NEPROČITANA PJESMA
Marijan Katić
Hladan je vjetar brijao te zimske večeri noseći mi nestašne pahulje u oči i rijetke sam ljude susretao gazeći poprilično veliki snijeg ulicama grada na tom, čak i za ove krajeve, neuobičajenom minusu. Već kroz staklo ulaznih vrata uočio sam njega samog za šankom, sa čašom već ispijenog pića u ruci i nije se ni trznuo na zvuk otvaranja vrata i vijanje vjetra koji je nastojao ući zajedno sa mnom u toplinu našeg omiljenog bara. Rijetko sam vidio, gotovo nikad, njega bez Lare, a prazna, tko zna koja po redu, čaša u ruci nije slutila na nešto dobro. Tišinom gotovo praznog bara lagano je počela kliziti „Fairytale Of New York“ stara dobra strana stvar koja se odlično uklapala u kulise rustikalno uređenog lokala i u ovo vrijeme zadnjih prosinačkih dana ni po čemu posebne godine na izmaku.
Stresao sam snijeg s kaputa, sjeo zdesna njemu i kimnuo simpatičnoj konobarici koja već rutinski pri svakom pogledu uzvraća osmjehom.
-„Hej“ rekoh mu
-„Hej“ – uzvrati on – „Baš je dobro da si tu. Popij nešto!“
-„Neću dugo, Moram svratiti do oca, nije mu nešto dobro ovih dana. Nešto ga steže i boli u predjelu… “
Prekinuo me, kao da i nije slušao:
-„Aj šta'š popit!?“
Podigao je čašu i zazveckao ostacima kocki leda, kao da zvoncem nekim sebi naručuje isto.
-„Čaj!“ – rekoh. Konobarica kimnu glavom, a on više buntovno reče sebi u bradu nego što je mene pitao:
-„Čaj?“
-„Čaj!“ – ponovih njemu i u šali nastavih – „Čaj pijem uvijek u društvu očajnih“
-„Otišla je!“ – reče s gorčinom i iskapi tek natočeni whiskey
-„Svaka godina bespovratno ode! Ali ne brini, dođe druga, zato je i zovu nova. Nego – nastavih ja – ona pjesma što obećah davno tebi i Lari…“- krenuh rukom u desni džep svog kaputa…
-„Ma pusti sad poemu, stihove i prozu – prekinu me opet on – Nisi me shvatio. Lara je otišla. Prekinuli smo. Dosta mi je. Želim drugu!“ – zastane te opet zazvecka onim ledom u praznoj čaši obraćajući se, već poznatom gestikulacijom, osoblju s druge strane šanka.
-„Nemoj nagliti, daj vremenu vremena“ – jedva izustih tih pet riječi jer me ošinulo kao bičem posred duše kad je nastavio ponavljati da mu niti Lara, nit njena tromjesečna trudnoća više išta znače.. da mu je dosta… da on želi neku drugu… i da ga pustim sad, da nastavi utapati sam u čaši tugu.
Poželjeh poput njega trgnuti na eks žestoko neko piće, no odmahnuh otvorenim dlanom konobarici na njen upit: Želite li vi nešto drugo?
Zagrlih ga lijevom rukom i rekoh:
-„Nemoj prijatelju olako izgubiti ono što imaš tražeći nešto što nemaš. Imaj na umu da je sve ono što sada imaš, kao i Lara, nekad bilo samo među željama kojima si se žarko nadao.“
-„Odlučio sam tako.“ – reče i zašuti.
Zašutio sam i ja, a glavom mi vrzmale misli, dok sam cijedio onaj limun iako se iz njega više ništa nije imalo za iscijediti. Nisam se sjećao dana kada je počelo to prijateljstvo ali sam točno znao da će potrajati još kojih desetak minuta. Dok ne završim sa ovim svojim čajem. Nisam učen čovjek, mnogo toga nisam znao, ali u jedno sam bio siguran a to sam mu i rekao izlazeći u hladnu noć, gurajući još dublje u džep, gužvajući rukom ispisane stihove na dvaput preklopljenom arku papira. Niti danas mnogo ne znam, ali sam siguran da još zvone one riječi što mu rekoh izlazeći iz njegovog života i omiljenog nam bara:
- „Nikom nikad više nećeš biti sve, kao Lari što si bio.“
Davno su nam se putevi prestali presijecati, uglavnom smo svatko na svojoj strani, svatko u nekom svom svijetu, možda tu iza par planina. Možda tu preko nekoliko rijeka. Nekima te rijeke možda i nisu problem, al' nama će zauvijek ostati nepremostive.
