Dva centimetra ispod kože

Marijana Balog-Parazajda, Križevci

„Nemate dovoljno“, glas prodavačice bio je ne umoljiv. Stojim ispred blagajne. Ljudi u redu kolutaju očima.

„Mogu vam donijeti sutra “, ponudim. „Često sam ovdje.“

„I jučer vam je falilo.“

Nisam se imao snage braniti. Gledam ju blago stisnutih očiju zgrčenih mišića, kao da očekujem udarac. Skupim se i poželim biti nevidljiv. S pulta uzmem samo kruh, konzervu paštete ostavljam. Nemam dovoljno.

Veliko bijelo svijetlo zasljepljivalo me. U mene je gledalo nekoliko pari razgoračenih očiju. Samo oči svud oko mene. Radoznale, optužujuće, prijeteće.

Budim se uz trzaj. Kao da mi tijelo propada u mrak. Dobro je. San. Samo vražji san! Velikim gutom povlačim vodu iz boce. Ustajala je, ima okus prašine. Povlačim snop starih kaputa više gore preko glave. Vonjaju na vlagu, trulež. Možda zaudaram ja, ne znam više.

Hladno je. Studeni grize. U sklepanoj prostorijici punoj rupa i sjena koje hodaju po zidovima i škripuću u mraku. Hladnoća se poput neprijatelja uvlači u svaku poru. Kad nemaš vlastiti krov nad glavom, nemaš ni struju, ni vodu, a nemaš ni ljude. Oni se nekako odvoje od tebe, otplutaju nekim svojim rijekama.

Osuđen sam na razmišljanje. Misli kopaju, optužuju, proklinju. Progone po cijelu ubogu noć. Kad ipak klonem, sanjam uvijek isti san. Nikad ne vidim do kraja. Nikad lica, samo oči.

Živim na cesti. Otišao sam jednog proljetnog travanjskog predvečerja, svima pred nosom. Ništa od mene nije tamo ostalo i ništa od sebe nisam ponio. Samo naprtnjača i malo osobnih stvari.

Iskoračio sam na pločnik. Zrak je bio drugačiji. Težak, puniji. Na sasvim različit način popunio je moja pluća. Zastao sam, osluhnuo. Priroda je bujala, pupala. Neke velike ptičurine preletjele su preko mene. Prestrašio sam se.

Moj nemir, ostavlja tragove na meni. Tjera me, provlači se kroz moju sijedu poroznu kosu, kroz moje vene.

Zagazio sam u mrak. Noć je zauvijek stvorila udaljenost između mraka i dana, između mene crnog i mene bijelog.

Sat se pomaknuo u natrag. Sve se nekako skupilo, stisnulo. Osjećam to u kostima, srži. Moji susjedi s kojima sam dijelio straćaru bili su stariji bračni par ili možda brat i sestra. Nisam pitao, nisu govorili. Općenito držali su se za sebe, čak se nismo klatili na istim mjestima.

Gospođa je imala skupljeno ovješeno lice. Nije podnosila bilo kakav kontakt s ljudima. Usahla je iznutra, kao suha ispucala zemlja.

Krišom, vidio sam kako preslaguje hrpetine starih prnja, praveći se kao da su nešto vrijedno. Često je zorno tumačila imaginarnom sugovorniku.

Ljudi poput nas lako postanu nevidljivi. Usiše nas grad, sakriju zidovi. Oni su bili sve ono čega sam se bojao postati.

Bila je prva nedjelja u studenom. Ostaci lišća drhtali su na hladnoći. U hodu ljudi bi me ovlaš pogledali, a onda bi im se pogledi brzo povlačili u stranu kao da traže nekoga iza mene. Vjetar je puhao u koso. Vrijeme rukavica, dugih gaća, kapa. Svi su se povlačili dublje u kapute, lica blijeda i oštra. Žurili su se svojim kućama svi, osim mene.

