Kletva Dalibora Kaučuka

Alen Lisek, Osijek

Evo ga ide. Duga masna kosa, rutava brada, pivski stomak, na svom ljubičastom biciklu vozi sporo poput kakvog umirovljenika, nekom vradžbinom uspijeva održavati ravnotežu. Ne izgleda dobro raspoloženo, ima podočnjake, visi mu donja usnica, raširio je nosnice. Zove se Dalibor Kaučuk i kada god ga vidim u gradu, uvijek napravi neki šou.

Saznao sam ponešto o njemu, od starog konobara Mire. Kaže Miro da je u svojim mladim danima Dalibor bio naočiti mladić pred kojim je bila blistava budućnost. Iz bogate obitelji, završio je arhitekturu, zaručio se za neku predivnu plavušu, osnovao svoju firmu, svi govorili Dalibor je uspješan poduzetnik, uzor mladima, dika našeg grada, gospodin čovjek. A onda jednog dana, preko noći, nitko ne zna zašto, Daliboru se život okrenuo naopako i sve što je moglo poći po zlu je pošlo po zlu. Propala firma, ostavila ga plavuša, napustili ga prijatelji, odrekli ga se roditelji i rodbina, ostao bez kinte, država mu sjela na imovinu, prestao je biti pametan, izgubio volju za svime, izgubio sve talente, poružnio se, udebljao se.

Sjedim ja tako na glavnom trgu, ližem kuglicu vanilije u i gledam ga kako okreće glavu, traži žrtvu. Prolazi pokraj jedne bakice s vrećicom iz Konzuma, prolazi pokraj grupe školaraca. A sad jedna atraktivna brineta u mini suknji i štiklama, čvrsta glatka bedra očito isklesana u teretani, korača kao po modnoj pisti i razgovara na mobitel.

- A vidi ove male. – graknuo je Dalibor

To je bilo to. Počeo je kružiti oko nje.

- Zbog takvih poput tebe se raspadaju brakovi. – nastavio je – Ljudi kleče po trgovima zbog tebe. A mala?

Ona ga ignorira, on ne odustaje:

- Šta se praviš sad fina? Zar nisi to htjela? Biti primijećena, a?

Ne obazire se, priča još na mobitel, približava se fontani, na par metara od mene.

- Mogla si i majicu skinuti, da ti ne bude vruće. Šta će ti uopće odjeća, možeš i gola hodati kad je tako, a kur***e?

Zadnja riječ je bila okidač. Brineta je prekinula poziv, spremila mobitel u torbicu, pa snažno gurnula Dalibora, koji je izgubio tu svoju čudesnu ravnotežu i skupa s biciklom pao pod mlaz fontane. Dok je ležao na podu poput vreće smeća i jaukao, voda mu je močila kosu, podbuhlo lice i bijelu majicu ispod koje se miješao dlakavi stomak.

Ali brineta nije time još bila zadovoljna. Ne mareći što će se i ona smočiti, stala mu je sa štiklom na usta. Mišići na bedrima su joj iskočili dok je Dalibor pokušavao vrištati. Udari ga par puta oštrom petom, a onda nastavi šakama. Ljudi se okupili, plješću, arlauču, bodre damu.

Pljas! Potekla je krv, obojala fontanu. Čvrsto ga je stegnula za kosu, gurnula mu lice u mlaz. On se pokušava oduprijeti, ali ona je snažna, iskaču joj žile i tetive, usput ga vrijeđa, govori mu da je debelo smeće kojemu je mjesto u ludnici, optužuje ga da posjeduje mali penis te da je zbog toga isfrustriran i iskompleksiran. Govori mu da ga svi mrze, da je jadan i ne zaslužuje živjeti.

Drži mu glavu pod mlazom već skoro minutu, a on se više ni ne opire. Možda upravo svjedočim ubojstvu, ali građani i dalje bodre, nitko ne izgleda zabrinuto.

Napokon ga baca na tlo, on beživotno ostaje ležati. Još ga par puta drmne nogom po glavi, pljune mu na kosu, pa se okreće prema publici, diže ruke u zrak, napinje bicepse, riče poput lavice. Ljudi je obožavaju, i djeca i umirovljenici, žene i muškarci, dolaze do nje, tapšu je po ramenima, stišću joj šaku, traže autogram.

A mene su nekako uvijek fascinirali ekscentrici poput Dalibora. Bilo je par takvih po gradu: jedan lik s dugom sijedom bradom hoda ulicama sa štapom, podsjeća na zapuštenog Djeda Mraza, jedan mlađi tako isto hoda okolo i svađa se s nevidljivim dušmanima, a ima jedan što na šetnici uz rijeku stalno hoda unatraške. Neki su tu još otkako se sjećam, neki se najednom pojave na mjesec, dva, tri pa nestanu. I volio bih ih zaustaviti, pričati s njima, saznati kako su postali to što su postali, ali iskreno, bojim se, bome s razlogom jer je prije godinu, dvije u medijima bila vijest da je jedan od takvih likova, koji je baj d vej u mom gradu proveo nekih pola godine sjedeći na glavnom trgu s mikrofonom i pojačalom arlaukao neke domoljubne i religiozne pjesme, u jednom drugom gradu golim rukama na smrt zatukao stariju ženu.

Ali Dalibor sada nije djelovao opasno, ako je uopće bio živ. Brineta je poslušala Dalibora, stvarno je skinula majicu, zato što joj se smočila, pa ju je sada cijedila. Ostao joj je bijeli čipkasti grudnjak u koji je jedva natiskala bujne grudi, a ispod su se napinjali žilavi trbušni mišići. Ljudi su je i dalje slijedili dok je galantno koračala i pričala na mobitel, udaljavajući se od fontane. Eto mi prilike, publika se razišla.

