Ekvilibrij
Ljiljana Brković Zorčić, Sisak
Baš kad sam dovršila slaganje knjiga koje sam čekala od početka školske godine, a tek su jutros stigle, netko je pokucao na vrata. Pomislim na radni sastanak koji smo u školi imali svakog petka, pogledam na sat i zaključim da je za njega još rano. Prije nego što sam izgovorila slobodno, vrata je odškrinula ravnateljica i upitala :
„Natalija, jesi li se ti cijepila?“
Izmakla sam se i provirila iza police pomislivši što sad ova babetina hoće? Pošutjevši kratko, glasno upitam:
„A zašto?“
Lice joj se mučilo dok se pokušavala nasmijati. Učini mi se, na trenutak, da ima nešto sablažnjivo u mome neprirodno visokom tonu glasa. Nakašljem se kako bih otklonila nelagodu.
Ravnateljica, profesorica fizike koja je nedavno dobila novi mandat, a nekoliko mjeseci prije toga napunila šezdesetu, i ja imale smo korektan odnos sve dok u školi nisu počele rasprave o cijepljenju. Po nalogu politike ili iz svog osobnog straha, na svakom je kolegiju u uvodnoj riječi napominjala da bi smo se mi, prosvjetni radnici među prvima trebali cijepiti i tako biti primjer djeci i roditeljima. Sve teže sam podnosila njen suptilni način pritiska. Na zadnjem kolegiju, kada je kao dobar dan izgovorila da ćemo se prije ili poslije svi morati cijepiti jer necijepljeni možda neće moći raditi s djecom, ustala sam revoltirana i rekla da nitko, pa ni ona, nema pravo prisiljavati ljude na nešto i prijetiti otkazom, da prosvjetni radnici nisu ničiji zamorci, te da bi ju netko zbog takvih izjava mogao tužiti. Dok sam to govorila gledala sam u nju i zamijetila ljutnju koja joj je izobličila lice. Dok je iz bokala u čašu sipala vodu, shvatila sam da sam ju izrečenim dovela u neugodnu situaciju.
Nakon toga gotovo da mi se nije obraćala. Komunikaciju je svela na pogled očima i jedva primjetno kimanje glavom umjesto pozdrava. U držanju njenog tijela prepoznavala sam dozu prijezira kojem, po mome mišljenju, nije bilo razloga. Uostalom, imamo pravo na različita mišljenja. Izbjegavajući da kolege dovodim u neugodnu situaciju, nakon sukoba sam u zbornicu išla samo kad sam morala.
Nakon mog pitanja ravnateljica je ipak ušla u prostor knjižnice, zatvorila vrata i počela govoriti kao da će mi priopćiti nešto jako važno.
„Znaš Natalija, ove godine smo dobili poziv od Ministarstva da pošaljemo jednu od naših profesorica ili profesora hrvatskog jezika na radionice kreativnog pisanja. U Dubrovnik, zamisli.“
Osjetila sam kako iza tog hvalisavog tona vreba opasnost. Slabašno sam se osmjehnula i posegnula rukom prema vratu popravljajući šal a ona je nastavila:
„Dobili su sredstva za kulturu iz europskih fondova. Išla bi jedna profesorica iz naše gimnazije i jedna iz petrinjske. Ove godine naša županija ima prednost, vjerojatno zbog potresa.“
Sad su svi puni razumijevanja, pomislim i dignem obrvu čudeći se. Nisam vjerovala da mi se obraća, a kamoli da takvo nešto nudi baš meni. Istovremeno mi se učinilo da osjećam nasladu u njenom glasu zbog toga što vjeruje da će me tako natjerati da se cijepim. Dopustivši sebi da me obuzme radost zbog mogućnosti koja mi se pruža, upitam mirna glasa bez pokreta:
„Jeste li to vi odlučili predložiti mene?“, i pitanjem razbijem nelagodu.
„I sama znaš“, počela je isprsivši se i izvijajući vrat, „da mi je izbor ograničen. A ti si ipak objavila knjigu. Ovo je idealna prilika da se o državnom trošku družiš s piscima.“
Zastala je i gledala ravno u mene. Oči su joj bile plave kao i kostim koji je nosila. I ja sam neprekidno u nju gledala. Bio je to snažan kontakt očima prije nego je, kao za sebe, upitala:
„A koga bih drugog poslala?“, i odmah kao po naređenju dodala: “Nisi li ti najbolji izbor?“
U kontemplaciji ulovim misao sigurno vjeruje da ako nešto uljudno zamoliš, onda ćeš to i dobiti. Malo si se zajebala stara, pomislim gledajući je šutke. Mislila sam kako vjeruje da me uhvatila nespremnu i kako uživa da me na ovaj način izaziva. No ovo je bilo nešto do čega mi je jako stalo i što je u meni izazivalo osobitu radost pa sam šutjela suspregnuvši ljutnju.
Na takve radionice išli su uvijek ljudi iz drugih gimnazija, uglavnom iz Zagreba, a ove se godine meni pruža prilika, i to u Dubrovniku. Pa ako je to i zbog potresa rado bih otišla. Dvoumeći, nisam ništa odgovarala, samo bih s vremena na vrijeme, između različitih misli trepnula. Tišina je postajala sve neugodnija. Na trenutak, prije no što je ustala, osjetila sam nepomičnost zraka u prostoru.
Izlazeći iz knjižnice zastala je na vratima pročistila grlo i crvena u licu pogledala u mene i dodala. :
„Molim te, razmisli, pa mi do kolegija reci pristaješ li ili ne, ali ne zaboravi, prije odlaska moraš se cijepiti.“
Kimnula sam glavom. Kad je zatvorila vrata, ustala sam i iz ormarića izvadila dezinfekcijsko sredstvo i njime natopila komad vate. Brišući stol, naslon stolice i kvaku razmišljala sam o tome kako se ni nakon što mi je suprug za vrijeme ljetnog raspusta dobio koronu, nisam cijepila. Iako se dugo liječio, smršavio devet kilograma i danima buncao odlučila sam da se neću cijepiti. A onda sam u razgovoru s kolegicom, čiji je muž plovio na prekooceanskim brodovima, saznala kako se on svake godine cijepi zbog svega i svačega, a nije ni lud ni bolestan. Istog sam dana nazvala svoju doktoricu i rekla da bih se cijepila, o tome nikome na poslu nisam govorila.
Tog poslijepodneva sam prilazeći zbornici čula žamor. Nakon što sam otvorila vrata on je prestao. Učinilo mi se da su svi uprli pogled prema meni. Sigurno su raspravljali o cijepljenju, pomislim. Zaokružila sam pogledom i smijući se, doduše s knedlom u grlu, krenula prema ravnateljici. Gledale smo jedna u drugu nastavljajući očima naš današnji razgovor. Stavila sam pred nju kuvertu, duboko kroz nos udahnula i izgovorila:
„Evo, možete me prijaviti.“
U zbornici su muk i tišina trajali bar minutu prije nego što sam tiho dodala:
„I ja bih voljela vidjeti vašu.“
Ravnateljica je spustila pogled na stol i na njemu ga zadržala dugo. Kako odgovor nije stizao, okrenula sam se i sjela na svoje uobičajeno mjesto.