SRAM TE BILO!
Selma Parisi, Zagreb
"Neću!" - stoji kao ukopan i znam da tek počinje.
"Neću!" - vikne još jače i svom snagom udari nogom o pod. Krenulo je. Znam kud ovo vodi.
"Neću!!" - ovo već spada u kategoriju urlanja. Možeš ti to, govorim sama sebi. Najgore je što znaš da dolazi, a ne možeš spriječiti. Bar ne uvijek.
"Neeeću!!!" - kod ovog urlika se većina ljudi u parku okrene u našem pravcu. Sad samo hrabro.
"Nema šanse!" - gradira svoj nastup Junior, savršeno oponašajući oca kad mu ne dopušta slatkiše za večeru. Jedna mama koluta očima, a možda mi se samo učinilo. Neki iznenadni refleks me natjera da je imitiram, ali to prijezirno kolutanje očima nije usmjereno prema njoj, već prema meni samoj. Neugodno mi je, a to me ljuti. Obuzima me poznati sram kojeg nikakvom silom ne mogu suspregnuti. Osjeća li se ta besramnica sada bolje? Jednim pogledom je probudila sram koji već dugo živi u meni nekad vegetirajući, a nekad divljajući, zavisi od okidača koji ga pokrene.
Da, ja sam ta koja trči po parku cijelo poslijepodne iako bih se rado zavalila na kauč, a i topla kupka bi mi dobro došla. Puste želje, jer sam ja danas opet ona mama čije dijete diktira kad će ići kući. Moje neposlušno, suprotstavljajuće dijete koje se svom silinom inati, divlja, stupa, urla, nek' se zna, nek' se čuje.
"Nula bodova!" - ori se parkom Juniorov slavodobitni zaključak.
"Sramota." - rekao bi moj tata, a mama bi se složila. "Sramota" - ispada iz kolutajućih očiju neke mame.
Znam da možda samo umišljam da sam vidjela zgražanje jer sram zna mozgu prirediti razne spaćke. Grčevito smišljam mogući izlaz iz ove sramotne situacije, ali racionalni dio mog mozga uporno pobija svaku taktiku. Opcija broj 1: Samo krenuti iz parka. Junior će shvatiti da odlazim, pa će pojuriti za mnom. Mnogi pribjegavaju ovakvim metodama jer su vrlo učinkovite. Problem je u tome što znanstvenici kažu da se dijete time izlaže ogromnom strahu od napuštanja te da roditelj time nesvjesno radi jaz između sebe i svog potomka. Koji me vrag tjerao da pročitam sve one knjige o roditeljstvu? Tek sad sam u problemu. Bolje da sam vježbala kolutanje očima, bilo bi mi korisnije. Moj mozak ipak odbacuje opciju broj 1, znam da ja to mogu bolje.
Opcija broj 2: Ucijeniti dijete. Jednostavno i brzo. Ali ucjene nikad nisu dobar temelj odnosa. Zar želim da se sutra Junior na takav način bori za sebe? Mozak odmah briše i ovu mogućnost.
Opcija broj 3: Probati fizički odvući dijete. Ne dolazi u obzir, Junior je već sad jači od mene, a primjena sile nikad nije dobro rješenje.
Mozak mi pri naletu gadnog osjećaja srama podlo podvaljuje i ovakve gnjusne metode, ali ih u isto vrijeme ipak uspješno procesuira kao nedopustive. Možda su se sve one knjige o roditeljstvu ipak nešto isplatile. Neću biti ja ta koja će Juniora učiti da silom uzima što želi.
