Zašto plačeš kad smo sami tako odllučili
Miljenko Kosijer, Karlovac
Došao je kući sa posla. Iz džepova jakne izvukao je mobitel, upaljač, cigarete, novčanik, etui od naočala, naočale, ključeve od auta, od garaže, od ulaznih vrata zgrade, od stana, od raja, od pakla... Ja sam prokleti Kefa deklasiran svake svetosti, provalilo mu je iz raspoloženja. Cinično, blasfemično, bezglasno. Zavrtio je glavom i otpuhnuo.
Izvučene stvari odložio je na ormarić u predsoblju. Skinuo je jaknu i objesio na vješalicu. Izuo se, ravnodušno gledajući palčeve koji su virili iz čarapa. Zatim se uputio u kupaonicu. Svukao je sve sa sebe i ugurao u perilicu rublja. Slijedećih nekoliko minuta prao je ruke poput kirurga prije operacije. Nakon pranja ruku vratio se u predsoblje. Sa sedamdeset postotnim alkoholom, dezinficirao je stvari odložene na ormarić. Dezinficirane stvari odlagao je na stolac, namijenjen samo za prihvat dezinficiranih stvari. Stolac je dezinficirao prije odlaska na posao.
Kada je završio, vratio se u kupaonicu i opet temeljito oprao ruke. Poslije pranja ruku, sapunom je nasapunao lice i isprao ga u toploj vodi. Potom je ruke obrisao papirnatim ubrusom i dezinficirao alkoholom. Lice nije obrisao. Samo ga je zagledao u ogledalu. Zagledavajući ga, činilo mu se groteskno. Duboko je udahnuo, odmahnuo glavom pa izdahnuo. Tjeskobnim dahom manifestirajući trenutak. Bio je spreman. Obrisati si lice.
Ušao je u zamračenu sobu. Ona je spavala na leđima, otvorenih usta. I hrkala. Isključenog tona, televizor je radio. Krajnje ozbiljan i diskretan, na ekranu se, između kadrova pitoresknog pejzaža, povremeno ukazivao Miljenko Kokot.
Što je mogao tiše, razmaknuo je zavjese i podigao rolete. Popodnevno svjetlo, prelilo se u sobu. Negdje u blizini, zagraktala je vrana. Pauk, u svom paučinastom ćošku, po ustaljenom obrascu hranidbenog lanca, pleo je svoju savršenu mrežu smrti. Iščekujući glupu muhu. Ili zaostalog noćnog leptira. Ili... Ona se trgla iz sna i nakašljala.
“ Bok. “, pozdravio je, navlačeći na sebe majicu sa logom AC/DC-a.
“ Ah, napokon... jedva sam te dočekala... ”, uzvratila je, rastežući usta u primjetan osmijeh. Kao i jučer. Kao i prekjučer. Kao i...
“ Kako si? “, pitao je. Nije mu odgovorila. Kao ni jučer. Kao ni prekjučer. Kao ni... Spustila je pogled.
“ Šta nemaš cijelih čarapa? “, pitala je, dok su joj se tanka, pomodrjela usta krivila u nešto što je trebao biti prijekor. Nije joj odgovorio. Gledao je netaknuti obrok svježeg kravljeg sira, pomiješanog sa lanenim uljem i mljevenim chia sjemenkama, koji joj je pripremio prije odlaska na posao.
“ Opet nisi ništa pojela... znaš da moraš jesti... makar na silu. “, rekao je, oblačeći donji dio trenirke.
“ Lako je tebi reći... ne mogu... stalno mi se povraća... ”, uzvratila je, laganim pokretom ruke prelazeći preko ustiju. Prišao je krevetu i zagledao u mali lavor. Dno lavora bilo je prekriveno žućkastom sluzi, prošaranom tamnom sukrvicom. Nagnuo se i naslonio usnice na njeno čelo. Čelo joj je bilo ljepljivo i hladno. Potom je spustio usnice na njena usta. Prihvatila ih je željno. Nakon poljupca, dohvatio je lavor i zdjelicu sa svježim kravljim sirom, pomiješanim sa lanenim uljem i mljevenim chia sjemenkama.
“ Kuda ideš? “, pitala je, nemirom obojenog glasa.
“ Idem isprazniti lavor... i baciti ovo šta nisi pojela... “, odgovorio je.
“ Aha, dobro... brzo se vrati... sama sam, stalno sam sama...”, rekla je, premičući pogled prema staklenim vratima koja su vodila na balkon. Kroz staklo se zagledala u komadić plavog, pravokutnog neba. Nakon jutarnje kiše, nebo je opozvalo tmurne oblake. Dan se presvukao u svilenkast, modar prezent. Dekoriran sa nekoliko slomljenih kumulusa obasjanih suncem. Na ogradu balkona sletio je bijeli golub. Pogledao ju je, nakrećući glavu. Gledala ga je, nakrenjene glave. Gledali su se. Bijeli golub i ona. Onda je golub nešto gugutnuo i otprhnuo pod kapu nebesku. Ostavljajući za sobom arhaični lepet slobode i friški ptičji drek.
