To će biti taj dan
Denis Giljević, Zagreb
(ZVUČI KAO PIVO, ALI RIJEČ JE O PUŠENJU S MALO JINXA NA KRAJU)
Podigao sam glavu s jastuka, bacio pogled ili dva, na noćnom su ormariću ležali pepeljara puna čikova, prazna kutija, upaljač i daljinski upravljač. Televizor je poluglasno žamorio pa sam se naglo uspravio. Poput revolveraša kojeg je nemoguće iznenaditi na spavanju, posegnuo sam munjevito za upravljačem kako bih utišao glasove, klik, klik, bio bi to mačji kašalj da me nije, mučki, uhvatio pušački. Bacio mi se na prsa svom snagom, svom silinom, svom težinom, usta su mi se otvorila poput vratašca kaveza, oba su mi plućna krila izletjela poput ptičica. Kašljao sam gotovo minutu, grlo i usta bila su mi puna gustog sekreta, nisam imao gdje ispljunuti ljepljivu kašu, šlajme meni, sve sam progutao. Kao u najcrnjoj noćnoj mori dah mi je bio nadohvat ruke, ali do njega nisam uspijevao doći, vatreni su mi obruči iskrsavali i nestajali pred očima, iznad pepeljare pojavilo se krilato stvorenje, isprva mi se činilo da mi se priviđa anđeo, ubrzo mi je postalo jasno da su krilato stvorenje moja pluća, očerupana, s njih se cijedio katran i padalo ugljevlje, svakom razumnom bilo bi jasno da se takva krila ne bi mogla odlijepiti sa zemlje ni da ih okačiš raketi o rep, ali ona su s lakoćom lebdjela i kenjala po meni, jebeno izvantjelesno iskustvo...
Prestajem pušiti. danas. Odmah. Iz ovih stopa. Stisnuo sam šake, zube, sve što se na čovjeku dade stisnuti i ustao kao mali narod protiv omraženog zavojevača. Dograbio sam kutiju cigareta i demonstrativno ju zgužvao. Iako je bila prazna poput velikih riječi, obilježio sam taj čin kao praznik, zamišljajući se kako igram u kolu sreće i pucam od zdravlja u (z)rak. To će biti taj dan! Zgužvanu sam kutiju, skupa s upaljačem, pridodao opušcima u pepeljari i, kao da nosim štafetu koju ću svečano predati prošlosti, čvrstim, gotovo vojničkim koracima, odnio u kuhinju. Dan pobjede trebao je službeno započeti jednostavnim ritualom, simboličnim rastankom od ružne navike, pokapanjem otužnih ostataka nekad moćne pušačke mašinerije ispod poklopca kante za otpatke.
Počeo sam fićukati, ruku na srce, možda čak i himnu, ali nikad nisam znao zviždukati pa je to mogao biti i posmrtni marš ili nešto treće. Iskrenuo sam pepeljaru nad kantom, ruka mi je zadrhtala, pepeljara je zapela za poklopac, pepeo i čikovi počeli su padati po pločicama. U Singapuru bi i za manji nered dobio smrtnu kaznu. Mojoj staroj svašta promakne pa čak i neodoljive ponude ili pokoja epizoda omiljene sapunice, ali moje pizdarije baš nikad, one ne. Incident joj je bio i trn u jednom i šaka u drugo oko. Podvrisnula je, već je bila na pragu kuhinje i sudila mi.
- Opet radiš svinjarije, pa koliko je tebi godina? Ni čikove ne znaš istresti kako treba! - dijelila mi je packe s elementima čedosmorstva.
- Barem bi ti, kao majka, trebala znati koliko mi je ljeta na plućima!
- Mislio si reći na plećima?
- Mislio jesam, ali rekao sam plućima, da, dobro si čula! I mani me se, - zapalila me lako, u momentu, kao cigaretu - prestao sam pušiti! Treba mi jebeni mir, a ne jebeni čir! Neću nikakva sranja! - istresao sam se.
Stara se bez riječi sagnula, pokupila rasute čikove i vlažnom krpom obrisala pod. Majčine šok i gnjev osakatila je volja njezinog pedesetogodišnjeg djeteta da raskrsti s nezdravom navikom. Osakatila, ne i ubila. Prihvatila je moj ispad kao popratni efekt, ali je otresitost primila k srcu kao odvratni defekt. Zapeklo ju je. Preko toga nije mogla. Povrijeđena, skrivajući suzu, provukla se kraj mene bez pogleda, ušla u spavaću sobu, odjenula se, pokupila platnenu torbu i izašla bez pozdrava.
Bilo mi je žao, istog momenta, što mi bi, kako se stvorila i odakle je procurila ta mravlja kiselina u mojem lagodnom životu cvrčka? Već u drugom sam se času želio ispričati, posuti se pepelom, ali bilo je mrvicu prekasno. Ostao sam sam u kući. Zavaravao sam se, ali ne zadugo. Osjetio sam kako u meni krčka. Vrućina mi je odvaljivala ćuške po obje uške, bube su mi se rojile u glavi i nesnosno zujale, bockalo me u grudima, kovitlalo se u trbuhu. Ne, nisam bio sam. U sve pore mog doma uvukle su se kriza, šiza i deviza „Sve za jednu, jedna za mene!“. Iz ladice ponosa izvukao sam zadnju tabletu prkosa, zalio ju znojem lica svog i progutao. Ako je Macaulay Culkin mogao sam protiv lopova, mogu i ja protiv otrova. Nalemat ću sve te ništarije čeličnom voljom.