Opcija broj 4: Čekati da se Junior umori (manje vjerojatno) ili da ogladni (vjerojatnije), tada će sam tražiti da ide kući. Ova potonja opcija je najlošija za mene: osim tog ružnog srama kojeg osjećam zbog nijemog (ili umišljenog?) osuđivanja, moram ostati u parku sve dok to moje dijete želi. Tješim se da je to za Juniora dobro, da je na zraku i da se igra sa svojim prijateljima. A što je s mojim željama? Sram mi se iz dubine stomaka munjevito popne u grlo i zapeče me. Gorak je i prži toliko da mi u djeliću sekunde glavom projure još gnjusnije ideje od prijašnjih. Mogla bih i ja bjesomučno zaurlati, mogla bih mu ozbiljno zaprijetiti ili ga kazniti. Mogla bih samo otići. Bilo bi tako lako. Ali ja sam razumno odraslo biće, ja sam pročitala sve te knjige o roditeljstvu, ja samo u nevjerici podižem obrvu. Pogledom govorim Junioru da se ovako nismo dogovorili. Obrva mi sama od sebe zatitra, što ukazuje na to da bih u nekom trenutku mogla opako zarežati. Juniorov nagon za preživljavanjem ga smjesta preobražava u milo, skrušeno petogodišnje dijete koje najslađim glasićem moli za još malo vremena u parkiću.
"Još samo malo, pliiiiiz, igramo se lovice."
Još dvije minute govorim mu gestikulirajući, a onda idemo. Junior mi pokloni najsretniji osmijeh na svijetu i odjuri brzinom munje potpuno zaboravljajući da je prije par trenutaka bio razjareni Hulk. Katastrofa spriječena, na dvije minute. Toliko imam vremena da smislim kako da se izvučem odavde bez da me taj prokleti sram živu ne pojede. Mudro ne gledam u pravcu mame i svih potencijalnih kolutavaca očiju.
Strpljen, spašen. Ako me roditeljstvo nešto naučilo, onda je to strpljenje. I ljubav, sjeti se, samo ljubav. Možeš ti to, hajde, samo udahni - izdahni. Zatvori oči. Ne žmiri, to je varanje, zatvori oči. Progutaj sram, potisni ga opet duboko u utrobu. Ne bi bilo prvi put.
"Neću!" - čujem samu sebe kako vrištim na tom istom mjestu prije tridesetak godina. U omiljenom Juniorovom parku sam se kao mala i sama igrala, samo što tad nije bilo mekanih podloga, šarenih drvenih kućica i visećih mostova. Bile su tu dvije trešnje i jedan stari tobogan od kojeg su nas boljela leđa, pa smo više visili po njemu, nego što smo se niz njega spuštali. Uvijek je bilo krvi, suza, razbijenih zuba i poderanih koljena, a roditelja nigdje na vidiku. Tu je bila i teška, željezna klackalica i velika metalna šipka koju su susjedi znali koristiti za klofanje tepiha. Taj park je bio skroman, ali voljen djelić našeg dječijeg raja.
"Ne još!" - vičem iz sve snage na taj divan dan koji treba biti poseban jer su tata i mama došli u park. Mama i tata nikad ne dolaze u park, osim tog dana. Tata je dobio povišicu i želi to sa nama proslaviti. Prvo nas vodi na ručak, a zatim idemo na sladoled i po mojoj želji u park. Toliko sam sretna i ponosna da bih mogla zagrliti čitav svijet, umjesto toga grlim malo tatu, malo mamu.
U početku sjedim tati u krilu i ližem sladoled, a njegovo lice iznad mene odiše mirom i zadovoljstvom. Malo kasnije konačno mogu roditeljima pokazati na koje sve načine mogu visiti s tobogana i sve one stvari koje sam im oduvijek htjela pokazati, ali nikad nisam imala priliku. Gledaju me s ponosom i nježnošću te strpljivo obilaze sva skrovišta u obraslom dijelu parka koja smo mi djeca s vremenom izgradila. Od srca se smiju kad vide da je tobogan pogodniji za vješanje, a ne za spuštanje.
A onda dolazi vrijeme za polazak kući, samo što ja ne želim da se ovaj dan završi, želim samo još malo gledati tatino i mamino sretno lice i s njima dijeliti komadiće svog odrastanja. Pogledaj mama, ovu akrobaciju sam nedavno usavršila, puno sam vježbala, znaš? Tata, visim na samo jednoj ruci, vidiš li koliko sam snažna?
Vrijeme odrasli poimaju sasvim drukčije od djece, pa se na mamino opetovano dozivanje oglušujem, a kad mi prilazi i uzima za ruku da krenemo, ja se ne želim pomaknuti s mjesta. Mama, tata, znam da moramo ići, ali znate li vi da sam ja zapravo tek počela? Ima toliko toga što bih vam još htjela pokazati.