I danas, dok uz kamin i vatru što pucketa u hladnoj zimskoj noći poput one, ispijam prvu čašu Jack Danielsa, zvuk ledenih kockica razbija taktove one iste stare, strane, dobre stvari „Fairytale Of New York“ i podsjeti me na nekad dragog lika kojeg bih mogao lako zaboraviti samo da izbjegavam whiskey i led.
Pokušavam zaboraviti i nju. Izvadio sam iz dubine džepa svog starog kaputa onaj izgužvani papir sa stihovima ispisanim mladenačkom rukom i bacio u razbuktali plamen sve se nadajući da će sivilo pepela prekriti sva sjećanja na jednu naizgled neizmjernu ljubav i jedno naizgled neraskidivo prijateljstvo. Papir je izgorio, plamen se ugasio, pepeo je još dugo tinjao, vjetar dim dugo još raznosio al' … Nije vrijedilo. U meni je. I ta njihova ljubav. I to naše prijateljstvo.
Danas, dok uz kamin i vatru što pucketa u hladnoj zimskoj noći poput one, ispijam drugu čašu Jack Danielsa, zvuk ledenih kockica i dobra, stara, strana stvar, podsjete me na drage prijatelje koje sam možda mogao imati i danas, samo da sam iz dubine džepa svog crnog kaputa, izvadio onaj dvaput preklopljen arak papira i prostro ga pred njega... samo da sam u tišini otišao i pustio ga da pročita mojom rukom napisanu pjesmu namijenjenu njemu. Nepročitanu pjesmu, posvećenu njima…
SVE SI NJENO
Lako ćeš ti, bez imalo muke
Osmjehu njenom vratiti sjaj.
Samo lagano raširi ruke
I zagrli jače njen zagrljaj!
Jer njeno si sunčano jutro i njen vedar dan.
Njena si čežnja, žudnja i želja,
Ljubavi njene i odsjaj i odraz i sjena.
Večer si zvjezdana njena
I njen najslađi san.
Zagrljaj tvoj umanjit će tugu,
Činit će čuda, udaljiti kraj.
Poslije kiše donijeti dugu.
U očima njenim potpiriti žar.
Jer njeno si sunčano jutro i njen vedar dan.
Njena si čežnja, žudnja i želja,
Ljubavi njene i odsjaj i odraz i sjena.
Večer si zvjezdana njena
I njen najslađi san.
TEBI SAM NAPISAO PJESMU
Tebi sam sinoć napisao pjesmu
Pjesmu, bolju od svih mojih pjesama
S tvog sam izvora htio kušati vodu
I nisam mario mnogo za vode iz drugih česama
Tebi sam u snu napisao pjesmu
Pjesmu u ime prijateljstva našeg
U tom sam snu poželio znati
kako je to dati ti pjesmu na dar
i kušati vino iz tvoje čaše
Znaš ono… kad oči od sreće zasuze lako
pa netko sa strane pomisli da plačeš
Znaš ono… kad zagrliš nekog jako
pa te taj netko zagrli još jače
Tebi sam u snu napisao pjesmu
Pjesmu u čast prijateljstva našeg
U tom si snu htjela znati
kako je to dobiti pjesmu na dar
i kušati vino iz moje čaše
Znaš ono ... kad uvuče se netko pod tvoju kožu
Pa ga zavoliš. I da ostane tu zauvijek poželiš
Znaš ono … kad trnci te prođu
Kad od miline sva se naježiš
Tebi sam napisao pjesmu
Pjesmu bolju od svih pjesama mojih
Tebi sam s lakoćom satkao pjesmu
Satkao od ljepote, dobrote i svih vrlina tvojih
Tvoj osmjeh i oči otad sve češće snivam
Kažu … Tako je to kad nekog zavoliš
Meni je dovoljno to što u snu te imam
Sasvim je dovoljno to što postojiš
Znam… bilo te strah kad je duboku vodu trebalo prijeći
Onim ruševnim mostom kojim su tek rijetki prošli prije
Al zato nikad više nećeš nikom morati reći
Da nitko ti nikad pjesmu napisao nije
TAJNA
Dolazim pod prozor tvoj, uvijek sam
S istim žarom, istom željom, istim darom
Dolazim k'o čarobnjak mlad, s onim starim trikom
Da ti šapnem da te volim, svojom jekom, svojim krikom
Ne boj se sjenke moje što te svake noći voli
Ti si svjetlo koje čini, da ta sjenka i postoji
Pazim na to da'l sam skriven, da l' me itko krišom prati
Ne boj se, da te volim, nikad nitko neće znati
Dolazim uz jastuk tvoj, sam
Uvijek kradom, sa istom sjenkom, istom nadom
Dolazim ko vitez hrabri, sam sa svojim strahom
Da ti snove ne prekinem, poljupcem i plahim dahom
Ne boj se sjenke moje što te svake noći voli
Ti si svjetlo koje čini, da ta sjenka i postoji
Pazim na to da'l sam skriven, da l' me itko krišom prati
Ne, ne boj se, da te čuvam, nitko nikad neće znati.
