Ljubi bližnjega svoga
Pavle Luketić, Zagreb
„Ivo je dobar čovjek“, razmišljao je Ivan šetajući uz brdo na kojem je stajala Ivina skromna, ali uredna kućica, „dobar čovjek i uvijek će ti pomoći“, mislio je na putu u još jedan od nekoć redovitih posjeta svojem starom prijatelju. Dvojica muškaraca dugo su se poznavali i premda je siromašni Ivan imao običaj svake druge nedjelje doći na ručak Ivi Iviću i njegovoj ženi Jeleni, posljednjih mjeseci zadesio ga je niz nesretnih događaja zbog kojih je izgubio volju za mnogim stvarima, a kamoli za odlaskom poniznom i uvijek zadovoljnom pajdašu. Naime, Ivanu su najprije voluharice prekopale i izjele skromnu baštu, zatim je jednog jutra zatekao svoju dragu krmaču Vicku kako beživotno leži okrenuta na bok na već trulim podnim daskama svinjca, onda su mu lisice izvele krvavi napad na kokošinjac, prošle srijede primijetio je da mu krov prokišnjava, a povrh svega toga, kao da sve spomenuto već nije bilo dosta za bacanje i mentalno najsnažnijeg pojedinca u beznadan očaj, dobio je kurje oči te je jutros u kupaonici primijetio i sumnjivu nateklinu iznad desnog bubrega. „E pa sad je stvarno dosta“, pomislio je dok je ispijao prvu kavu toga dana, „možda sam se previše zatvarao u sebe i bavio se samo svojim turobnim mislima, valjda ne kažu ljudi uzalud da je bol lakša kad je čovjek podijeli. A i ruku na srce, pokoja čašica Ivine vrhunske rakije trenutačno mi ne bi bila naodmet“. I tako je Ivan ustao od stola, otišao do spavaće sobe gdje je iz ormara izvukao svoje najmanje krpano naftalinom natopljeno odijelo, presvukao se, zaključao kuću i pješice se uputio k Ivićima.
Bio je blag i sunčan proljetni dan s ugodnim osvježavajućim povjetarcem, jedan od onih koji bezbrižnom čovjeku pričinjavaju istinski užitak, pa je tridesetominutna šetnja do Ivićevih i ne baš bezbrižnom Ivi lijepo legla, a usput je stao i u dućanu u kojem je kupio i skroman poklon za domaćine u obliku soka od naranče na razrjeđivanje i kutije bijelog šećera u kocki. Njegovo kucanje po ulaznim vratima prenulo je Ivu koji je u fotelji uživao u čitanju novina i pućkanju lule. Budući da je Jelena bila u vrtu, odložio je novine, dekicu s krila i lulu i krenuo prema vratima, a kad ih je otvorio, ostao je napola otvorenih usta i razrogačenih očiju, dok Ivan nije izdržao a da pogled sramežljivo ne skrene u pod. -„Ivane! Otkud ti ovdje?“, izlanuo je Ivo, odmah svjestan bedastoće vlastitog pitanja. „Ha eto“, promuca Ivan, „ nedjelja je, mislio sam, mogao bih konačno k Ivićima, mislit će ljudi da su me nečim uvrijedili...“
-„Ma kako ne, uđi, uđi, baš dobro opet malo društva...“, odgovori mu zatečeni Ivo pružajući ruku prema unutrašnjosti kuće kao poziv Ivanu da uđe.