Hvatanje za čeličnu volju pokazalo se puk(l)om tlapnjom. Čelična je volja bila samo lična, osobna, obična, moja volja, i eto nevolje. Slomila se poput suhe grančice pod cokulom. Pokušao sam sjesti i gledati tv, nije išlo. Pokušao sam leći i čitati, nije uspjelo. Pokušao sam vježbati, taj je pokušaj unaprijed bio osuđen na propast, ostao sam bez daha nakon drugog trbušnjaka. Pokušao sam se okupati, ali na kraju sam se istuširao u manje od šezdeset sekundi i izletio iz kupaonice kao raspamećeni ćaća zdravog dječaka iz rađaonice. U koju god bih sobu uletio, po kojem god bih se kutku vrzmao, koju bih god ladicu prevrtao, osjećao sam njihove poglede, njihov dah, njihove zube u mom mesu, njihove prste u mom umu, šiza, kriza i deviza pratile su me gdje god bih se okrenuo u grozničavoj potrazi za nekom kutijom prve pomoći, zaboravljenom zlatnom rezervom, zametnutom zalihom za crne dane poput ovog. Pogledao sam na sat i oblio me hladan znoj. Nisam pušio tek pola sata. Smračilo mi se. Sjurio sam se u kuhinju i ničice pao pred kantu za smeće. Podigao sam poklopac, unio se u lice odlagalištu miješanog otpada. Na hrpi malog Jakuševca valjala se gomila čikova.
Gledao sam u kantu kao bogec u kontejner. Iz rabljenih sam i razbacanih duhanskih proizvoda mogao izvući, procjena se temeljila na bogatom tridesetogodišnjem iskustvu, još najmanje tucet spasonosnih dimova iako se već dobar dio opušaka napio biljnog ulja, okupao se u čašici jogurta ili se pak zaogrnuo korama voća i povrća koje su pomalo gubile svježinu i ubrzano dobivale novi miris (najblaže rečeno, ode cool vonj). Posramio sam se svoje neskromnosti, grube rasipnosti, i baš kad sam si htio obećati kako ću od sada svakoj cigareti popržiti i pola filtera prije nego što ju odbacim, iz sive je zone stigla jasna glasovna poruka da sam prestao pušiti. Moja ruka ili nije slušala ili se oglušila, već se uvlačila u kantu poput zmije i grabila slatki grijeh koji je imala namjeru ponuditi usnama. I ja sam samo bogec, evo, prisiljen sam kopati po kantama, u spašavanju nečijeg života ne nedostaje dostojanstva, mora ga biti sasvim dovoljno i onda kad samo spašavaš svoje dupe. Neposlušna je ruka zaustavila svoj zaron na jedva nokat od prvog opuška, a onda se munjevito povukla kao da ju je netko opalio po prstima. Jedno je zadovoljavanje gladi, sasvim drugo zadovoljavanje želje da ne budeš nadrkan. Potreba da ugušiš glad svojeg tijela i održiš život i želja da obuzdaš glad svojeg uma i skratiš si muke ne idu u isti koš. Moje se dostojanstvo, iako nevoljko, ipak pobunilo.
Kratkotrajni ustanak za kojeg je ipak stigla poteći rijeka krvi i poplaviti mi sivi dom, skrenuo je tijek događanja, a pažnju mi usmjerio na frižider. Moja zadnja linija obrane, udahnuo sam misao poput spasonosnog dima, jebeš sad liniju, u kupaće ću gaće ionako tek za godinu dana.
Dograbio sam salame jedan, dva i tri, a, b i c sireve, sa i bez plijesni, tubu majoneze, domaće masline ubrane u Španjolskoj, kisele krastavce, piletinu od jučer za danas i sutra, kečap blaži i kečap žestoki, šunku u ovitku, grah salatu, špek, litru trajnog mlijeka kojem je istekao rok trajanja, masne čvarke u masnom papiru, načetu konzervu s komadićima tunjevine u ulju i veliku paštetu za male pse pa sve istresao na stol u blagovaoni. Kruha se nisam ni sjetio.
Halapljivo sam grabio sve redom i trpao u sebe, žderao, jednjaku su pripala sva bogatstva proždrljive ljudske prirode nataložena u frižideru, dušnik je bio ponižen mojim bezdušnim tamanjenjem, jedva je, između krupnih zalogaja, dobio kratki dah kao milostinju. Dah je bio prazan, čisti zrak, a dušnik, navikao da ga se šopa opojnim sredstvima, posegnuo je, izluđen apstinencijskom krizom i bez mojeg izričitog dopuštenja, za neprožvakanim zalogajem, pozamašnim komadom hladne piletine. Mali zalogaj za ezofagus, ali (pre)velik za traheju. Najednom sam sletio na površinu Mjeseca. Bez skafandera.
Grgljao sam, hroptao, grčio se, hvatao rukama ono neuhvatljivo, oči su mi bubrile, samo što se nisu izvrnule, kraljevstvo za kašalj, kašalj bi bio dobar znak, slamka spasa, nema ga kad ga najviše trebam, sad sam sjeban... Zar je stvarno došao taj dan? Brana mojeg baksuznog kanala je popustila, iz njega su šikljali i maler, i peh, i smola. Gušio sam se, na nesreću, ne samo u suzama. Za manje od minute ću se srušiti.
O jebem li ti dan kad sam prestao pušiti.