Vratio u sobu. Spuštajući opran, dezinficiran lavor, laktom je zakačio kutiju na noćnom ormariću. Tucet lijekova, skupih vitamina i raznih, beskorisnih preparata kupljenih na kredit, prosulo se po podu. Većina rasutog, otkotrljala se pod krevet. Glasno je opsovao boga. Tada je srušio i čašu sa vodom. Gnjevno otpuhujući kroz prigušene riječi pejorativnog sadržaja, kleknuo je na vlažan tepih i stao pobirati prosuto. Potrajalo je.
“ Žao mi je... tako mi te je žao...”, izgovorila je, nakon kraće šutnje.
“ Moraš nešto pojesti... skuhat’ ću pileću juhu... sa noklicama. “, rekao je, pridižući se na noge.
Dohvatio je dozu sa alkoholom i dezinficirao si ruke. Zatim joj je skinuo spavačicu.
“ Ti ne voliš pileću juhu. “, rekla je, obnaženog gornjeg dijela tijela.
“ Pojest’ ću noklice... “, odgovorio je, prekrećući ju na jednu, pa na drugu stranu, pritom izvlačeći iskorištenu pelenu.
“ Kako je bilo na poslu? “, pitala je, mršteći se jer ju je svako micanje pozlijeđivalo.
“ Prokleta Korona nas je desetkovala... puno je bolovanja...“, odgovorio je, lagano joj prelazeći okopnjelim tijelom higijenskim maramicama. Natopljenim svemoćnim uljem maslina.
“ Joj, jako se bojim za tebe... šta će biti ako... ako se ti zaraziš... tko će me onda njegovati... “, pitala je. Više sebe.
“ Nepotrebno se brineš... cijepio sam se i... čuvam se... ovaj, znaš šta hoću reći... ne družim se ni sa kim... ne prilazim nikom... stalno nosim masku... ”, govorio je isprekidano, podmećući joj novu pelenu pod omršavjelu stražnjicu. Iznova ju prekrećući čas na jednu, čas na drugu stranu. Jaukala je od boli.
“ Oprosti, stvarno nastojim biti što pažljiviji, ali...”, govorio je, utrljavajući joj po intimi, protuupalnu kremu. Od čarobne lavande.
“ Kada ću se ja cijepiti? “, pitala je, gledajući ga kao Spasitelja. Od tog ga je pogleda hvatala jeza. I nemoć. I bijes. Često ga je znala tako gledati. Često je od tog njenog pogleda ćutio jezu. I nemoć. I bijes. Od akumulirane jeze i nemoći i bijesa, vrtjelo mu se je u glavi i osjećao je mučninu. Često.
“ Budeš već... onkolog je rekao da nije preporučljivo dok primaš kemoterapiju... ionako si izolirana od svih... nitko ti ne dolazi...”, odgovorio je, brišući o sebe prste od kreme. Zatim je pričvrstio novu pelenu oko njenog struka i navukao joj čistu spavaćicu preko, svakim danom, sve manje, sve okruglije glave. Glave bez ijedne vlasi kose.
“ Nitko mi ne dolazi...”, izustila je, a niz sive, upale obraze potekla su joj dva curka suza. Sve do ušiljene, zadrhtale brade. Tu su zastala. I časkom ostala visjeti. Nad budućnošću. Budućnošću koja se polako gasila.
“ Zašto plačeš kada smo sami tako odlučili... da ti nitko ne dolazi dok traje Korona... sve će brzo proći, vidjet’ ćeš... mjesec, dva i... kao da je nije ni bilo... ”, pokušao ju je utješiti, sjedajući na rub kreveta. Potom joj je dohvatio otanjenu ruku i, laganim dodirima jagodica svojih prstiju, stao češkati po dlanu. To je voljela. To ju je opuštalo. Sklopila je oči. Curci su se sušili. Ostavljajući za sobom tek, jedva primjetne tragove soli.
“ Sjećaš se da smo Amadeusa gledali tri večeri za redom? “, pitala je, sklopljenih očiju.
“ Otkud’ ti pak sad to? “, odgovorio je protupitanjem, nastojeći zatomiti rastuću nervozu.
“ Ne znam, tako... palo mi je na pamet kako... već godinama nismo bili u kinu...“, rekla je, pa nastavila digresijom: “ Stalno razmišljam o tome koliko smo, zahvaljujući vlastitoj malodušnosti i kukavičluku, propustili prilika u životu... a Bog ne...”