Ivan je kroz kratak hodnik brzo ušao u neveliku prostoriju koja je služila kao kuhinja i blagovaonica Ivićevih. Kratko se ogledao po poznatom prostoru i odmah osjetio zadovoljstvo što se ponovno našao u tom ugodnom okruženju. Oko mu je zapelo za poveći lonac koji se krčkao na štednjaku na drva. „Grah i kaša s domaćim buncekom“, čuo je Ivin glas iza sebe i ugledao mu osmijeh na licu kad se okrenuo. „Daj, sjedni“, pozove ga zatim Ivo, odmičući jedan stolac od kuhinjskog stola postavljenog uz prozor. „Bit će to začas gotovo, 'oćemo jednu ljutu u međuvremenu?“, upita Ivo dok je Ivan sjedao. „Da znaš da bi mi prijalo“, odgovori mu Ivan, a Ivo se ispriča i otiđe u podrum natočiti kristalni vrč svoje u svakog gosta cijenjene šljivovice.
Ivin odlazak bio je dobrodošao trenutak predaha za Ivana. Duboko je udahnuo, pomnije promotrio dom Ivićevih i zamalo zahvalio sâm sebi što se ipak odlučio na ovaj posjet, ali ugodan miris sa štednjaka koji je ispunio kuću i pogled na toplu dekicu na kauču u susjednoj sobi brzo su mu stvorili čudan čvor negdje u utrobi uzrokovan činjenicom što je u okruženju u kojem se nalazio prepoznao dom. Ne kuću, ne nastambu, ne mjesto u kojem se jede, spava i sklanja od nevremena, već pravi pravcati topli dom u onom smislu koji nije osjetio kao vlastiti još od djetinjstva provedenog uz majku, oca, babu i četvero braće i sestara. Pomislio je kakvom li se to nedokučivom logikom ravnao taj prokleti univerzum u kojem svi egzistiramo uz različite uspjehe i različite sudbine? „Zašto Ivan ima sve ovo, a ja ništa? Zar sam zbilja bogu i svemiru nešto skrivio?“, razmišljao je Ivan kad ga je iz tih mučnih misli prenuo zvuk otvaranja vrata.
„Evo ga, malo aperitiva“, rekao je Ivo, zgrabio dvije čašice s kuhinjske radne plohe, postavio sve skupa nasred stola i sjeo. Zatim je ponovo uzeo vrč, natočio prvo Ivanu pa sebi, onda su se kucnuli i ispili naiskap. „Dobra!“, uzvikne Ivan i obojica zadovoljno uzdahnu. „Onda, kako ide otkad se nismo vidjeli?“, upita Ivo nakon kraće tišine. „Uf“, uzdahne Ivan ovaj put nezadovoljno, „baš se, da ti pravo kažem, i ne mogu pohvalit'“, odgovori mu, duboko udahne i polako prepriča nesretne događaje iz posljednjih tri mjeseca.
„Bogami gadno“, reče mu Ivo kad je Ivan završio s pričom tijekom koje je više puta dopunio samo svoju čašu. „Ne znam što bih ti rekao. Ali za ovu nateklinu obavezno što prije doktoru!“ -„Ma budem, budem“, odgovori mu Ivan i natoči obojicu po još jednu. „Ali čuj, nisam ja sad došao jadikovati da i tebi pokvarim dan. Reci, što ima kod vas?“ -„Pa evo, dobro je, ja se ne mogu požalit'“, reče mu Ivo i sad već s blagom nelagodom gleda kako Ivan opet hvata vrč i toči samo sebi. „Oni moji mali drveni stalci za naočale u obliku sobova počeli su se dobro prodavati. Znaš da sam prvi poklonio susjedu, kod njega to vidio njegov kum, pitao otkud mu i kasnije se sve to skupa pokrenulo samo po usmenoj preporuci. Evo, danas bih baš trebao dovršiti pedeseti primjerak!“
„Opa, bravo, bravo, baš mi je drago...“, odgovori mu Ivan, ali s nelagodom shvati da je zbog prijateljevih riječi osjetio blagu gorčinu ljubomore. „Jelena i ja“, nastavi Ivo, „dobro se slažemo i lijepo provodimo svoje staračke dane“. „Tako, tako“, pomisli sad već pomalo nervozni Ivan, „samo trljaj sol na ranu“, pa si natoči još jednu rakijicu ne bi li se opustio, mada mu je u glavi već dobrano buktjelo. „I djeca su dobro“, reče Ivo, „eno mali dobio dekanovu pohvalu na trećoj godini arhitekture, a Ivana je u 3. mjesecu trudnoće. Za pola godine ja i Jelena konačno ćemo postati djed i baka!“ Ali Ivan više nije mogao ni hiniti da dijeli Ivino veselje. Naprotiv, u trbuhu,tamo negdje u ravnini s nadbubrežnom nateklinom, osjećao je kako raste i polako se uzdiže val srdžbe, val koji odluči pokušati obuzdati još jednom čašicom. „E da, ali pazi ovo“, sine najednom Ivi, „prošli petak na tržnici ostalo mi nešto sitniša i iz zafrkancije odlučim na kiosku kupiti onu srećku na struganje. Odaberem jednu, noktom sastružem foliju, kad ono – 10 tisuća kuna! Deset tisuća, je l' možeš vjerovat'?!“, veselo će Ivo.
