da netko sidi! – vrtjela se ukrug oko velikog kamena čija je sjena u mraku podsjećala na ljudski obris.
- Nema tu ništa, ajmo dalje! – rekao je Frane.
Monika je ostala sjediti na proširenju uz pustu cestu, ruke su joj se tresle dok je ispuštala nejasne zvukove. Frane je kleknuo pored nje i naslonio ruku na njezina leđa na što je ona naglo ustala i počela trčati uz cestu.
Krenuo je za njom, a brzina kojom je trčala ostavila ga je bez daha; osjetio je kako mu se naglo zagrijavaju mišići, navalu topline, žarenje i nelagodu u prsima. Unatoč slabosti u cijelom tijelu, trčao je, dozivao i pokušavao dostići, ali ona mu je uporno izmicala. Kad je stigao do nje, uhvatio je za ramena nježno i sagnuo se da uhvati zraka:
- Monika, nazvat ću sad policijsku postaju pa ćemo hodat putem kojim smo vozili dok nešto ne saznamo.
Dok su hodali do benzinske postaje na kojoj su se bezuspješno raspitivali, policijski službenici obavještavali su ih o svojoj potrazi te im se nakratko pridružili putem pa opet krenuli naglašavajući kako je jako važno da su sada svi u kontaktu.
- Ne razumin kako mi se ovo moglo dogodit - Monika je blago pogledala Franu i osvrnula se nekoliko puta oko sebe.
- Dogodilo se nama. I sad si sebična!– Frane je spustio pogled i sjeo na beton pored ulaznih vrata u benzinsku postaju.
- Sebična sam jer tražim dite? Da me nisi uništija svojim monolozima, mali bi sad bija s nama!
- Ja sam kriv šta nema malog? Koji smo dan imali i pogledaj u šta si ga pretvorila…
Monika je vrisnula od bijesa, maknula se od njega sa strane, a Franin mobitel je zazvonio. Bio je to policijski službenik s viješću da krenu nekoliko metara pješke od benzinske postaje prema idućem mjestu jer su pronašli njihova sina. Monika i Frane su trčeći stigli na dogovoreno mjesto, dočekao ih je policajac i objasnio im kuda trebaju dalje ići. Ušli su u mračnu uličicu koja je vodila u još mračniji dio prema zavučenoj livadi iza koje se dalje nastavljala šuma i makadamski put za plažu ispod sela. Nasred livade u mraku naziralo se tijelo dječaka kako sjedi prekriženih nogu.
- Ljubavi moja, zbog čega sjediš sam u mraku? – Monika je potrčala prema njemu i kriknula od uzbuđenja.
- Pa rekli ste jutros da se zvijezde najbolje vide iz mraka – rekao je dječak i nasmijao se.
Uskoro nakon spajanja mužjak i ženka se raziđu; mužjak nastavlja pjevati, a ženka potraži granu u kojoj će probušiti rupu i poleći jaja koja nalikuju zrncima riže. Mjesec dana nakon toga razviju se ličinke koje uskoro otpadaju s grane, padnu na tlo i započnu svoj podzemni život, a odrasle jedinke ugibaju.