Odlazim iz doma tvog, sam, opet kradom
Sa istom sjenkom i sa istom nadom
Odlazim ko mjesec, zorom, kao nakon svake noći
Odem tako da me nema malo, i da mogu opet doći
Ne boj se sjenke moje što te svake noći voli
Ti si svjetlo koje čini, da ta sjenka i postoji
Pazim na to da'l sam skriven, da l' me itko krišom prati
Ne, ne boj se, da te volim, nećeš ni ti nikad znati
NE ZNAŠ TI MILO, NEVOLJU MOJU
Postadoh kap koja preljeva čašu i smoči kartu
pa ne mogu više u tvoje snove
A htjedoh zapravo, odguravam flašu, biti kap
koja će jedina gasiti sve žeđi tvoje
Pusti još jednom samo da utopim u vinu svu tugu svoju,
pusti me do dna i boce ove
Pusti me milo, ne znaš ti nevolju moju
Da postanem drugima drag a tebi da ostanem poseban
nisam tome baš bio vičan,
A nitko nije bio poput nas, tebi nitko ljepotom ni blizu,
meni nitko ružnom sličan
I nisi ti kriva… znam, već sam dosadan…
da te zadržim nisam baš bio uporan
Pijan' čovjek ti je, milo, u najmanju ruku naporan
Ne znaš ti ništa jer očekivala si bajku
sa nekim princem boljim
Razumjela bi milo, da si bar metar, dva
prošla u cipelama mojim
Pusti još jednom samo da utopim u vinu svu tugu svoju,
pusti me do dna i boce ove
Ne znaš ti, milo, nevolju moju
U spomen na prijatelja mojih prijatelja – Antu Ivšića - „Indijanca“
ŠTITONOŠA
I rekla mu tad da ode, da bi tako bilo najbolje
Tiho, šaptom… Suzom što je krišom pustila
Uplašena da je bosu ne odvede onim svojim začaranim poljem
Leđa mu okrenula. I ne baš odlučno, odlučila
Vjerovala da od dobrog paža, bolji prinčevi postoje
Al' već osmog je dana shvatila koliko gorko je pogriješila
Jer na svijetu cijelom nema ništa bolje
nego sebe kada nađeš u osobi koja je tebe tražila
Shvatila je da ga voli, vratila se jedne noći
Shvatila je da ga treba, odvažila se njemu doći
Da ukroti joj nemir, strepnju… samo on je imao tu moć
Jedini je znao zasladit' joj dan i razbuktat' noć
I malo koja princeza se u životu ne spotakne
Al malo koja ima nekog tko i ne dodirne a tako silno dotakne
I malo tko, kao štitonoša njen, tako prosto voljeti zna
Da šapne, poljubi, pokrije i čuva.
MEA CULPA, MEA CULPA, MEA MAXIMA CULPA
Da, ja sam kriv…
S mnogim stvarima u životu se nisam znao nositi
prkosno sam prkosu išao prkositi.
Spoznat' ćeš za godina par, kad samoće krik i ti tiho izustiš
Što zagrljaj znači ne saznaš kad zagrliš,
nego tek onda kad pustiš
Priznajem, kriv sam što dozvolih suzi osmjeh ugasiti
Da, ja sam kriv i taj račun ja moram sam platiti
A ti ne dopusti da te čudni ljudi poput mene čudnog čude
Ti budi razlog zbog kojeg će netko vjerovati u dobre ljude
Znao sam da se dugovi ni Bogu, ni vragu ne mogu vratiti,
Al' vuklo me eto nešto… pa sam se u inat inatu, išao inatiti,
Na moju dušu stavi to što tuga porazila je smijeh
To je moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.
