UKORAK S VRIMENON
Maša Borović
Kraj lita već me pomilova po koži i dlakama ispod kolina mada svi kažu da smo tek na pola puta. Monika me ostavila taman prije sredine šestog miseca. Rekla je da nema smisla bit u vezi priko lita i da je još mlada i sad je savršeno vrime da se iživi po festivalima i jadranskin otocima. Nikad ne znaš kakva litnja avantura te čeka pa triba bit otvoren i slobodan. Pita san je oćemo onda kad lito završi opet bit skupa, al rekla je da možda upozna nekog na jednoj od tih avantura i otkrije da je to osoba s kojon želi provest ostatak života pa bolje da ne planiramo ništa. Najbolje tako. Bez planova i obaveza. Cili tjedan nakon tog razgovora mi se u glavi vrtila ona pisma Summer in Montenegro i zamišlja san Moniku kako ide od nezaboravnog festivala do festivala i tamo se pijana i užarena trlja o nauljena i iskelesana tijela potamnjelih Crnogoraca mafijaša i šmrče kokain dok traju neprekidni afteri tih festivala na jahtama tih istih Crnogoraca mafijaša. Zamišlja san je i bio san ljubomoran na nju. I ja san tio uvijat kukovima u pripijenin spidicama uz skupi šampanjac i zajebane mafijaše dok prvo oni pivaju „to srce balkansko“, a onda ja „i more jadransko“.
Jučer san se vratio u Zagreb i grad je skroz pust, a stan mi je vruć. Vrući su mu zidovi i stolice i stol za kojin pijen kavu, a kauč je jebeno kipuć. Al pasala mi je pustoš na ulicama. Ispunjavalo me to nekon grešnon zadovoljštinon. Vrućina je kalala i sunce onako taman miluje nakon šta je kiša oprala zrak i spustila zagrebački smog na asfalt i tako ga zamastila. Zvonimirova je prazna i nema prometne buke ni mirisa osvježivača zraka za aute koji hlape kroz otvorene prozore užeglih limenih strojeva. A nema ni divljih vozača na raskrižju koji nervozno lupkaju palčevima po vrućim volanima. Jedino plave žute i zelene torbe kruzaju po užeglom asfaltu. Koža im je potamnjela, al ta boja nije boja dobivena na godišnjem odmoru ili mafijaškoj jahti.
Noge me nose prema Maksimirskom stadionu, dan je stvoren za laganu bezumnu šetnju, a svaki korak me vuče u bestežinsko stanje. Stopala su odlučnija od mene i noge se šire u velik, lagan i siguran korak. Slika je oko mene kristalno čista i prid očima mi iskrsavaju poznati kantuni, a na tin kantunima kuće za koje mi se čini da bi bez kucanja moga ušetat u njih, reć dobar dan, kako smo danas, a ukućani bi odma moton ruke pokazali na kauč (koji nije kipuć), stavili kuvat kavu i izvadili kutiju cigara. Dok sidam na kauč klima uređaj bi mi hladio vrat, a neko bi me malo potapša po ramenu i reka baš dobro izgledaš danas, sjajiš.
Dan sjaji, blišti. Blišti nebo i blišti cesta. Blišti antena na sljemenu, nove fasade na kućama i friško ofarbane željezne ograde. Sigurno u tin kućama blište osmjesi i lica uspješnih obitelji, blište i njihova nova auta kupljena na kredit u koja se potrpaju s troje dice, pason i rozin luftićen u obliku zagrižene krafne i onda blište s tin luftićen u moru, na godišnjem odmoru. Blišti aluminijska folija u koju je zamotano pohano meso ukroćeno između dvi fete bilog kruva. Mater ga je sinoć pokupila od babe, a pojist će ga na putu do mora, na autocesti kad stanu na odmorište Zir. Navečer blišti beštek u restoranu uz tanjur na kojem su posložene škarpine friško odmrznute tog jutra i zatrovane olovom iz nauljenog mora. Skupo naplaćene. Blišti i kapljica znoja na čelu konobara s usiljenim smješkom koji odrađuje već četvrtu krvavu sezonu u tom restoranu. Blište dječje tenisice koje svitle kad udariš đonom od pod dok dica trčkaraju terasom restorana i provlače se ispod stolova petljajući se roditeljima o noge, a roditeljima oči blište od treće čaše kaberne sovinjona i tako lagano drveni od vina i sunčanja na plaži sasvim uspješno ignoriraju sve šta se dešava oko njih. Opet blišti aluminijska folija u kojoj je bilo pohano meso i kruv i šakom je stisnuta u lopticu dok je mater vadi iz svoje borše, doziva konobara kojemu je kapljica znoja već lagano krenula slalomom niz vrat i utiskuje mu lopticu folije u šaku. Konobar se i dalje kiselo smješka. Nosi lopticu u smeće.
