Dan kad je Mjesec pao na Zemlju
Korina Husnjak, Zagreb
Promaklo im je. Tako su rekli na vijestima. Čovjek bi mislio nakon što im je promakla ona ruska raketa da će počet’ obraćat’ pažnju na to što nam leti nad glavama, ali izgleda da ne.
Rekli su to tako ležerno, zaključio sam da se šale. Nazvao sam oca, rekao je da će vjerojatno past’ na Ameriku, tako uvijek bude u filmovima.
Možda sanjam. Krešo, susjed s prvog kata ima lucidne snove.
Tanka crta dijeli san od jave, a u tim trenutcima osjeća se kao da po njoj pleše.
Ja ne plešem. Kad idem van, većinu vremena pušim ispred kluba.
Otišao sam u krevet.
Što ako Mjesec stvarno padne na Zemlju? Što ako ne sanjam?
Oduvijek sam se osjećao kao da su svi došli u školu dan ranije. Kao da su naučili nešto što su meni zaboravili reć’. Ovo je samo još jedna interna šala u koju nisam uključen.
Zazvonio je telefon.
Znam da je nedjelja, ali moramo inventuru dovršiti danas.
Zrake sunca, ko’ šipke tamnice, prolaze kroz moju sobu. Iako sam jedva čekao da završi nedostaje mi utjeha smaka svijeta.
Samo zato što će mjesec past’ na zemlju to ne znači da ne moraš doć’ na posao.
Krešo pleše, a ja sanjam o poslu.
Željko čuješ li ti mene?
Ako je prekosutra smak svijeta, zašto radimo inventuru?
Čuj ti njega, da zašto radimo inventuru? Svi danas rade inventuru, moramo znat’ kaj imamo, kaj ne! Jednog dana će fino crvena dječica na Marsu učiti u školici da je naša firma prodala najviše kopirki u Zagrebu davne 2022., mi ti budemo njima bili ko’ kak’ su nama ovi Pompeji.
Molim?
Dobro ja uvijek mislim da su mali zeleni, ali ak su na Marsu, možda su crveni. Tak nebitno sad, dođi tu da to fino odradimo. Svi su na vrijeme došli, jedino ti kasniš!
Tanka crta postaje sve tanja.
Željko, kad sam ti dal’ ovaj posao obećao sam tvojoj majci da ću muškarca napraviti od tebe, a vratit’ ću joj narkomana. Ajde, otrezni se sad i odi k njoj. Odi mami, Željko.
Uvijek si se žalio da nemaš slobodnog vremena, evo sad si slobodan k'o ptičica.
Otišao sam kod roditelja. Htio sam zagrliti oca, poljubiti mamu.
Pri izlasku iz zgrade dječak se zabio u mene biciklom. On i neka djevojčica vozili su se niz ulicu. Da sam bar sad dijete, roditelji bi rekli: ne moraš u školu, svi ćemo umrijet’, a ja bih samo čuo da ne moram u školu.
Koliko god uporne, misli što me tište nestanu kad je lijepo vrijeme.
Prošla zima je bila teška i nemam snage još jednu proživjet’, možda je dobro što je neću doživjet’.
Pogled mi je oteo hrast i cipele koje su se odmarale na jednoj njegovoj grani. Smeđe, lakirane s golubovim drekom na desnom đonu. Iste takve je nosio Krešo i nosio ih je Krešo, nisam ga vidio od grana. Tek kad sam se približio sam vidio da visi s jedne od njih.
Tanka crta mu se sada našla oko vrata.
Krešo je otplesao u mjesto gdje javu od sna crta ne dijeli, već spaja u ništavilo nama nepoznato. Unatoč svemu, nadam se da Krešo pleše vječni ples. Unatoč tome što znam da ga je progutao crni mrak i isr'o u vječnu prazninu gdje ni Krešo ni ples više ne postoje.
Ušao sam u stan roditelja. Mama me pitala jesam li jeo.
Nisam, ko’ da je to sad bitno.
O Željko, to je uvijek bitno.
Sjeo sam za stol. Štef je došao na ručak. Pitao sam ih što ćemo učiniti, no mama je rekla da ne možemo ništa, stoga čemu brinuti. Otac je natočio gemišt.
Dugo je trajala zdravica, ali jedva da sam riječ čuo. Samo otkucaje srca. Svaki brži od prethodnog. Dlanovi znojni. Nervoza, poput udava jurila mi je uz kičmu prije nego što me stegnula za vrat. Ostao sam bez daha. Lupio sam tako jako šakom o stol da je ocu ispala vilica iz usta.