Puhnuo sam par puta u promrzle ruke. Poderane vunene rukavice više nisu služile svojoj svrsi. Moljcima nagrizenu Nike kapu koju sam našao, spustio sam skroz do obrva.

Dane provodim na cesti. Jebi ga, čovjek puno bagaže skupi. Okrenem se i pogledam da li se sjena klati za mnom. Iznad mene grakću vrane. Vragovi. Uporne su i glasne. Ponekad samo stanem i osluhnem. Grad pjeva, prede, bruji. Automobili, škripa tramvaja, cika djece, žamor ljudi. Svi su tako živi.

Kad padne mrak kod nadvožnjaka slaba je osvijetljenost. Sjednem tamo na klupu, umotan u crnu krpu i razmišljam. Često ili premalo. Ponekad mi se teško suočiti. Sve je prošlo prebrzo, neočekivano, odjednom.

Pamtim, bili smo klinci. Voljeli smo filmove. A onda je došao rat i ništa nije bilo kao u filmovima. Došao je PTSP i alkoholizam. Ili je bilo obrnuto. No sad je drugačije. Riješio sam se svega što me je vuklo na dno, ili držalo na površini. Tvrdoglavi sam gad.

Rijetko ulazim u zabačen kafić. Obična rupa. Sjedam u kut. Prilazi mi uvijek isti konobar. Uslužno se smiješi. Nikad me ništa nije pitao. Nisam ni ja njega. Pio sam kavu s mlijekom. Plaćao kovanicama, sitnim lipama koje sam iz zavežljaja vadio iz prljava džepa. Konobar je razumio. Ponekad je donosio puno više od uobičajene kave.

Sjedio sam i premetao tekućinu po ustima. Buljio kroz prozor i zamišljeno pregledavao novine. Bilo mi je toplo. Ali me nije napuštala tjeskoba. Umoran, ramena su mi utonula. Mnoge izgovorene rečenice teglim za sobom. Konstantan je taj nemir u želucu.

Imao sam razrađen plan. I nema odstupanja, nema zajebancije. Hranu sam nabavljao u kasne večernje sate. Valja se malo pomučiti. Skužiti gdje su žice oštećene, kroz koju ogradu se možeš provući. Iza centara, marketi uvečer, bacali su raznu hranu koja se taj dan nije prodala. Kruh, peciva, razni artikli prijeđena roka. Ne vjerojatno! Često ne oštećena roba! Ponekad sam odlazio i do raznih restorana. Ali tamo je bilo puno teže. I drugi nesretnici kao i ja čekali su da se ugasi svijetlo. Morali smo biti brzi, bez izbiranja. Inače te uhvati kamera ili nekakvo vražje osiguranje. Ljudi u svojoj obijesnosti čak i smeće čuvaju.

Boce sam sakupljao za dnevnu dozu kofeina. Nije mi ni trebalo više.

Higijena je bila popriličan problem. Drugima, ne toliko meni. Od smrada nitko nije umro. Kad bih ulovio priliku, prao bi se na autobusnoj, željezničkoj ili drugim javnim prostorima.

Pokušao sam i s prihvatilištima. Negdje oko blagdana na ulici bi postajalo ne izdrživo. Boje, mirisi, instant veselje, sretne obitelji na fotografijama. Možda je bolje ovako. Nitko me ne čeka nervozan, usplahiren. Ne pita gdje i do kad?

Ali ni u prihvatilištima nije drugačije. Kao predmet s kojim ne znaju kamo bi.

„ Ima vas previše“, klimali su s velikim razumijevanjem. Skrušeno su slušali što smo govorili. S izrazom na licu kao da drži nešto teško, gospođa volonterka dala je sud o meni.

„ Strašno “, govori ozbiljno zabrinuta voditelju skloništa za beskućnike. Čujem je.