Približavam se maksimirskom stadionu i na pomoćnom igralištu omladina igra nekakav turnir. Zastajem da pogledam kakva je tekma. Ispostavlja se da je nevjerojatno dosadna, čini se ko da se nikome ne da igrat. Tinejdžeri su u čistin dresovima i bilin dokoljenkama koje su in matere oprale posebno za ovu prigodu, na izlasku iz kuće sinove su poljubile u čelo i pogladile po kosi ko u reklami za persil. Lijeno se dobacuju loptom čekajući zvučni signal za kraj. I jedan i drugi trener urlaju na obe ekipe, a mlohava tinejdžerska lica ostaju bezizražajna. Nije lito za trening. Bez plana i obaveza. Tako je najbolje.
Nastavljan dalje i osluškujem korake iza sebe. Prate me u istom tempu točno dijagonalno desno iza mojih leđa. Živcira me kad se u hodu uskladim s nepoznatim ljudima koji hodaju iza mene. Ili ispred. Namjerno usporavan kako bi propustio starijeg gospodina da odšeće u savršeno popodne. Zastajem na semaforu i pogledam u kestenje koje inače kad padne kiša ispušta onaj slatkasti, ali agresivni miris jebanja. Onaj miris za koji te ljudi tu i tamo znaju pitat jesi ga osjetio i ti skroz siguran u to da je to baš taj miris ushićeno objašnjavaš način na koji ga tvoje nozdrve procesuiraju, a mozak pamti. Onda počneš razmišljati o tome kako možda ne osjećamo svi miris na isti način i kako si možda bio mrvicu preushićen dok si se pronalazio u riječima tvog sugovornika. Miris prčevine rekli bi stari ljudi na selu. „Tako jarcu jaja smrde“. Ali sad je još rano i kiše nisu krenule zaozbiljno pa nema tog mirisa.
Lišće je žuto od suše i jakog sunca koje prži gradske krošnje. Taj moment lita me podsjetio na nekadašnje dolaske u Zagreb početkom osmog miseca kada bi se ekipe mladih pankera okupljale po gradu i pripremale za veliku migraciju prema Puli i Paradizu. Uz po litre pive pa još koju bezbrižno su se dogovarale rute i dijelile ekipe ko ide s auton i s kin, ko ide na stop, kad se kreće i di se staje usput. Nema više te euforije. Na Paradizo ne iden već godinama i tek me tu i tamo opere ta nostalgija pogotovo kad čujen prijateljicu kako nagovješta svoj odlazak tamo i da je upravo ono šta ona oće da ne misli, da ništa ne radi i da se raskrevelji po onin skalinima tri dana tako da je zadnji dan moraju odlipit špatulon s poda. Najbolji su mi oni festivalski mamurluci kojih skoro pa ni nema, ali svejedno si u nekon blaženom stanju bezbrižnosti i puštaš da ti gnojivo koje zalivaš litrama pive curi iz usta. I svi se samo smiju, nije bitno i sve može.
Odjednom mi se pije piva pa produžin do Borongaja jer znan da tamo ima onaj jedan kiosk s čudnin radnin vrimenon koje te uvik iznenadi. Već maštan kako ću sist na zidić uz prugu i posrkat jednu ladnu limenku, ali kiosk me naravno iznenadio i ne radi. Sitin se da je danas Oluja i postane mi jasno šta se sve te zastave s prozora i balkona vijore na toplom povjetarcu. Na faksu smo čitali onu od Billiga, Banalni nacionalizam, al kako mi je više manje skoro sve od pročitanog isparilo iz glave ne mogu zaključit jel se ovde radi o banalnom nacionalizmu ili običnom nacionalizmu. Znan da se radilo nešto o tin zastavama koje stoje uokolo, kovanicama, novčanicama i himnama. Ne znan šta bi Billig reka, al meni je samo bilo ža šta kiosk ne radi. Svejedno san otiša do zidića i pruge, al neke babe su već sidile na zidiću pa san nastavio prema napuštenin vagonima i napuštenoj vojarni. Suha trava je bila visoka, viša od mene i niti paučine su me tu i tamo šokirale na licu. Vagoni su vonjali po pišaki i ispod njih su bili razbacani plisnavi i žuti popluni i konzerve mesnog nareska, takozvanog „cara“. Zidovi vojarne bili su vlažni i u zraku je lelujala prašina koja je imala miris daleke starosti. Unutra je svježe za razliku od mog stana. Uvatio me nekakav predvečernji umor pa odlučujen noge opružit na prašnjavom podu a leđa naslonit o ladan zid. Ladi mi kičmu. Sklopit ću oči. Ostat ću tu još koji trenutak.