Zajedno razdvojeni
Selma Parisi, Zagreb
Tata kaže da je mama luda. Mama kaže da je tata manipulant. Prava je istina da se on razveo od nje, i obrnuto. On nema ime, nije ga zaslužio, on je samo bivši, a ona je bezlična kreatura nedostojna spomena. Sve što dolazi od oca je pogrešno, a sve što majka čini je ispravno. I obrnuto. Zapamtite to djeco. Kad tata kaže da hoćemo, mama odluči da nećemo. Ako mama misli da se nešto mora, tata će dokazati da se ništa ne mora. Kad nam tata nešto obeća, prekršit će obećanje samo da razljuti mamu. Ako mama plače, tata se smije. I obrnuto, naravno. Njihovi psiholozi i odvjetnici govore isto što i oni, samo obrnuto. Dok naši roditelji ratuju, mi lutamo po Ničijoj zemlji, puzimo po rovovima našeg djetinjstva, skrivamo se među obiteljskim krhotinama, promatramo i slušamo. Ne znamo što je istina, a što laž, što je stvarno, a što ne. Imamo obrnutu logiku i istinski smo zbunjeni kad nas pitaju koga više volimo ili na koga više ličimo, mamu ili tatu.
Djeco, on je neprijatelj, a ona je psihijatrijski slučaj. Istina je da je tata htio da vas pobacim. Iskreno, da sam prije znao kakva je, nikad s njom ne bi imao djecu. Ona se treba liječiti, njemu nema pomoći. Božesačuvaj takvog oca, jadne li vam majke. Čuvajte se oca, ne budite kao majka. Smrdite na njega, ličite na nju. Nikad joj ne vjerujte, on uvijek laže. Razumjet ćete kad odrastete.
Puno prije nego što odrastem doći ću do zaključka da istina mijenja svoje lice zavisno od onoga tko je i kako govori, ali i kako je netko doživljava, tako da nikad ne postoji ona prava, istinska istina, već samo slojevi proživljenih i prožvakanih istina, nasumice nabacanih na izvornu istinu.
Moja istina je da se tata i mama toliko mrze, da su zaboravili na nas, a kad ih silom prilika podsjetimo na to da smo njihova djeca, zgražaju se i žestoko opiru, ne mogu si pomoći - previše ih podsjećamo jedno na drugo. Mi smo posljedica nečeg što grčevito žele izbrisati iz svog života i učiniti nepostojećim. Proizašli iz Ništavila, kao da ne postojimo.
Djeco, ona vas ne voli. Istina boli. Djeco, on vas mrzi. Živa istina. Ne razumijete, jer vas je izmanipulirao. Ne shvaćate, jer se ona pretvara. On samo kupuje vašu ljubav, ona vas kupuje na prevaru. Kad vam on nešto kaže, vi samo prst u uho i zaboravite. Ne slušajte njene nebuloze. Samo nemojte biti kao on/ona i sve će biti u redu. Voli vas mama. Voli vas tata.
Mama i tata nas vole i mi im vjerujemo. Ali više od toga, oni mrze jedno drugo, to znamo sa sigurnošću. Njihova mržnja je veća od svega, veća i od same sebe, to je jedina, prava, živa istina.
Sve druge istine imaju više lica: Tata želi zajedničko skrbništvo nad nama, a mama će se pobrinuti da osujeti njegov plan. Mama inzistira na tome da joj pripadne kuća i sve u njoj, a tata će učiniti sve da ona ne dobije ništa. Sud kaže da sve moraju ravnopravno podijeliti, pa će podijeliti kuću, mene i brata. Kao da smo stvari, brat će "pripasti" tati, a ja mami, jer je "ženskoj djeci mjesto uz majku, a muškoj uz oca." Tako svi kažu, i oni famozni psiholozi, a najvažnije da to govori i sudska vještakinja, ona to često naglašava. Svi zajedno odlučuju razdvojiti brata i mene, iako ih preklinjemo da to ne rade, imamo samo jedno drugo. Braco me tješi u trenucima kad se mama i tata posebno mrze. Pitamo se zašto nas nitko nikad ništa ne pita. Mi smo mali, što djeca znaju. Tako je sud odlučio.
Sud sve zna i sudi za dobrobit djece. Djeca su nevažna.
Odjednom brace više nema. Otišao je u tatinu istinu. Ništavilo u meni je duboko i mračno, bojim ga se više od svih istina i neistina.
Nakon što se razdvojimo, mama i tata se nastavljaju mrziti na daljinu. Desetljećima ustrajno i požrtvovano ratuju i ne posustaju. Kako se samo ne umore? Još uvijek je važnije od svega tko je od njih dvoje više pokvaren i primitivan te tko je kriv što su im djeca sada i službeno luda.
Rat je stvorio kaos na Ničijoj zemlji. Krhotine nakadašnje obitelji usjekle su se u nas. Moj brat je bipolaran, a ja sam suicidalna. On se gubi, meni je svega dosta. Puno puta su me tata i mama "spasili", ali se nijednom nisu ujedinili, upravo suprotno. Više ih brine što bi se u bolnici mogli sresti, nego kako sam ja.
On je kriv za sve. Sve ovo je zbog nje.
Napisala sam oproštajno pismo, čekam pravi trenutak. Poništit ću Ništavilo jer oni tako žele. Saznat će da uz njihovu istinu, postoji i moja istina. Da, istina boli. Mama i tata će konačno imati napismeno da su u svemu zajedno, iako razdvojeni.