Sreća je negdje drugdje
Tanja Radović, Zagreb
U prvom planu fotografije more oplakuje velike, bijele oblutke na obali. Bistro je i čisto, netaknuto ljudskom nogom, miluje kamenje i širi prema horizontu kojeg omeđuje niska otoka u daljini. Iznad mora svijetli moćno Sunce; plavo i zlatno podne, ljeto koje nikada neće proći. Darjana Borik, osoba s tim profilom na Facebooku, upija ljepotu fotografije i žarenje koje iz nje zrači.
Ana se otrgne od ekrana. Noga joj se ukočila u neprirodnom položaju. Ustane i šepajući ode do frižidera. Uzme bocu vina. Zavali se u malo drugačiju pozu pred ekranom da nozi dade dovoljno krvi. Rano je još. Barem još dva večernja sata može putovati kroz profile.
Nažalost, Darjana ne može vidjeti sve objave onih koji je zanimaju na Facebooku, jer nikome nije frend. No, neki ljudi ipak dijele svoje postove uzduž i poprijeko društvenih mreža sa svima koji su ih voljni gledati. To obilje kojim ljudi siju svoje živote po virtualnoj zemlji i čekaju da niknu u drugima, za Darjanu je pravi eldorado. Prekopala je sve moguće profile kolega iz škole, faksa, davnašnjih i sadašnjih znanaca, rođaka i njihove djece i prijatelja, svih kojih se mogla sjetiti ili ih je nudio Facebook, i dobila određenu količinu tuđih života pogodnih za promatranje. Od ponuđenog odmah je odbacila dosadne i samačke živote. Odlučila se za dva profila – Matu s Hvara, kolegu s godine, i Zlatka koji joj se sviđao dok su se kao djeca igrali na ulici.
Ana otpije čašu pelješkog plavca i ugoda joj se počne razlijevati tijelom, ispire čitav grozomoran radni dan. Na trenutak joj se javi slika šefa i mučnih situacija u kojima ne želi sudjelovati. Otrese svaku takvu pomisao i zamijeni je putovanjem.
Mate je na uvalu od bijelih oblutaka, skrivenu od najezde turista, doveo svoje troje male djece i ženu koja se igra s njima. Lijepi su, crni od sunca, smiju se i vrište od sreće. Darjana bi najradije ušla u tu sliku, postala oblutak koji gaze ta djeca, samo da može osjetiti radost koja pršti pod njihovim nogama… Na drugoj fotografiji Mate, mladi otac u starim godinama, drži na ramenima princezu od godine dana. Oboje se smiju. Teško je odoljeti toj slici. Darjana gotovo može dotaknuti sreću koja blješti na suncu, koja kao da je postojala od početka svijeta i samo čekala da se spusti na Matu i njegovu obitelj. U dubini slike, negdje na samome dnu, s ove strane ekrana, Darjana osjeća duboku bol, kao zrcalni odraz te sreće. Uranja i izranja iz toga, kao iz valova mora. Sat vremena kupanja u moru Matinih slika prođe joj u trenu.
Boca je gotovo pri kraju. Ana osjeća anestezirane emocije kao tuđe u vlastitom tijelu. Protegne se i pomisli kako joj je dovoljno za danas, ali ne želi se prevaliti pored ekrana i potonuti u ništavilo. Otima se tromosti i praznini kojih ima i previše u svome danu.
Nakon Matinog, Darjana otvori Zlatkov profil. U zadnje vrijeme malo ga je zapustila, jer joj se učinilo da zapada u dosadu. Fotografije obitelji sve rjeđe, a sve više preuzetih viceva, političkih i sportskih komentara. Pokušava preskočiti tu masu naplavina i ući u njegov život. Zlatka obično čuva za dane kada joj je osobito teško i kada joj se čini da će stanje u kojem se nalazi trajati vječno. Utješno je u takvim danima pronaći obitelj koja je jednostavno mirna i sretna. Zlatko i njegovi išli su na izlete u prirodu, pekli roštilj, družili se s prijateljima. Darjanu posebno razgaljuje ta jednostavnost, punina koja je njoj izmakla. Pretražuje Zlatkov profil, zalazi sve dublje u prošlost, ali nailazi na tek pokoju sliku djece. Sav bogati obiteljski život maknut je s profila. Što se to događa? Darjana pokušava iz komentara drugih nešto saznati, ali nema razjašnjenja.
Sav bijes i umor dana vraćaju se u Aninu svijest. Drhti od alkoholne anestezije koja je prestala djelovati. Pokušava ustati, ali ne uspijeva otići u kupaonicu. Prevali se na drugi bok i oduzme u trenu. Zlatkove slike na ekranu zaspu i zamrznu se u noći.
Narednih dana Darjana se fokusira na Zlatkov profil. Najnoviji postovi - Zlatko s dečkima na utakmici, Zlatko na službenom putu, Zlatko… Darjana osjeti duboku bol, potpuno različitu od ljepote boli koju osjeća kada se raduje tuđoj sreći. Ova bol je tjeskobna i mračna, crna i odbojna, previše slična njenim lošim trenucima.
Ana nazove prijateljicu iz mladih dana da nekako uđe u trag Zlatkovoj promjeni. Ova nema nikakvih spoznaja, ali je uputi na neke ljude i Ana dođe do informacije.