„ Ima lice čovjeka koji je proživio nekoliko života u jednom. Šiljato, bezbojno s nekom notom u očima. Još se bori, čezne. Još ima života u njemu. Nezainteresiran gleda kroz televiziju kao da se pokušava sjetiti detalja iz davnih dijelova života. Prije svega ovoga. Spaja niti, plete konce u glavi i pokušava stvoriti sliku. “

Nakon nekoliko dana, uzimao bih svoje prnje i odlazio do svoje potleušice. Draže mi je bilo ležati na izglodanim madracu, ložiti priručnu peć. Bijeli smrdljivi dim grizao je za oči i lijepio se za kožu.

Sjedio bi tako često njem i listao knjigu kod svijetla treperave svijeće. Cijeli život čitao sam Kunt Hamsuna. Razumio sam ga, uistinu. U potpunosti me je shvatio.

Neprimjetno zagazio sam u godine starca. Blaga svjetlost obasjavala mi je ispijeno lice.

Pucketanje granja u peći, koje prikupim za dana povuče me u sjetu. Sjetim se svega, htio ili ne.

Oca borca četrdesetprve, ranjenog u rame. Uvijek je vikao po kući i zahtijevao. Svi smo bili njemu na usluzi. Zadrti i strog seronja kakvim ja nisam želio postati.

Majke, bojažljive domaćice, ovisne o dobroj volji gospodara kuće. Plaha i suspregnuta. Uvijek spremna podmetnuti leđa samo da ne dođe do nedajbože konflikta u kući.

Svoje kuće u kojoj sam postao višak za vlastitim stolom. Postao sam neprijatelj moje žene. A kombinacija kredita i hipoteke, izbacila me iz iste te kuće.

Kasnije, kad se sve okončalo, novac nije smetao mojoj ženi. Okoristila mojim ludilom i prenapregnutim živcima. Djeca koja me se srame. Pizdeki mamini. Uvijek su bili na njenoj strani. Ne sjećam se u kojem su trenutku stvari krenule baš toliko krivo, ali uvijek su se kretale nekim težim naopakim putem.

Bilo je i pokušaja pronalaska posla. Sama ideja nije mi bila mrska. Mogao sam se zamisliti da radim nešto, bilo što. Na razgovore dolazio sam poput nemirna klinca. Pristojno čekao u redu. Nešto unutar mene uvijek mi je govorilo da neću proći ni ovaj put. I nisam .

Njihove oči gledaju me, proučavaju. Njihovi nemirni izrazi lica. Pitanja: adresa, osobna, broj telefona. Iznutra, lice mi je bilo puno izražaja. Mrzovoljnih bora, ogorčenih izbočina.

Ne pripadam. Ja više nigdje ne pripadam. Toliko je toga različitog u mojim šarama u očima, crtama mog otiska prsta. Ja udišem oblake.

Pa, svi nosimo svoje bunare. Duboke, tamne i vlažne. Brige uvijek su bile u mojim temeljima. Ponekad ih čujem kako pužu po krovu i stežu mi remen oko pasa.

U tišini čujem šum vlastite krvi u ušima. Srce mi kuca u grlu.

„ Jebote “, budim se u mraku. Peć se ugasila. Spuštam sa sebe deku, izgrizenu moljcima. Prsti mi zapinju za rupe.

Sivog kratkog dana, ušao sam u crkvu. Ne znam zašto sam to učinio. Da prikratim vrijeme. Često pored nje prolazim. Neki čovjek, srednjih godina, klečao je ispred sveca. Prebirao je usnama. Ništa se nije čulo. Kao da bezglasno razgovara s nekim odozgora, i ne želi da ostali to čuju.

Sjeo sam u zadnju izlizanu klupu. Skinuo kapu. Čini mi se da sve oči svetaca gledaju u mene. Ne poznajem biti doktrine, ne pripadam toj skupini, ali kao da je neka blagost sipila kroz vitraje na svodu.

Zamislim se. Možda bi slike ili drveni kipovi trebali ponuditi odgovor? Da pokušam Očenašem? Mumljam nekoliko zapamćenih riječi. Okrnjena molitva. Sjetim se samo kad voda dođe do grla. Ali imam i ja anđela čuvara. Mamlaz se uvijek pobrine da nekako preživim.

