Ostani i pokaži mi put
Andrijana Baćurin, Donje Mekušje, Karlovac
Znaš, nisam te očekivala tako rano. Zapravo, nisam nikad ni čula za tebe.
Došla si tiho.
Rekla bih, u vrijeme kad sam trebala najbolje živjeti. Kad sam trebala one dječje snove pretvoriti u mladenačku stvarnost. Nikad neću zaboraviti kad si mi ušla u auto. Prestrašila si me nenormalno. Nije ti to trebalo, ali dobro, opraštam ti. Došla si kao upozorenje. Nisam te doživljavala. Pogriješila sam. Koncert omiljenog mi pjevača. Bila sam toliko opuštena i opčinjena njegovim notama. Ljeto na izmaku i jesenje kiše u najavi. Zagrlila si me.
Bez pitanja i pozivnice isporučene na tvoju adresu. Više nisam znala gdje sam. Zašto si to učinila baš kad sam potpuno sretna? Vjeruj mi, i to sam ti oprostila. Zapalila sam ti svijeću i gledala te direktno u oči. Molila sam Boga da prestaneš, da zauvijek nestaneš. I dalje te nisam poznavala, a opet ti poželjela sreću.
Tko si, zašto dolaziš?
Te noći nisam mogla utonuti u toliko željeni san. Previše sam se bojala, a ni sama ne znam koga. Gledala sam kroz prozor taj beskrajni grad u kojem su ulice najednom postale veselije nego ikad, a ja sam ostala sama. Sjela sam na hladan bolnički pod. Vrišteći tišinama vapila sam za pomoć. Nitko me nije razumio. „Odi u krevet i spavaj!“, rekle su mi medicinske sestre. Potom sam se okrenula i još jače zaplakala. Ta bol, eh, neobjašnjiva si, a jača od bilo koje vojske. Mislila sam da su se ratovi vodili zbog zemlje, a onda i zbog ljubavi, a ja sam vodila rat s tobom – onom koju ne poznajem. Osjetila sam nemoć, strah i neobjašnjivu hladnoću, a samo sam htjela da me netko čvrsto zagrli i kaže: „Ne brini se, tu sam. I to ćemo zajedno pobijediti.“. Ja, ona koja je uvijek sve bitke sama dobivala, sada tražim svog heroja da me odvede negdje daleko, daleko od tebe i od ovog začaranog kruga. Da bude moja mirna luka mojim neprospavanim noćima. Znaš, stvarno sam više umorna.
Ne mogu.
Predajem se. Ipak, duboko u sebi znam da svaka oluja prođe. I znala sam da se zemlja još uvijek okreće zbog onih duša koje su slabe na ljubav.
Dolazila si kao sjena.
Tvoji obrisi bili su intenzivni i kao da su govorili: „Zapamti ih, trebat će ti!“. Još jedna neprospavana noć, a onda si mi priredila doček za pamćenje. Onu profesoricu koja mi je govorila da se bacim kroz prozor i ubijem. Oni učenici iz razreda koji su par mjeseci ranije proširili priču kako sam trudna, kako izmišljam, kako sam razmažena… I to sam ti oprostila. I ponovno sam bila sama u svemu tome.
Mnogi su me grlili, ali ti si imala najjači stisak ruku. Onaj koji boli, onaj kojeg ne želim.
Pustila si me neko vrijeme na miru.
Valjda da vidim svijet drugačijim očima. Da zavolim onu kišu koju svi proklinju, sada veselo bacim kišobran i pogledam u nebo. Da svaku kap nazovem drugim imenom. Da svaki hladan vjetar prihvatim kao tračak nade. Dala si gas, nisi ni pojas zakopčala.
Nemoj, molim te.
Vidiš da držim prvu diplomu u ruci. Druga je već na putu. Zbog tebe sam morala studirati nešto sasvim deseto. Zar si baš morala? Ponovno si dovezla i svoju najbolju prijateljicu. Gledam svoje kako spavaju, bezbrižno u zimskim mračnim noćima.
Čujem kazaljku na satu kako nikad sporije nije tekla. Vatra u peći pleše u ritmu nepoznatih mi melodija. I bojim se, ponovno. Duboku u sebi ponovno znam da hodam sama, da će proći, no koliko je još snage potrebno da bih te pobijedila? Zar ne vidiš da sam mlada, da je život preda mnom? Zar ne vidiš da se ni na što više ne mogu koncentrirati? Jedinu utjehu pronalazim u tvom bazenu kako si ipak sa mnom iako te preklinjem iz dna duše. Utapam se u vodi koja nas okružuje.
Niti sladoled kojeg toliko silno volim nema više isti okus. Plačem, jer niti lopta s kojom sam se rodila ne može biti dijelom mene.
Uzalud.
Tijelo je na nogometnim travnjacima, a duša je s tobom. Sigurno si bacila ključić od lokota i ne želiš da itko pokuša provaliti. Izgubila sam svaku nadu da sutra može biti bolje. Kad izgubiš nju, čemu onda živjeti? Jesam li uopće morala biti rođena? Da sad netko drugi živi moje snove, da drugi kradu moje ideje, da sad netko drugi hoda stazama koje su namijenjene bile samo meni… Gle li čuda. Ili nije čudo. Možda je ipak život koji mi je zapisan negdje s prvim udisajem tog listopadnog jutra prije više od dva desetljeća. Toliko sam te mrzila, a sada te branim. Znaš, uspoređuju te s menstruacijom i to neopisivo boli. Ne shvaćaju te ozbiljno. Misle da lažeš, da želiš biti u centru pažnje, da ne postojiš. I vjeruj mi, ja sam te napokon shvatila, ali drugi te neće nikada.
Ostale smo same.
Možda nas jednog dana nečija ljubav ohrabri. Možda nas jednom napokon netko iskreno zavoli.
Sada znam da netko poput tebe zaslužuje buđenja pokraj tihog oceana. Šetnje beskrajnim mirisnim livadama. Onog dečka čije si nekad znala samo ime i prezime, a sad je postao tvoja stvarnost. Onaj koji voli plavu boju, sjaj u tvojim očima dok ležite na mekanom zelenom tepihu satkanom od djeteline i koji tvoje riječi doživljava kao svoju zapovijed.
Draga moja, zaslužuješ.
Ne sumnjaj u sebe kao što sam ja sumnjala u tebe dok sam se grčila od bolova i tiho te psovala tražeći barem nekoliko sati mira u danu. Uvijek ćemo ti i ja biti jedna drugoj desna ruka. Kad zaboli. Kad te mrze. Kad preklinju sve ono što si danas postala. I kad navrati nam tuga, osjeti moje srce. Kuca. Živo je. Obje smo žive. Nikad te neću zaboraviti.
Zoveš se depresija, a prezivaš anksioznost.