I tada u Ivanu nešto pukne. Trenutak je gledao u mutnu sliku nasmijanog Ive pred sobom, ali njegov lik više mu nije bio nimalo simpatičan. Osjeti neobuzdivu želju da mu skine taj iritantni smiješak s lica, pa ustane sa stolca i zvekne Ivi jedan solidan direkt izravno u nos. Ivo se stropošta sa stolca, a Ivan dohvati najprije vrč, a zatim i čaše te ih zavitla u zid. Onda prevrne kuhinjski stol čiji brid poklopi Ivu po nogama, pa dohvati Ivin stolac i stane njime mlatiti o pod, ali čvrsti drveni stolac bez naslona, Ivinih stručnih ruku djelo, nikako da popusti i pukne. Zbunjen, Ivan odbaci stolac i na štednjaku ugleda teški lonac s grahom, jednom ga rukom povuče i lonac trosne na pod, a njegov se sadržaj razlije posvuda po svježe opranom linoleumu. U tom trenutku u kuću uđe Jelena u rukama noseći salatu i ostane zabezeknuta zatečenom scenom. Ivan je ugleda i osjeti kako onaj val u njemu svom silom želi van na njegova usta, okrene se od Jelene i zabljuje čitav štednjak, a zatim osjeti strašnu slabost te se strovali na pod.
Nakon sat vremena Ivan se prenuo iz besvijesti i shvatio da leži na istom mjestu, obraza zalijepljenog za lokvicu sasušene rigotine. S prvim prisebnim udahom glavom mu je sjevnuo oštar bol, a pred oči su mu se vratile slike užasa koji je napravio. Očajnički se ponadao se da je riječ tek o bizarnoj noćnoj mori, ali kada je polako ustao, pogled na Ivu koji je sjedio na kauču u dnevnom boravku držeći vreću smrznuta graška na licu te uplakanu Jelenu pored njega definitivno je raspršio svaku mogućnost lažne utjehe. „Ivo, Jelena... Ja... ne znam...“, promucao je, ne znajući kako bi dovršio rečenicu. Nakon nekoliko nijemih trenutaka odluči sjesti za stol koji je opet stajao na svojem mjestu, podboči se laktovima i dlanovima prekrije lice. Nedugo zatim pridruži mu se i Ivo, ali nastavi hladiti natečeno lice pogleda uperena u pod. Sjedili su tako u tišini još neko vrijeme, kao da je obojici sve jasno, a svaka bi izgovorena riječ bila isprazna, smiješna i suvišna, a onda gotovo u isti tren ustanu i krenu prema vratima.-„'Ajde, i nemojte kaj zamjerit'“, pokunjeno pozdravi Ivan ni ne pogledavši Ivu koji mu je otvarao vrata. -„Ma ne, ne, ljudski je griješiti...“, odgovori Ivo prijatelju koji je već prešao prvi korak puta natrag svojoj kući...