Što je vidio Bepo
Denis Peričić i Anita Peričić, Varaždin
Robert Boyle je konstruisao modernu hemiju u isto vreme kad je od rudara tražio da dole, u jamama, drže oči otvorene kako bi, ako sretnu podzemne demone, umeli da ih za nauku opišu.
Borislav Pekić, Atlantida, II., Znanje, Zagreb, 1988., str. 122-123.
Kova je naša! (Rudnik je naš!)
Pobunjeni labinski rudari
Upravo od 17. stoljeća, kada Robert Boyle utemeljuje suvremenu kemiju a istovremeno od rudara traži da bilježe i za znanost opisuju svoje susrete s podzemnim demonima, u Labinštini datira rudarstvo.
Godine 1626., samo nekoliko mjeseci prije Boyleova rođenja – jer veliki je kemičar rođen 25. siječnja 1627. godine – izvjesni Filippo Veranzi od mletačkih vlasti dobiva koncesiju za iskorištavanje minerala i smole. Godine 1659., kada Boyle izumljuje zračnu pumpu, sličnu koncesiju dobiva Lodovico Dragogna.
Ipak, kako nam govore zanimljivi sažeti podaci na internetskim stranicama te u ponekim novinskim člancima i stručnoj literaturi, rudnici Labinštine punom će parom proraditi tridesetih godina 19. stoljeća. Svojevrstan je to začetak novog doba, ali boyleovsko supostojanje drevnoga i modernoga – praznovjernoga i znanstvenoga, predindustrijskoga i industrijskoga – nastavit će se i tada, pa sve i do najnovijih vremena: jer ovdje, u Istri, magijska i mitska vjerovanja žive intenzivno još i danas.
U 19. stoljeću još nema električne rasvjete, šume nisu prokrčene, vjetar zloslutno huji i huči Učkom, a more je noću duboko i otajno poput sirenskih zovova o kojima zloguko mrmore istarske obale i o kojima bezglasno pjevaju ribari zauvijek o dno prikovani u svojim brodolomnim olupinama.
Tako, naime, žive Istrani, na razmeđu država, na razmeđu svjetova.
Na tom graničnom području između ovostranoga i onostranoga, malobrojni, bijelom, crnom i drugim kugama prorijeđeni Istrani putuju malo, jer čak i danju, a osobito noću, mogli bi na kakvom raskrižju naići na orka, a odnekud bi ih mogao zaskočiti i maličnjak; na proplancima sastaju se vještice, u Kringi se još pojavljuje vampir, a štrige i štriguni gotovo su uobičajene pojave.
Mòre te morìt mȍra, a i ureći urečnjak.
A što ih tek čeka u rudnicima? Što ih tek čeka ondje, duboko pod zemljom, u carstvu mraka, vlage, crnila i dramatičnih tektonskih sila?
Moguće je samo zamišljati s kakvim su strahom, s kakvim osjećajima jeze, strepnje, iščekivanja, zdvojnosti i neizvjesnosti ondašnji labinski rudari ulazili u kovu – u okno, u rudnik, u podzemlje.
Jedan od njih bio je Bepo, mali Josip – Mići Jože po domaću – prezimenom Jurican, Juričan ili Giurizzan, svejedno.
Mlad je, iz siromašne obitelji s mnogo djece, a unatoč tomu što je ovo novo, moderno 19. stoljeće već zašlo u svoju drugu, još moderniju polovicu, Istrani su i dalje trdo delali; stoga Bepu nema života u bijelom svijetu, ali nema mu kruha ni na rodnoj grudi, te nema mu druge doli crnčiti doli, među „crncima“. Nizak je, zato i pogodan za rudara, ali izdržljiv, žilav, kao što i jesu ljudi iz njegova kraja.
Svakog dana Bepo silazi u kovu opterećen pandemonijskom popudbinom imaginarija đavala što u paklu čekaju grešnike i mutnih predodžaba o helenskom Hadu, Haronu i svijetu sjena na obalama one ponornice zvane Aheront, jer ti su starogrčki mitologemi, i izvan licejskih klupa, itekako još brujali među običnim ljudima te se poput tihog ali upornog vjetra pronosili po svem mediteranskom prostoru. No u tim je prepričavanjima sve izmiješano s crkvenim učenjima o Luciferu, s nemirnim snovima koje su u puku izazivali prizori beramskoga Mrtvačkog plesa, ali i s narodnim vjerovanjima u sile zle i nečiste, u praslavenske, a možda i starije mitove i predaje.