Mama se prekrižila, Štef je nastavio jest’. Od sigurne smrti dijele nas sami dani, a sve što moje roditelje zanima je jesam li sit. Ustao sam od stola i otišao. Na vratima sam zastao.
Pogledao sam prema ocu čije oči su me spremne dočekale.
Sine, nigdar nije bilo da nekak’ nebu.
Izašao sam i zalupio vratima. Išao sam pronaći način, morao sam naći način. Morao sam naći smisao, morao sam naći, ne znam ni ja što.
A jesam ga našao? Jesam kurac. Mjesec će past’ na Zemlju, ne mogu niš’, mogao sam to odmah lijepo shvatit’, ali ne, Željko se sad ide zaključat’ u stan na dva dana kako bi sa svoje četiri godine elektrotehničke i pet godina iskustva u prodaji kopirki, sam sa sobom uspio odgonetnuti kako će spriječiti misterij koji je izbezumio najveće umove našeg vremena.
Budućnost svijeta leži na golom madracu u garsonijeri na Knežiji, sigurno.
Da je bar Mjesec žena, otišla bi čim joj kažem bok.
Ne znam što se dogodilo. Ustao sam se iz kreveta i došao ovdje, brdo na kojemu sam se igrao kao dijete. Ponekad bih došao ovdje sam, gledao bih u daljinu i mislio da vidim cijeli svijet.
Zapravo se vide samo tri zgrade, ali klincu se tri zgrade valjda čine kao cijeli svijet.
Uzeo sam bocu travarice i došao vidjeti posljednji zalazak. Zadnji zalazak.
Dan sam proveo čekajući da prođe. Mislio sam da je po tome drugačiji, no kad je prošao shvatio sam da je sa sobom poveo niz sebi sličnih.
Postao sam zatvorenik i tamničar uma u kojemu nitko ne vlada. Jedini otpust bio je nedjeljni izlet do prvog kata na kavu kod Kreše. Ne mogu otresti osjećaj krivnje znajući da sam došao i ove nedjelje, da nisam zaboravio, Krešo bi ovdje sjedio sa mnom. Išao sam vidjeti roditelje posljednji put, ali sam i to upropastio. Ljut izraz lica bit će posljednja uspomena moje majke na svog sina.
Žao mi je što ih nisam zagrlio, žao mi je što im se nisam zahvalio.
Žao mi neće biti još dugo, nestat će svijet i moje žalovanje zajedno s njim. Nestat’ ću i ja.
Hoću li znat’ da me nema? Ako u ničemu ničega nema onda valjda nema ičega, pa tako ni mene.
Sad znam da me neće više bit’, ali kad me više neće bit’ neću imat šta znat’ kad me nema.
Jaka je ova travarica.
Moj je život postao uspomena koje se nerado sjetim.
Dani, postali su tjedni, tjedni mjeseci, mjeseci godine. Svi su prošli i nestali.
Propustio sam ga. Život je bio dobar party, a ja sam pušio ispred kluba.
Možda sam zato došao ovdje. Propustio sam život, nisam htio propustiti smrt.
Nekako mi je sve smiješno sad. Ove dane sam samog sebe uvjeravao da se ovo zapravo ne događa. Trebao sam samo pogledati kod prozor i vidio bih koliki je Mjesec. Veći je od te tri zgrade, veći je od Knežije. Veći je od ičeg’. Stvarno je lijepo ako zaboravim da će me ubiti za koju minutu.
Polako shvaćam tu internu šalu u koju nisam bio uključen. Neke šale nemaju poantu, samo su smiješne. O nekim šalama nema potrebe razmišljat’, možda je dovoljno samo se nasmijat’.
Možda je to jedino što mogu.
Ako postoje crvena dječica, nadam se da nikad ne zapamte te glupe kopirke i koliko smo ih prodali. Nadam se da samo nauče koliko su glupi ljudi bili i koliko su vremena proveli dajući značaj šalama.
Nadam se da se taj dan u školi dobro nasmiju i da nas jednakom lakoćom zaborave.
Jadna ta crvena dječica. Možda čak postoje. Ako je mogao Mjesec past’ na Zemlju onda možda čak i ima života na Marsu. Možda.
Mjesečina mi bliješti u oči i nekak’ mi je više tak’ svejedno.