“ Bog ne postoji! “, odrezao je impulzivno, odmah osjetivši grižnju savjesti zbog te svoje parezije. Bezobzirno nijekati postojanje Boga, u trenutcima kada joj nitko drugi nije mogao pomoći i produžiti trajanje, činilo mu se izuzetno glupo i okrutno. Čak i ako je bio u pravu. I dok je po svim Biblijama svijeta pijetao neprekidno kukurikao o drevnoj spoznaji ljudske slabosti, zavapio je u sebi: O Isuse, Isusa ti, oprosti mi.
“ Misliš da je doktor digao ruke od mene? “, prekinula ga je u nijemom obraćanju, još uvijek ne dižući kapke sa, nekada plavih, bistrih očiju. Nije joj stigao odgovoriti, jer...
U slijedećem trenutku, iz same jezgre egzistencije, zamumljala je Gea. Podzemnim hukom upozorenja. Prigušenom eksplozijom pomicanja tektona. Škripom armiranog betona. Peterokatnica se stresla, pa zaljuljala kao da sa sebe želi otresti dugogodišnje nezadovoljstvo bivanjem na jednom mjestu. Sav se namještaj pokrenuo i krenuo gibati, kaneći što više razgibati ustajalost svoje masivne strukture. U nijemoj prepasti, knjige su padale sa polica...
Prvi je pao Dostojevski. Sa svim Karamazovima. Pa Tolstoj sa Anom. Pa Gogolj sa mrtvim dušama. Pa Krleža na rubu pameti. Pa Andrić sa ćuprijom. Pa Jergović sa Sarajevskim Marlborom. Pa Mandić sa predsmrtnim dnevnikom. Pa Salgari sa markantnim Sandokanom. Pa Ivana sa malim Hlapićem...
“ Potres! “, vrisnula je preneraženo, a vjeđe su joj se srolale negdje duboko u sljepoočnice. On je, kao opečen, odskočio sa kreveta, nekuda krenuo, ali se brzo pribrao, vratio i sjeo.
“ Ne boj se, tu sam... tu sam... sve će biti u redu... ”, govorio je, sam ne vjerujući svojim riječima.
Zatim se instinktivno nagnuo nad nju, pokrivajući je svojim tijelom. Bjeliji od bijele zastave predaje.
“ Ne boj se, ne boj se... “, šaptao joj je u ušnu školjku, mantrično. Mantrajući sebi samome.
Sa stubišta zgrade, dopirao je glasan metež uplašenih žena, djece, ponekog uzlajalog pseta, zamijaukale mačke ili neke druge ucviljene živine zarobljene u sebičnoj ljudskoj potrebi za zarobljavanje ljubavlju. Muški je pak spol, riskirajući poniženje, u paničnoj bježaniji, preskakao po više stepenica odjednom, ne mareći ni za kog svog. Akmoli, tuđeg. Pritom su, te junačne Pepeljuge, umjesto staklenih cipelica, gubile za sobom ukiseljeni komfor svojih kućnih papuča.
Metež se preselio van. Vani su se žurno palili motori automobila i, uz cvilež guma po asfaltu, gubili u fade outu. Onda je sve stalo. Više se ništa nije čulo. Više se ništa nije ljuljalo. Više nitko nije bježao. Zavladala je tišina. Možda, ali samo možda, jer u strahu su osim očiju, velike i uši, pričinilo mu se da, negdje u daljini, iza sedam brda i sedam gora i isto toliko jezera i isto toliko mora, čuje gromoglasan smijeh. Boga u dokolici. Smijem se, dakle postojim, On će, bez da išta reče.
Sat kasnije, ona je, potresena potresom i omamljena sedativima i analgeticima, zadrijemala.
Presahle su joj se grudi ravnomjerno nadimale i spuštale ispod popluna. On je stajao pored plinskog štednjaka i čekao da piletina omekša. Smjesa za noklice, bila je pripremljena. Trebao je samo dočekati da piletina skroz smekša, pa da ih zakuha. U juhi. Noklice. Onda će ju probuditi. Pa će jesti. Ona juhu sa povrćem i pilećim mesom. On samo noklice. I ono što joj ostane. Što ne pojede.
Sutra ću otvoriti bolovanje, prelomio je u sebi, ubadajući vilicom, već raspadajuće pileće meso.
Zatim je isključio plin, odložio vilicu u sudoper pun neopranog suđa, sjeo za stol i pripalio joint, koji mu je dostavio Lennon za nju. Kao jedini učinkoviti lijek protiv sjećanja i osjećanja. Lennon je njegov najbolji prijatelj. Davno prije, zajedno su svirali u “ Bubama ”. Lennon gitaru. On bas.
Uvlačeći prvi dim, um mu je isprovocirala pomisao da možda više nikada ne će voditi ljubav sa ženom. Ta ga je pomisao dodatno deprimirala. Naposljetku, usredotočen na žar smotke pod nosom, povukao je novi dim. Strastvenije, lakomije, jače... Nastojeći ga zadržati duboko u plućima. Sve do trenutka kada će se probuditi.