Ključno pitanje
Ana Galant, Žminj
Oooo, pa vidi tko se udostojio pojaviti! – doviknuo je Krešo s kauča taman dok je točio još jednu rundu bambusa za tri nove cure koje je dovukao na party.
– Budi sretan da sam se pojavila! – odgovorila je Tamara sebi u bradu tiho i ljuto baš dok je izuvala cipele i jednu pa drugu bacila na hrpu u hodniku. Glasno je dodala – Boook, ljudi!
Kao i svakog petka, Ivonin stan bio je pun ljudi. Kartonske kutije koje su glumile stolić za kavu bile su zatrpane bocama alkohola, čašama, tacnama s kolačima, a negdje ispod vrećica čipsa i bombona skrivao se bluetooth zvučnik iz kojeg je grmjela cro dance 90 plejlista s youtubea. Tamara je na policu za knjige, jedinu praznu i dovoljno stabilnu površinu u stanu, odložila svoju tortu sa sirom. Upravo je svirala Velina i njezin ‘Sherry Sherry’, što je protumačila kao dobar znak. „Još smo dobrih dva sata sigurni od cajki. Dajem im vremena do onda.“ potvrdila si je u glavi svoj plan.
U kuhinji je uočila ekipu s posla – Luka, Marta i Jasna taman su komentirali novog satničara i njegove prve pokušaje da zadovolji sve smjene. Osvrnuvši se po stanu, Tamari je je bilo jasno da novi kolega ponovno nije zadovoljio kriterije. Za kaznu, nije bio pozvan na ovotjedno druženje.
Jedino slobodno mjesto u dnevnom boravku bila je otrcana vreća za sjedenja iz Jyska, nekada davno valjda puna bijelih kuglica i udobna za sjedenje.
„OK, da vidimo. Tu je 20-ak ljudi, a još bi se netko mogao prikrpati do kraja večeri. Prihvatit ću kako si bilo koje vrste, bilo kakvog tona, ali mora biti izgovoreno prije nego stignem doma.“ kalkulirala je Tamara zavaljena u vreću.
Promatrala je okupljene ljude - prijatelje s faksa, kolege s posla, grupicu ljudi zadubljenu u partiju Una na klimavom stolu u dnu prostorije, Krešimira i njegove nove prijateljice. „Gdje ih samo nalazi? Uopće ne kužim što mi se to sviđalo na njemu!“
– Čemu takvo lice, Tamarica? – stiglo je pitanje s taburea. Sara ju je prijekorno gledala.
– A, evo, težak dan! – sumira Tamara svoj petak kolegici iz noćne smjene.
– Opet ta deprica, a? – reče Sara ustiju punih čipsa, pa hruskavo zaključi – Vi s akademije ste svi takvi.
– A valjda jesmo – odgovori Tamara, neplanirano uzdahne, pa brzo nastavi – Kako si ti?
Sara, koja je najprije pogledom, a onda i plesnim koracima već bila s ekipom koja je plesala na balkonu, kaže:
– Pa petak je! Odlično sam!
U istom trenu kad se Tamara preplašila prijetećeg vakuuma u razgovoru, opazi ju Željka i kaže:
– Ej, pa jesi nam živa, cimerice?
„To se ne računa. To nije pravo kako si“ misao se glasno širila Tamarinom glavom. Željku, s kojom je na poslu dijelila ormarić u garderobi i koja ju je zbog toga uvijek oslovljavaju krivom titulom, nije podnosila. Ona je sjedila je na rubu zelenog naslonjača s Tamarine lijeve strane i tamanila Bobi Flips onako pohlepno kao što Roomba usisava prašinu s poda.
– Jesam, jesam, ne dam se ja. – uvježbano će Tamara dok je rukom opipavala paket tableta u džepu jakne koju nije skidala od kad je ušla.
„Valjda ću izgledati pristojnije od ovoga dok budem tamanila svoj Bobi Flips iz ljekarne.“ pomislila je Tamara.
Ivona, organizatorica i srce svakog tuluma, upravo je rezala tortu na polici i gotovo urotnički kimnula prema Tamari u znak zahvalnosti što je donijela kolač.
„Bi li s nožem bilo brže? Ne, ne...previše krvi. Previše posla za druge.“
Iz maštarenja o još jednoj opciji za ispunjenje svoga plana vratila ju je Željka svojim komentarom.
– Krešo je rekao da si opet završila na liječenju.
– A jesam, da. Ma to ti je... – kaže Tamara, i sama iznenađena spremnošću da iskreno govori o svemu što je muči – valjda i genetika i stil života i karakter. Crnilo me neko proguta, ne znam kako bolje objasniti. Nekad se nešto dogodi pa se znam pripremiti, ali najčešće... Najčešće dolazi nenajavljeno. I baš mi je doktorica rekla...
– Možda ti to s prehranom ima veze? – prekine ju Željka – imam frendicu jednu koja kaže da se preporodila od kako je krenula s keto prehranom.
– Da, prehrana je bitna, to svakako. Trudim se ne jesti smeće, ne jesti previše, ali to je sve tako nebitno čim dođe nova epizode mračnih misli. Se sjećaš dementora iz Harry Pottera? Tako to nešto izgleda. Svaka trunčica snage se iscjedi iz mene i samo želim...
Željka ju naglo prekine:
– Jesi ikad razmišljala da ti je to sve samo u glavi?
Zabezeknuta Tamara pogeda ju u nevjerici.
„Nitko od njih ne kuži! Nije me bilo tri tjedna! Paklena tri tjedna.
Jebote, oči će mi puknuti koliko se susprežem da mi suze ne počnu šikljati okomito iz njih. Budaletine glupe, njima je sve ovo samo zajebancija. Jebem ti revolucionarne ideje i savjete, jebem ti život ovakav i iznad svega, jebem ti jeftine vreće za sjedenje!!!“
Manično opipa jaknu, nezgrapno se ustane i kroz zube istisne:
– Ne, nije mi to nikad palo na pamet, Željka – kaže, zastane da još jednom pogleda sugovornicu i uvjeri se da to nije rekla u šali, pa kad zaključi da je ozbiljna doda – Idem.
Željka slegne ramenima i rukom ponovno posegne za grickalicama.
Kroz mješavinu frustracije, ljutnje i povrijeđenosti Tamarino uho dotaknu stihovi pjesme koja se širila iz zvučnika. Ja sam vlak što zgazit će te mali, vatromet kakav nisi probao. Ja sam vlak...
– Pa da! Vlak! – promrlja Tamara, pogleda na sat i izjuri iz stana. „Još stignem na liniju za Sesvete.“ Bila je sigurnija nego ikad – ova bol mora prestati.
Na stubama se okrzne o Krešu koji se ljubio s jednom od svojih gošći.
„Ne ideš doma valjda, mrvice? Nismo se stigli ni podružiti!“
***
„Bit će im žao. Bit će im žao. Bit će im...“ Tamara je neuspješno uvjeravala samu sebe dok joj se približavao plavi HŽ-ov vlak.
Taman kad je zakoračila na tračnice, na mobitel joj je stigla Ivonina poruka koju nije uspjela pročitati. „Hvala ti za čizkejk! Žao mi je da si otišla, nisam uspjela čuti kako si.“