Čuo je Bepo i za Dragognu, ali u njegovoj svijesti to nije prezime onoga Lodovica koji je dvjestotinjak godina prije njegova doba dobio koncesiju, nego ime Bana Dragonje, diva nalik Velom Joži; to je onaj Ban Dragonja, velik poput planine, koji je jednim udarcem noge stvorio Pazinsku jamu.
Možda Bepo misli da je Pazinska jama beskrajno duboka, i da doseže do pakla; možda, poput svog suvremenika Julesa Vernea, pomišlja da Pazinsku jamu ponornica spaja s Limskim kanalom i morem; možda misli da je ona gadno i pogano leglo orka i štriguna i sličnih nepojmljivih bića; ali svejedno je uvjeren da nijedna jama, pa ni Pazinska, ne može biti tako strašna i opasna kao ova kova u koju silazi svakog dana.
Jednog od tih dana, posljednjega u kratkoj mu rudarskoj karijeri, Bepo je u rudniku vidio nešto.
Ne zna se što je vidio: cijeli događaj obavijen je velom legendi, proturječja i govorkanja. Govorkalo se da se, navodno, iz dubine okna čuo samo Bepov stravičan vrisak: samotan, otegnut, bolan, očajnički.
Kad su ga kamaradi pronašli, bio je bez svijesti i činilo se da uopće ne diše. Kad su ga iznijeli na površinu, osupnuli su se primijetivši da mu je domaloprije crna kosa postala posve – sijeda.
Bepo se uskoro osvijestio i činilo se da je, osim posijedjele kose, sve u redu s njim. Pregledao ga je i dobri dottore Lazzarini, ne pronašavši pritom nikakve vidljive ozljede, a ni simptome nekih unutarnjih.
Neobično je ipak bilo što Bepo nije odgovarao ni na jedno pitanje.
Do kraja svoga dugog života Bepo neće više prozboriti ni jednu jedinu riječ: ni o čemu, a kamoli o onome što je vidio u rudniku.
Nikada više neće Bepo sići u jamu. Cijeli će život provesti nijem, marljivo radeći u polju, a ostatak dana, ponekad i cijele noći, prosjedit će ispred siromašne obiteljske kuće, zagledan nekamo u daljinu. O njemu će se brinuti roditelji, a nakon njihove smrti njegova braća, pa njihova djeca, a onda, već u još novijem, još modernijem 20. stoljeću, i unuci mu već odavno pokojne braće.
Neće Bepo imati nikakvih posebnih prohtjeva; bit će skroman, miran i dobar, nikomu na smetnji. Kimanjem ili odmahivanjem glave pokazivat će da razumije sve što mu se govori; jest će zajedno sa svojim bližnjima, popiti s njima malo vina, čak se i bezglasno nasmijati na neke šale; odlazit će na mise, prekrižit će se i kleknuti kad treba, no iz njegovih usta nitko neće čuti čak ni prošaptane molitve.
Za svoga dugog života Bepo nikad neće čuti za Roberta Boylea, pa ni za Julesa Vernea.
Ipak: čut će za Mussolinija, za D'Annunzija, i za njihove sljedbenike. Nije ih bio susreo (barem je tako dugo mislio); no ono malo što je, iz druge ruke, o njima saznao, bilo je dovoljno da stekne čvrsto i nedvojbeno mišljenje, odlučan i neprijeporan stav; osobito nakon što se pronio glas da su fašisti na željezničkoj postaji u Pazinu pretukli sindikalnog vođu Giovannija Pappina kad se vraćao sa sastanka u Trstu.
Ta je vijest silno odjeknula među rudarima, koji su se, revoltirani, okupili na Krvovoj placi u Vinežu, odakle će krenuti u pobunu.
Među njima našao se i stari Bepo.
Zasjeo je Bepo na jedan od stolčića koje su na Krvovu placu domaći iznijeli za starije ljude. Nijemo je, ali pomno slušao sve što puntari govore, što klikću i što zahtijevaju. Našle su se tad u rukama revolucionara, prvoboraca Labinske republike, i neke talijanske novine, koje su, očito, slavile fašiste, jer su neki od tih buntovnih rudara bijesno pokazivali na fotografije u tom listu, pljuvali po njima i na koncu ih izgazili.
Vjetrić je donio taj iskrzani list pred Bepove noge. Bepo je svrnuo pogled na zrnatu fotografiju mladih, oboružanih i nakinđurenih kočopernih fašista u crnim odorama.
I tada – u tom čudesnom, jedinstvenom i za njega najsretnijem trenutku u životu – Bepo je progovorio.
Rekao je:
„Njih sam videl! Takovi su bili vrazji koje sam videl doli va jami!“
I zavikao:
„Kova je naša!“