Svijet stabilnog i sretnog Facebooka uzdrman je krahom iz stvarnog života. Darjanu guši bijes izdaje; ne mogu se sretne obitelji raspasti tek tako! One su zadužene za ravnotežu nesretnih i samih, da ništa ne može uništiti princip dobra. Darjana otvara Messenger i piše poruku: Zlatko, ja sam jedna od djevojčica iz ulice u kojoj si živio u djetinjstvu. Ne tražim da mi budeš frend, jer za mene se prijateljstva sklapaju u stvarnosti. Samo ti želim reći da ti je obitelj bila prekrasna i da mi je neopisivo žao što si ih napustio. Molim te, vrati se ženi i djeci, najvećem blagu i sreći na zemlji. Ja sam ostala sama i znam što govorim. Uvijek se može oprostiti i krenuti ispočetka.
Sutradan stiže odgovor: Koja si ti, Darjana?! Vidim da imaš lažan profil, nikakvih objava nema na njemu, fotografija, ničega. Kakve su to bezobraštine, petljanje u moj život?! Ako si frustrirana, rješavaj to kod psihijatra! Nakon toga za profil Darjane Borik više nema ulaza u Zlatkov profil.
Kad je stigao odgovor, Ana je već načela drugu bocu koja je amortizirala udarac, ali je vratila stvarnost. Šef je danas bio posebno nesnosan, smrdljiv od znoja, a tako blizu njenog stola. Nema anestezije za takvu vrstu ljudi. Osim, ako… srce joj počne lupati od ideje kojome zakrpati užas. Zatvori Darjanin profil, njoj treba odmor.
U kovitlacu misli i tjeskobe, dok joj je glava još vruća, Ana otvori sebi novi, ovaj puta svoj stvarni profil. Kao naslovnu sliku stavi svoje lice, selfie prerezan napola. Prva objava koju postavi glasi: MOJ ŠEF ME UBIJA, a ispod toga dugačak POPIS GADARIJA. Kad završi s time, ruke joj se tresu kao u transu.
Sljedećih dana na poslu vreba s mobitelom pikantne detalje – hrpetinu spisa na svom radnom stolu, post it papiriće koje joj je šef gusto zalijepio na stol, ekran, tastaturu, čak i na stolicu. Fotografije odmah stavi na svoj profil i napiše: OPASNO PO ŽIVOT, POST-IT MINSKO POLJE! s mrtvačkom glavom, a ispod gomile spisa: I KONJE UBIJAJU, ZAR NE?
Smije se svojim postovima smijehom ledenim i samookrutnim, jer tko bi uopće takvo što stavio kao reprezentativno za svoj profil u nastajanju. Ubrzo joj počnu pristizati brojni zahtjevi za prijateljstvom. Krenu lajkovi i srca, komentari, rafali podrške i suosjećanja, savjeta što i kako, oduševljenih priznanja. Anu to duboko iznenadi, ali i razočara. Ne mogu luzeri privući toliko prijatelja, lajkova i srdaca, ne, ne, jer oni znaju da je pravi život i prava sreća nešto sasvim drugo, negdje sasvim drugdje, s nekim totalno drugima.
Šef nema Facebook profil, ali Ana se nada da će mu netko reći pa da konačno završe tu priču. Dvoje kolega zatražili su prijateljstvo, ali nisu stavili nijedan lajk. U previranju svih tih novih i starih ljudi primi i jednu poruku - Domagoj, kolega s faksa koji joj se sviđao i koji nije bio ravnodušan, no tada nije potegao konce i stvar se raspala - poziva je na kavu, neobavezno, ali i za dobra, stara vremena. Prije ikakvog odgovora Ana otvori njegov profil i stane ga analizirati iskustvom starih putnika. Najprije ono davnašnje pa usporedba sa sadašnjim. I kod njega sretan život u prošlosti, dijete koje sad već mora biti veliko. Ali u sadašnjosti samo solističke slike. Najnoviji selfie otužno je samotnički. Razmišlja, što ga je ponukalo da joj se javi? Njezine postove je shvatio kao poziv upomoć? Ostario je. Na slici nema dvije trećine kose. Bi li on mogao željeti vezu s njom, kao izlaz iz svog samotništva? Pokuša zamisliti njihove zajedničke slike, njihove živote. Netko tko jako žudi za srećom odbojan je, zna to po sebi. Znači da je gladan, orobljen i prazan i da mu nije dosta ni čitavo more sreće. Ana sluti Domagojevo prazno dno, jer u utrobi uzgaja isto. Odgovori mu: Hvala, ali ne. Izgubili smo vrijeme.
Svakodnevno na Facebooku Anu dočekuju nove poruke i komentari, zahtjevi za prijateljstvom, ali ih ona i ne otvori. Pri pomisli na svo to davanje krivih znakova, na svu tu neshvaćenost i laž, ulovi je malodušnost i ona ugasi svoj profil. Potom se vrati na profil Darjane Borik i iznova ode na more.
Ljeto je u punom zamahu ljepote. Matina obitelj i dalje se kupa u pjeni valova, kao i prošloga ljeta i svih ljeta prije, a i poslije će, osim ako Facebook ne promijeni algoritme i nesretne izvuče na sunce. Ana zna da se to ne smije i ne može dogoditi, jer ne postoji tako zlosretna distopija koja bi izopačila Facebook. Ta spoznaja ispunja je mirom. Sunce i dalje sjaji i ljeto je u zenitu. Vrijeme ovog mora, ove sreće nikada neće proći, i ne smije ni u ludilu proći, jer i s ove i s one strane virtualnog zrcala, životi vitalno i neopozivo ovise o tome.