"Neću!" - viknem umjesto toga, ali mama ne odustaje, vuče me za ruku, a ja počinjem glasno plakati. Neki ljudi se okrenu u našem pravcu, među njima naša poznanica. Vidim da je mami neugodno, ali ne marim za nju i njen sram, samo želim još malo produžiti trenutke svoje sreće. Želim joj to reći, želim izgovoriti: daj mama, još samo malo, ali ona tako jako vuče za ruku, da umjesto toga samo sve glasnije jecam. Mama pogleda tatu, kao da ga doziva u pomoć. Tata se odlučno nadvije iznad mene i bijesno, ali prividno sabrano procijedi kroz zube:
"Čuješ li što ti majka kaže, odmah da si poslušala" - moj odgovor je najglasnije jecanje koje mogu proizvesti. Mama bespomoćno gleda oko sebe.
"Kontroliraj se, čuješ li me, moraš se kontrolirati" - viče tata kako bi me nadglasao.
"Hajde idemo, ljudi gledaju." - tiho kaže majka srameći se svim svojim bićem.
"Sramota je kako se ponašaš, pogledaj kako si uzrujala mamu. Kako te samo nije sram?" - sve je ljući tata.
A meni ništa nije jasno. Koji drugi ljudi? Ja vidim samo mamu i tatu. Možda se nadam da će se tata nasmijati, odmahnuti rukom i reći da ostanemo još malo. Mojoj sreći ne bi bilo kraja. Umjesto toga, tata se ljuti i bijesno viče na mene. Zauzvrat jecam sve više, imam osjećaj da će mi se od tuge grudni koš raspasti u tisuću komadića od kojih svaki govori: Mama, tata, dajte mi još samo malo svog vremena, samo još malo, tko zna kad ćete opet. Ali tata kaže da je to sramota.
"Sram te bilo!" - vikne tata iz sveg glasa i ljutito odjuri. Gutam suze jer mi se čini da nemam izbora. Sram je posljednja stanica mog dječijeg buntovništva. Na mjestu srama nepovratno nestaju dječije iluzije. Skrušeno odlazim za roditeljima, a park ću neko vrijeme posramljeno izbjegavati. Tatu i mamu više nikad poslije toga neću tamo vidjeti. Oni bi rekli da sam prebrzo odrasla.
Žmirim kao da pokušavam iz sebe istisnuti taj gnojni sram koji mi i danas, nakon trideset godina prži grlo dok sjedim u tom istom parku. Ako vrijeme liječi sve, zašto nije izliječilo moj sram? Udaljeni dječiji smijeh me trgne iz razmišljanja. Pitam se jesu li prošle dvije minute ili dva sata. Koliko života stane u dvije minute ili dva sata?
Mama kolutavih očiju doziva svoju dugokosu, savršeno poslušnu i pristojnu kćerkicu koja se, naravno, odmah odaziva. Da mi je samo znati koju ona metodu primjenjuje, jer ja ne znam gdje je moje neposlušno dijete. Sad ću ga opet morati neuspješno dozivati, još gore, možda ću ga morati tražiti po grmlju. Sram u meni zlokobno sikće: Koja je to tek sramota. Meni nema pomoći. Odjednom osjetim Juniorovu ručicu u svojoj i čujem cvrkutavi glasić:
"Mama, gladan sam k'o vuk, kad idemo?" Lice mi se razvuče u široki osmijeh. S velikim olakšanjem uzimam naše stvari i izlazim iz parka zaboravljajući na zgražajuće mame i osuđujuće poglede. Nakon nekoliko koraka prohodanih u tišini, začujem:
"Mama, hvala što si me pustila da se izigram do kraja, baš je bilo zabavno. Jesi vidjela, trčao sam najbrže od svih, nitko me nije mogao uloviti i zato sam se umorio, znaš, večeras ću sigurno spavati k'o zaklan." - pjevuši Junior vrhunski imitirajući oca kad se vrati s posla. Opa, bit će kupka za mamu večeras. Ipak ima nade za mene, našla sam lijek za sram.