Prožvakao sam okrajak fišeka i prišao mu, čučnuo sam i prodrmao ga rukom. Iz slomljenog nosa i dalje mu je tekla krv, nedostajalo mu je nekoliko zubi, ali oči su mu bile otvorene i teško je disao.

- Što mi se dogodilo? – probuncao je

- Namjerio si se na krivu ženu. – pojasnio sam i ponudio mu ruku pomoći

Bolno stenjući, osovio na klimave noge. Bio je težak, ali uspio sam ga dovući do klupe, posjeo sam ga i sjeo kraj njega.

- Jesi li dobro Dalibore?

- Nisam.

- Ja sam Vilim. – pružio sam mu maramicu koja mi je ostala od sladoleda

Pribojavao sam se da će mi se izrugati zbog imena. Ali nije, prihvatio je maramicu dok je gledao u osušeno ptičje govno i šutke kimao, kao da se najednom pomirio sa svijetom.

- Znaš mi ime?

- Da, tvoj sam obožavatelj, na neki način. Mislim, nije da odobravam tvoje postupke, ali činiš mi se kao zanimljiva osoba. Što ti se dogodilo, čovječe? Kako si postao ovakav? Navodno si bio uspješan čovjek, svi su ti predviđali sretnu budućnost.

Digao je glavu i pogledao me u oči, a ja kao da sam vidio negdje duboku u njegovim zjenicama sjenu tog gospodina čovjeka o kojemu mi je pričao Miro, bio je još tu negdje, sakrivao se.

- Ne bi mi vjerovao.

- Dalibore, ja sam čovjek otvorena uma. Zar misliš da bih ti prišao da nisam? Vjerojatno bih se pridružio onim momcima koji su pošli za ženom i slinio. Ali nisam, ja sam ti pomogao čovječe.

- Za sve je kriv onaj gad Murhat. – prosiktao je gledajući u daljinu

- Murhat?

- Murhat Dabalkyan, poznat kao Armenski Mag.

Naćulio sam uši, ovo će biti zanimljivije nego što sam se nadao.

- Upoznao sam ga na moj 18 – ti rođendan. Roditelji su ga pozvali na moju rođendansku zabavu, kao poklon. Murhat je imao posebne moći. I sam ne bih vjerovao da se nisam uvjerio. Pitao me što želim od života, a ja kažem naravno, da želim upisat i završit neki dobar faks, postat poduzetnik, oparit se, kupit lamboughini, privlačit zgodne žene. Je li to to? Pitao je, kažem ja je, on kaže neka bude tako. Roditelji će mu plaćati 1.000 eura mjesečno, sve dok se moje želje ne ostvare, nakon toga ga isplaćujem ja. Sve je to stavio na ugovor, a onda mi rekao da ispružim dlan, zarezao mi ga nožem, a ja se krvlju potpisao.

Upisao se ja tako na željeni faks, bez problema, polagao ispite bez da sam išta učio, završio kao ponajbolji student. Osnovo firmu, posao krenuo, pare padaju s neba, kupim si lambourgini, obilazim svijet, družim se s najljepšim djevojkama, upoznajem Anastaziju, zaljubimo se, počnemo planirat zajednički život, djecu i tako. A Murhat svakog prvog u mjesecu - di su pare? Kažem ja napokon njemu – bajo, ne trebaju mi više tvoje usluge, mogu ja sve sam, dokazao sam se da sam sposoban, ne treba meni neki šarlatan da mi muze pare. Pita on, jesi siguran, bit će gadne posljedice, kažem ja jesam, raskidam ugovor.

Sutradan Anastazija se naduri zbog neke gluposti, ode bez pozdrava. Partneri jedan do drugoga kažu da ne žele više sa mnom radit, bankari me više ne žele pratit, prijatelji se više ne žele družit. Čitam neke mailove, neke analize, ništa ne kužim šta čitam. Nastavlja se to već tjednima, pare se tope, ne mogu plaćat poreze, država mi uzima lambourghini, kuću, firmu. Nagrecam si nekako za avionsku kartu za Yerevan, pronalazim to đubre Murhata, nasrćem na njega, tražim da mi vrati što je moje, kaže on ništa bez tisuću eura. Opalim ga šakom, a on ljutito reče – neka si proklet Daliboru Kaučuku, nosit ćeš u sebi takvu gorčinu da ćeš postati nakaza. Nitko te neće voljeti, niti ćeš ti ikoga voljeti.

Nakon toga je postalo još gore. Tako sam postao ovo što jesam. Po cijele dane vozim bicikl, svi me živciraju, imam neizdrživ poriv da se na nekoga istresem. A za sve je kriv taj armenski gad.

Dalibor je sve to smireno ispričao, pa smo nekoliko sekundi zajedno šutjeli, a onda je on zario lice u dlanove i počeo jecati.

- To je bila zanimljiva priča Dalibore – lagano sam ga potapšao po mokrim leđima – Hvala ti za to. Nadam se da ćeš nekako skinuti tu kletvu.

Dalibor je duboko udahnuo, zahvalno kimnuo, a onda se naglo ustao i pošao do svog bicikla koji je i dalje ležao kod fontane.

- Vilim… kakvo ti je to seljačko ime? – pljunuo je prema meni dok je zajahivao bicikl – Seljačino! Šta sjediš tu na klupi ko' neki kreten, jel nemaš pametnije posla? Sjediš tu ko' neki umirovljenik, nije ni čudo da nam država propada kad mladi ne žele radit. Ljenčugo jedna retardirana!

Fascinantan lik, svakako.

• Povratak