MARIJAN KATIĆ • Član je Književnog kruga Karlovac od srpnja 2022. godine. Rođen 17. veljače 1965. godine u Karlovcu, djetinjstvo proživio u Slunju, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu, a potom nastavio u Zagrebu u Centru za upravu i pravosuđe, pa pohađao ali ne i završio Medicinski fakultet ( radiologija ) a potom i Višu policijsku školu u Zagrebu, radio i proživio predivne dvije godine na Visu a potom sve do mirovine u Slunju na mjestu kriminalističkog službenika za razne vrste kriminaliteta ( opći, gospodarski, maloljetnički… ). Odlaskom u mirovinu okušao se u pisanju scenarija, režiji i produkciji glazbenih i reklamnih video spotova od kojih je posebno ponosan na reklamni spot svog apartmana SAGA pod nazivom „Your path is unique“ i hrvatskoj verziji istog spota „Tvoja staza je posebna“, te na glazbeni spot „Nakon ljubavi“ snimljenom na lokacijama starog Novigrada na Dobri. Surađivao više puta sa Video Studiom Butina iz Slunja sa kojima su nastala video ostvarenja „Nedovršena priča“ te nekoliko reklamnih spotova od kojih valja spomenuti „Najbolji dar“, božićna reklama Istarskih supermarketa kao i glazbeni spot „Lipa“ Klape Furešti iz Karlovca.
Godine 2000. osmišljava i registrira pri Državnom zavodu za intelektualno vlasništvo patent iz oblasti igara na sreću, a kako je ljubitelj igara već duži niz godina vodi grupu prijatelja igrača u zajedničkom lovu na dobitke i to sve sa razumnim, skromnim ulozima pri čemu sudjeluje u lutrijskim igrama sa čak petnaest puta manjim iznosima nego igrači koji igraju samostalno.
Otac dvoje djece. Nakon smrti supruge koja je preminula od karcinoma, ostaje udovac i nastavlja sa iznajmljivanjem apartmana „SAGA“ na tzv. Ivšić Brdu iznad Rastoka.
U prvih četrdeset godina života nikad nije napisao niti jedan stih, a onda je bukvalno preko noći nastala prva pjesma „Infotan vers“ ( Bijesan, razljućeni stih ), posvećena oboljeloj supruzi. Tu je pjesmu uglazbio dugoreški maestro od nota Goran Topolovac a snimljena je studijski i izvodi je karlovačka Klapa Furešti. Nakon toga pjesmu „Tajna“ uglazbljuje Veton Marevci, aranžira Ognjen Gravora a izvodi Marijan Monić. Potom pjesmu „Uđi“ uglazbljuje pok. Stjepko Mušura, član Klape Carolo, koja se našla na njegovom posljednjem CD-u.
Dvogodišnji boravak na Visu ostavilo je traga, pa su nastale pjesme u dalmatinskom izričaju „U suton spli'ski“, „Uđi“, „Infotan vers“ i „Znan ja jedan brod“ koja je objavljena u Glasilu Matice hrvatske, Ogranak Vis.
Veći broj stihova posvetio je svom Slunju i Rastokama opisanima u pjesmama „Rastočka sjeta“, „Akrostih slunjski“, „Balada o vili Rastočkoj“, „U ljudima samo led“, „Slušaj kako šumi Slušnica“, „Skriveno prijestolje“, „Domovina Hrvata“, „Ne znaš ti milo, nevolju moju“…
U „opusu“ pronađe se i poneka duhovne tematike poput: „Uskršnja molitva“, „Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa“, „U one dane u onome tjednu“…
Ljubavna tematika „pršti“ u pjesmama „Sve si njeno“, „Štitonoša“, „Slijepi putnik“, „Luka Lugarov“, „Nitko nije ti“, „Unikat“, „Ššš“, „Prodajem priče o ljubavi i poštenju“, „Karta za Oz“, „ Znači li ti išta to“, „Izgubljeni stih“, kao i u „Tebi sam napisao pjesmu“ po kojoj će se i nazvati prva zbirka pjesama koja je u pripremi.
Pored stihova, već duži niz godina piše i briše, pa opet ono obrisano na drugi način piše i stvara jedan roman – bajku, čija je radnja smještena u davnu prošlost, a opisuje sraz čarobnjaka, ljudi, vila i vještica na području Carstva Qvadar koje se prostiralo od Karlovoga grada na sjeveru, preko Slovingrada i Zelenšume šesnaest jezera sve do otoka Isse na jugu, od Julijina grada i Čar Bar planine na zapadu do Branič Kula iznad dubokog kanjona rijeke Huk na istoku. Područje nekadašnjeg izmišljenog Carstva Qvadar je ekvivalentno današnjem području od Karlovca na sjeveru, preko Slunja i Plitvičkih jezera sve do otoka Visa na jugu, od Ogulina i Klek planine na zapadu do Višegrada iznad dubokog kanjona rijeke Drine na istoku.