Uvečer ulice ostanu prazne, napuštene. Mrak se rano spuštao, miješao s danom. Magla je postajala siva, uskovitlani pepeo.

Zabijenih ruku u džepove, poželio sam kadu, paru, miris skuhane večere. Gotovo mogu osjetiti kapanje vode, kondenzacije. Ustvari, to s mokrih stabala kapala je rosulja po meni.

Prolazeći pored grma, začuo sam cviljenje. Nastavio sam. Kome bih ja mogao pomoći? Bezbroj puta prošao sam ovuda.

Zastanem malo, osluhnem. Cvilež, piskanje, plakanje. Moglo je biti bilo koje. Ili ništa. Možda se moj um poigrava.

Kleknem pored grma i podignem grane. U mene su gledale izbuljene oči.

„ Mali “, uplašim se vlastitog glasa. Pitam se je li mi boja dovoljno ljudska da mi životinja povjeruje.

„ Odi “, pozovem psa. Hrđavo stvorenje pokunjenog lica. Jedva je ustao. Ne da se približi, već da se udalji od mene. Svaka kost mu je stršila. Mogao sam izbrojati rebra.

Iz džepa vadim osušeni komad kruha. Otpuhnem trunje mucica. Drugo nemam. Dobacujem mu. Neodlučan i dalje je stajao u daljini.

Kad sam se odmaknuo, vidio sam kako hlapljivo žvače. Pratio me svojim buljavim očima. Bilo mi je drago. Obrazi mi gore.

Pred sam ulaz u moje skrovište shvatim da me životinja prati. S udaljenosti kao da broji moje korake. Osmjehnem se. Zapeku me suhe i hrapave usne.

Kroz zabarikadirana vrata ulazim prvi. Rasklimana vrata, prelijepljena najlonom, ojačana komadom drveta kojim sam ih podupirao. U kut nasuprot mom ležaju postavljam sic iz nekog automobila. U otkrhnutu zdjelicu ulijevam vodu. Puštam životinju da se smjesti.

„ Neću ti ništa. “ gleda me spreman svaki tren izjuriti kroz vrata.

Kopao sam po vrećicama. Znam da negdje imam nekakvu konzervu. Izgleda da ga je zabavljala moja premetačina po stvarima kojima sam se opkolio.

Život sakupljen u vrećice, trule i vlažne kutije. Razni ostaci, roba, željeza, plastike naslagane u bedem, iza kojega sam krio samoga sebe.

Prva živa duša koja mi se približila. Usamljenost u večernjim satima je najgora. Potvrda vlastitog nedostatka. Nemaš s kime progovoriti. Kao da si okružen tisućama, a oni te ne razumiju. Riječi ostanu u ustima, teško padnu u prazan želudac, pa se spuste u stopala. Ukopaju se u zemlju i s vremenom ne žele više iz tebe van.

U mraku osjetio sam kretanje. Strepnja mi se popela skroz do grla i zatvorila protok zraku.

„ Majko Isusova! “ mrmljam u mraku. Pseće oči kresnule su. Zaboravio sam na njega.

„ Odi mali “, lupkanjem ruke o deku pozvao sam ga.

Vani se mraz šuljao tlom. Noć je bila jasna, oštra i stišće. Oko mene zrak je nabijen mirisom ljudskog znoja, neoprane kose, prljavog suđa, sasušenog kruha, mokroga psa, trulih drva, dima. Gust je. Moram ga razmaknuti rukama, pa tek onda udahnuti.

Pas se popeo do mene i sklupčao pod mojim nogama. Grijao me. Njegov ujednačen ritam disanja smirivao me. Ustvari, bilo mi je drago što je blizu živo biće.

„ Spavaj, spavaj “, mrmljam njemu, govorim sebi.

Sutra će opet biti sve potpuno isto. I bit će različito.

Vrijeme se omaknulo, dani su nestali.

Hrđavi pas, tužnog lica tumara ulicama.

Sam.

• Povratak